Merima Smajlović, umjetnica: Povratak vizualizaciji života

Merima Smajlović je multidisciplinarna umjetnica, diplomirana grafička dizajnerica, s iskustvom u modnom dizajnu, fotografiji i videoprojektima. Trenutno je fokusirana na likovnu umjetnost i slikarstvo, kako voli reći, svoj povratak vizualizaciji života. Istražuje novi jezik oblika, simbola i linija, koristeći riječi s istim značenjem na različitim jezicima, predstavljajući kulturu njene domovine i njene nove zemlje prebivališta. Merima je eksperimentisala sa riječima i jezicima kao multimedijalni umjetnik i ranije, ali se sada konačno tome potpuno predala i, kako kaže, ovo je tek početak njenog ponovnog buđenja.

Eksperimentirajući bosančicom, starim pismom svoje domovine, spajajući ga apstraktno s oblicima drugih jezika, Merima je u stanju osmisliti jedinstven vizualni vokabular koji govori o multikulturalnosti suvremenog svijeta. Kao strastvena likovna umjetnica, svoj život izražava kistom, markerom i bojom, pomalo mistično, jer ostavlja promatraču prostor da ubaci i svoje misli i svoju emociju na isto platno i da nastavi misao na sebi svojstven način. Kroz Merimine radove, njene emocije postaju vizualno izražajne. Estetski spoj starog i novog služi kao snažan podsjetnik na naše višestrane identitete.

Merimina prva kolektivna izložba u Sjedinjenim Državama “Celebrating the Sacred Feminine” i “Modes of Abstraction” održana je u The Ludington Area Center for Arts, LACA 2023. godine. Covid je rezultirao njenim pojavljivanjem na internetskim izložbama na kojima se predstavila radovima “Love”, “Spiritual Journey”, “Inconnu” i “Femme to Femme” (2021-22.). “Spiritual Journey” također je na ARTSY, jednoj od najvećih platformi na svjetskom online tržištu za umjetnost, dok  je “The Symbol of a Woman”, akril na bakru, predstavila u bG Gallery, Santa Monica, CA 2019.

Još dok je živjela u Sarajevu završila je Akademiju likovnih umjetnosti i učestvovala na brojnim kolektivnim izložbama diljem BiH i Evrope. Neke od njih su održane u “Huizer Museum” u Nizozemskoj, zatim su tu i izložba “Umjetnost i terorizam” u Gradskoj galeriji Bihać, “Pitchwise”, Festival ženske umjetnosti, kao i “United Moves Festivalu” Kriterion, Sarajevo. Izlagala je na izložbi “Jedna osoba” u Muzeju Zenice i “Modeli transformacije”, Salon mladih, Galerija savremene umjetnosti Collegium Artisticum, Sarajevo.

Nakon diplomiranja, uslijedile su samostalne izložbe u organizaciji Art Ataka pod pokroviteljstvom Centra za Savremenu Umjetnost, SCCA na Arhitektonskom fakultetu Sarajevo, OKC Abrašević Mostar i u Galeriji suvremene umjetnosti Collegium Artisticum Sarajevo, pod budnim okom Straje Krsmanovića i tadašnje kustosice Branke Vujanović. Također je izlagala na izložbi filmskog plakata u UGBiH u saradnji sa Art kinom Kriterion. Njena knjiga je uvrštena u izložbu “KNJIGE” u Umjetničkoj galeriji 10m2, Sarajevo.

Među rijetkim mladim umjetnicama izabrana je sa svojom instalacijom u prostoru “Skotazma” koju je žirirala kustosica Asja Mandić sa timom ARS AEVI i uzela učešće na godišnjoj izložbi “U POTRAZI ZA IDENTITETOM 1992-2002”. Sa svojim prijateljima sa kojima je studirala, osnovala je i grupu “Aktuelno” koja je egzistirala od 2003. tokom nekoliko narednih godina. Bilo je tu i modnih i videoprojekata u saradnji sa Pro.Ba produkcijskom kućom, SFF-om i Sarajevo Fashion Weekom.

