Meliha Teparić, umjetnica: Umjetnost obogaćuje život, ali u isto vrijeme uzima vas za žrtvu

Razgovarala: Elma Hodžić

Umjetnica Meliha Teparić prepoznala je potencijal kaligrafske umjetnosti. Njena fascinacija islamskom kaligrafijom, ne ogleda se samo u tehničkoj izvedbi, već u filozofiji koja stoji iza tih formi – u ideji da je vrijeme, kao i umjetnost, kontinuirani proces koji se neprestano ponavlja, transformira i iznova rađa. Za Melihu Teparić, koja djeluje kroz različite likovne medije, kaligrafija nije samo sredstvo izražavanja, već i način spoznavanja svijeta. Njena umjetnost oscilira između apstrakcije i figurativnog, između precizne i slobodne forme, a kroz takav pristup kaligrafija se transformira iz tradicionalne, gotovo sakralne forme, u dinamičan i suvremen izraz. U njenim radovima slovo nije samo znak, već postaje vizualni entitet koji se stapa s prostorom, uvodeći gledatelja u meditativni odnos s vremenom.

Kako je izgledao proces Vašeg profesionalnog rada i usavršavanja? 

U toku svog obrazovanja, prošla sam kroz nekoliko umjetničkih disciplina. Inicijalno sam željela biti modna dizajnerica, međutim dosta rano sam otkrila interes za slikarstvo, a prva osoba koja je na mene prenijela taj žar je bila umjetnica Marina Tošić – u njenom ateljeu sam crtala i gledala nju kako slika. Ona nam je možda danas manje poznata jer je otišla van zemlje još prije rata (92-95.) na usavršavanje. Vrlo bitna figura u mom neformalnom umjetničkom obrazovanju je slikar Vladimir Vojnović, koji mi je prenio temelje crtanja i slikarstva, a s kojim sam slikala sve do njegove smrti (1999.). Tako sam odlučila da upišem Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek slikarstva (1996.), na kojem sam diplomirala i magistrirala. Moram priznati da sam uživala u svakom trenutku studiranja. Na Akademiji smo praktično živjeli, provodeći vrijeme od jutra do večeri i to je studiranje učinilo posebnim. Nešto kasnije sam upisala doktorski studiji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Odsjeku za povijesti umjetnosti na kojem sam doktorirala 2016. godine. Za vrijeme doktorskog studija otkrila sam uzbudljivost naučnog rada i istraživanja, tako da danas djelujem u obje ove discipline, i kroz umjetničku praksu, ali i djelomično u znanstvenom radu.

Potraga za spiritualnim

Kako Vi doživljavate umjetnost – u kojem mediju najviše volite da stvarate?

Umjetnost je nešto što obogaćuje život, ali u isto vrijeme uzima vas za žrtvu. Smatram da u mom radu medij nije nešto što me definira, premda sam počela sa slikarstvom i jedan značajan dio moje prakse je upravo u tom mediju. Međutim, u posljednjem periodu radovi su mi sve više multimedijski. Bitan mi je koncept i ono na čemu je rad utemeljen, a realizacija često ovisi o tematici.

Na koje do sada realizirane projekte ste ponosni? Šta Vas u svijetu umjetnosti inspiriše i pokreće?

Moja umjetnička praksa se zapravo veže za osobnu potragu za spiritualnim, tako da značajan dio radova proizlazi iz istraživanja o sufizmu, a posebno mi se u duhovnom konceptu sviđa ideja bezrodnog. Sufijska literatura me je dalje dovela do perenijalne filozofije, ideje o transcendentalnom jedinstvu religija, autora kao što su Titus Burckhardt, Rene Guenon, Frithjof Schuon, Seyyed Hossein Nasr, William Stoddart i dr., kao i čitav niz domaćih znanstvenika, a na čijim promišljanjima i radovima su zasnovani moji posljednji projekti koji su još uvijek u nastajanju. Neke od tih radova sam pojedinačno izlagala, kao što je rad Gens Una Sumus (Svi smo mi jedno). To je koncept koji se bavi ulogom Djevice Marije/Djeve Merjeme u kršćanstvu i islamu, gdje želim istači njenu univerzalnu ulogu, i gdje se postavlja pitanje predrasuda o „drugom“, predrasuda koje prihvaćamo najčešće zdravo za gotovo. Osim toga, rad ima i cilj da potakne međukulturni i međureligijski dijalog, radije nego konflikte koji proizlaze najčešće iz neznanja – a neznanje vodi do predrasuda. Tako se ovaj rad dotiče možda više politike nego religije, što vjerovatno na prvi pogled ne izgleda tako.