I Am An Artist! (153 x 122 cm, 2023.)

Šta za vas predstavlja slika i umjetnost općenito?

Umjetnost je za mene život i način života, a slikarstvo je samo jedan oblik izražavanja. U ovom trenutku je to prvi i osnovni oblik kojim ponovno oživljavam svoj treći početak u potpuno stranoj zemlji, što ne znači da ću se zadržati na tome. Moji planovi su usmjereni na zadovoljenje moje duše i takvi su uvijek i bili. Mislim da je to osnovni razlog zašto se nikada nisam bojala skočiti u nepozato, baciti u nešto potpuno novo i neistraženo i krenuti ispočetka. To me ispunjava i čini živom. To je za mene umjetnost, i takva treba da bude, bez straha od nepoznatog, bez prepreka, oslobođena predrasuda i nadasve iskrena.

Kako biste opisali svoj likovni stil?

Ne bih se ograničavala nekim određenim stilom, ali trenutno u slikarstvu istražujem apstrakciju kroz simbole, slovo, pismo, oblik i tradiciju. Svoju umjetnost općenito dočaravam i prikazujem kroz ženu kao sveprisutni simbol kreatora života, spajajući sve te elemente zajedno u jedan posve novi homogeni oblik. Moje slike služe svrsi surogata mog životnog dnevnika, a u kojem pravcu će se to dalje kretati, tek ćemo da vidimo.

Koji su vaši omiljeni slikari, domaći i strani?

Od domaćih, tu je uvijek na prvom mjestu Ibrahim Ljubović, Mario Mikulić, Mića Todorović, zatim  Braco Dimitrijević. Ima tu još naših savremenih umjetnika koji bi se mogli spomenuti, jedna od njih je i naša Šejla Kamerić, Selma Selman… Od mlađih, definitivno, Danilo Kreso, Rikardo Druškić i Hana Dujmović. Od stranih, Maljević, Kandinski, Egon Schiele, Rauschenberg, Dubuffet, Rothko, Picasso, Basquiat… Tu su i umjetnici poput Deana Jokanovića, Josefa Bojsa… Mogla bih nabrajati i nabrajati, ali ovo je neki miks nasumično odabranih umjetnika koji su mijenjali i, nadam se, mijenjaće istoriju.

Kada i kako ste otkrili svoj talenat za likovnu umjetnost? Ima li likovnih umjetnika u vašoj porodici?

Pa, iskreno, i sama sam se dugo to pitala, jer kao dijete se ne sjećam da sam se nešto pretjerano izdvajala od ostale djece. Nekako su sva djeca u osnovnoj školi voljela likovno i fizičko, pa tako i ja. Po završetku osnovne škole, bez razmišljanja sam rekla svojim roditeljima da želim da upišem srednju školu primijenjenih umjetnosti.

Mnogo godina poslije shvatila sam da sam kao dijete provodila jako puno vremena sa svojim ocem koji me je uvijek vodio sa sobom u klub Bosna gdje sam upoznala Pimpeka – Davorina Popovića, kao i mnoge druge umjetnike raznih profila iz Sarajeva, koji su se tamo redovno okupljali. Ipak, najveći uticaj na moje opredjeljenje za upis u umjetničku školu, i uopšte za moje usmjerenje u tom pravcu zaslužan je naš veliki slikar Ibrahim Ljubović, prijatelj moga oca, u čijem ateljeu sam provodila dosta vremena upijajući svu tu atmosferu njegovog studija, njegove osobnosti, nestvarne energije koje se i danas sjećam i koja se ne može opisati riječima.

Što se tiče moje familije, tu bismo mogli ispričati jako puno priča, ali ćemo to ostaviti za neku drugu priliku, jer ima tu svega, ali najkraće što mogu reći je da potičem iz dvije sarajevske familije u kojima su žene kroz vijekove odisale nevjerovatnom snagom, samostalnošću, da tako kažem, neukrotivošću, inteligencijom i hrabrošću. Takvi su bili i moji roditelji, i u takvom duhu su odgajali i mene i moga brata. Nikada nisu branili da živimo punim plućima i bili su nam uvijek u svemu podrška i vjetar u leđima, a kako oni, tako i njihovi roditelji, majke; moje nane bile su savremene, samostalne i veoma talentovane žene. Jedna je svirala harmoniku i pjevala i niko je nije mogao zaustaviti u tome, a druga je bila još više neukrotiva i talentovana. Svoju penziju je zaradila u Starim zanatima (zgrada današnjeg hotela President u Sarajevu) i čitav život je bila samostalna žena. S obzirom na to da u to doba nije bilo lako ženama takvog karaktera, ja slobodno mogu reći da su obje bile umjetnice i da ja ‘vučem’ pomalo od obje strane.

Diplomirali ste na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. U čemu vam je akademija, kao umjetnici, najviše pomogla?

Da, diplomirala sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 2007. godine, ali Akademiju sam upisala 1997., druga poslijeratna generacija, i to je bio najljepši period mog života u Sarajevu. Za mene je akademija bila moja druga kuća, moj život. To nije bila samo likovna akademija, tu je bio uključen život sve tri akademije: scenske, muzičke i fakulteta arhitekture. Svi smo mi zajedno živjeli, družili se i stvarali jednu sarajevsku poslijeratnu scenu. Moj odnos sa profesorima je bio odličan. Ponekad je tu bilo natezanja i prepirki oko radova i projekata, jer ja kao vječni buntovnik nikada nisam slijepo slušala i uvijek sam smatrala da sam tu da stvaram umjetnost, a da me profesori samo trebaju podržavati i usmjeravati, kao roditelji svoje dijete. Nije uvijek bilo tako i onda bismo dolazili u konflikte, ali srećom, sve se uvijek riješavalo na pozitivan način i sa pozitivnim ishodom. Ne mogu reći da me odgojila, jer sam ja nekako već zrela stigla na akademiju, ali me je definitivno čuvala u nekoj prelijepoj bajci, sve dok nisam odlučila da se zaposlim u nekoj kompaniji i počnem primati redovnu platu, jer samo od umjetnosti nisam mogla živjeti, tj. u Bosni i Hercegovini za umjetnost nije bilo novca. Morao si da plivaš u nekim određenim političkim krugovima ili da plešeš kako pojedinci žele, pa si onda mogao možda malo i da uspiješ, ali sve je to bilo minorno. Kada sam odlučila da se zaposlim i da radim za platu, nastaje period mog buđenja i spoznaja da nije samo Obala Maka Dizdara i moja Akademija sav život u Sarajevu, već da je to jedan totalno drugi svijet i život koji mi se nimalo nije sviđao.

U tom periodu sam dobila i sina koji je okupirao cijeli moj univerzum. Sve ostalo je prestalo postojati za mene i to traje i danas, s tim da je to sada jedna totalno druga dimenzija, puno opuštenija, jer djeca odrastaju, postaju mali znatiželjni ljudi, a ja, kao i moji roditelji, tu sam da budem podrška i vjetar u leđima dok god to moje dijete želi.

Grand Rapids Art Museum

Da li ste nailazili na prepreke? Ako jeste, možete li s nama podijeliti savjet kako ih prevazići?