Što se tiče nekih savremenih umjetnika, jako me se dojme radovi Bill Viole, njegove estetike, vizualne narativnosti, dalje, kao i to što je njegov rad fuzija istočnjačkih i zapadnih filozofija. Okosnica njegovih radova je ljudsko biće i njegova esencija, ono što je neizrecivo, a čija prisutnost je osjetna. Na izvjestan način i njegov rad me je vodio ka perenijalnoj filozofiji.

Djelujete i na polju savremene kaligrafije. Možete li nam reći nešto više o tome? 

Kaligrafija arapskog slova za mene je bila jedno otkriće potpuno drugačijeg svijeta od onog u kojem sam ranije obitavala, a to je upravo spiritualni svijet. Posebno sam bila fascinirana uglastim pismom (kufi) i generalno geometrijom pisma koje se uzdignulo na razinu slike, dakle od inicijalnog akta pisanja s estetskim vrijednostima, postalo je apstraktna slika koja radije otkriva kristalizaciju duha pa tek onda određeni tekstualni narativ i to se može promatrati kao svojevrstan fenomen u umjetnosti. To je koincidiralo s mojim interesom za apstraktno slikarstvo u formativnim godinama, tako je i nastao serijal slika na platnu koje su u vizualnom smislu zasnovane na strogim horizontalama i vertikalama, pojedine su apstraktnije, druge pokatkad nešto doslovnije u pismu. Dalje, to se razvijalo ka trodimenzionalnim prostornim formama, da bi u nekoj posljednjoj fazi kaligrafijske forme konceptualno postajale instalacije. Zanimljivo mi je zapažanje jednog od kolega koji je prokomentirao kako on to vidi, da se linije sa slikarskog platna izdižu i izlaze u prostor. Apstraktna slova su postali prazni prostori koji pozivaju gledaoca da u njih stupi, da otkrije labirint na simboličkoj osnovi. Tako se kaligrafija stapa s formom instalacije i arhitekturom, kao što je izložba „Izvan oblika“ iz 2018. godine koje je bila postavljena u Nacionalnoj i umjetničkoj galeriji BiH, a zasniva se kolaboracija s španjolskom umjetnicom Anom Crespo, te kustosicom Rosanom Ratkovčić iz Zagreba. Tu sam razvila formu meandra od kaligrafskih slova koji su dijelili prostor u manje cjeline kroz koje je posjetilac trebao da prođe što je na simboličkoj ravni značilo duhovno spoznajno putovanje. Budući da postoje predrasude i o kaligrafskoj umjetnosti kao isključivo vjerskoj, moja ideja je da je dovedem na nivo univerzalnog.

Rad sa studentima

Na čemu trenutno radite? Koje projekte planirate predstaviti u skorijoj budućnosti? 

Zapravo dosta projekata imam u planu, produkcija je ponekad zahtjevna pa otežava i odugovlači realizaciju. Prije svega tu je i dalje prisutan koncept kaligrafije koju želim povezati s konceptom međukulturnog dijaloga, a iz toga proizlaze neke ideje o kaligrafiji i performativnom pokretu, „neka vrsta kinetičke kaligrafije“ budući da već nekoliko godina treniram savremeni ples, tako da sve ove fuzije koje na prvu pomisao djeluju ne povezive zapravo su jako uzbudljive i moguće. Dakle, nekoliko različitih koncepata koje sam ranije započela, sada osjećam da se povezuju i pronalaze zajednički jezik i imaju neku unutrašnju logiku. Osim toga, surađujem na pojedinim projektima s antropolozima i raduje me činjenica da će i moji studenti biti uključeni u neke od tih projekata, o kojima sad ne mogu mnogo govoriti.

Djelujete i u akademskoj zajednici, kao univerzitetska profesorica. Koji su izazovi rada sa mladim ljudima? Imate li možda neku poruku onima koji tek započinju svoja umjetnička istraživanja? 

Da, rad sa studentima je zahtjevan ukoliko zaista želite da radite s njima posvećeno. Svaka generacija je priča za sebe i energija za sebe. Studentski uspjeh za mene ima jednu posebnu energiju i zadovoljstvo, jednako razini kao što je osobni uspjeh. A studentima bih poručila da iskoriste vrijeme koje kao studenti imaju da ulože u sebe, da se što više osposobe znanjima i vještinama. U kreativnom polju je ključna strast i predanost i bez toga nema uspjeha.