Naravno da jesam, nailazila sam na prepreke, kroz Akademiju, posao, projekte, privatno, uvijek ih je bilo, nekad težih, nekad lakših, i mogu reći da nije uvijek bilo lako, bilo je i razočarenja, što je i normalno, ali jedno je sigurno – iz svake sam izašla jača i sa većim iskustvom. Postoji i film “Moderna Bosna” Igora Bararona, mog prijatelja koji je za prvi Sarajevo Fashion Week želio da prati jednu moju, također neafirmisanu, “manekenku” radi audicije za njegov film, i tako je dobio novu priču prateći moj rad iza backstagea. Priču o mladim neafirmisanim umjetnicima i dizajnerima i njihovom razočarenju zbog neorganizacije samog Fashion Weeka i firme koja je iza svega toga stajala. Moram napomenuti da je takvih stvari i razočarenja bilo jako puno, ali ne samo kod mene, nego kod moje kompletne generacije koja je poslije agresije na BiH imala toliko elana, snage i strasti, da se vrati u normalan život, da stigne evropske standarde, da pokaže da BiH nije jadna državica uništena ratom i da tu ima još puno kreativnosti, kvaliteta i duha. Da, takvi smo bili, ali pojedinci, vlast i čitava ta struktura koja je vladala nije imala sluha ni za umjetnost, ni za sport, ni za šta, osim za pozicioniranje i postavljanje vlasti kakva i danas egzistira.

I kao zaključak, moj život općenito, nije nikada bio jednostavan, ali ga ne bih mijenjala ni za jedan drugi, i to ne govorim tek onako, to stvarno mislim.

A što se savjeta tiče, naučila sam da ih više ne dajem nikome, jer svi mi imamo svoje živote i percepcije o tome šta je dobro a šta loše, jedino što mogu reći mlađim generacijama jeste da ne odustaju od svojih snova i da se ne stide i ne boje posla, ma, da se ne boje ničega. Svako iskustvo je zlata vrijedno, bilo ono pozitivno ili negativno, uvijek se može sagledati sa ljepše strane i izvući najbolje iz njega, jer najlakše je osloboditi negativne emocije, mislim da te emocije blokiraju i uništavaju sve ono što valja u jednoj osobi… Eto, opet sam dala savjet.

Imate li svoje mjesto na internetu, kako ljudi mogu pratiti vaš rad?

Da, naravno, trenutno je tu moj portfolio merimasmajlovic.com, a web stranica će biti gotova do kraja mjeseca i biće objavljena na mojim profilima. Isto tako, moj instagram profil je @merima_smajl, a Facebook profil i page je @Merima Smajlovic.

Koliko su vam društvene mreže pomogle da istaknete svoj talenat i djelo?

Mislim da su danas društvene mreže jako bitne za predstavljanje. Ima tu svega, to je jasno, ali svako ima svoju publiku i, što je jako dobro, čitavom svijetu je dostupno, tako da možete ostvariti vrlo lako kontakte sa potencijalnim klijentima ili osobama koje vašu umjetnost ili rad općenito, vole. Da, društvene mreže pomažu, ali prvenstveno mislim, ako se ozbiljno bavite nekim poslom, onda i društvene mreže treba doživljavati puno ozbiljnije.

Koliko vam je važno da vaše slike ostvare kontakt sa posmatračima?

Naravno da mi je jako važno, to mi je jedan od motiva da idem i radim dalje, i da ulazim u nove projekte. Upravo zbog posmatrača i ljubitelja umjetnosti koji su ostvarili kontakt sa mojim slikama, počela sam dobivati razne ponude za buduće projekte. Moj rad “I Am An Artist!” će biti izložen tokom cijele iduće godine na “Art Walk” Cartier Trailu u Ludingtonu, MI. također spremam i dva workshopa koji trebaju da se dese krajem jula i početkom avgusta, i sve to zahvaljujući “posmatračima”, ljubiteljima umjetnosti, kustosima, umjetnicima, piscima, itd.

I za kraj, šta biste poručili mladim umjetnicima?

Kao što sam već rekla, mladi su budućnost i ne smiju se bojati ničega sem neznanja. Život je jedan i trebaju preuzimati rizike i skakati u nepoznato, putovati, vidjeti svijet, istraživati, raditi različite poslove, sticati iskustvo, ne samo u radu, već i u komunikaciji sa nadređenima i kolegama raznih profila. Ponavljam, ne trebaju se bojati ničega, ne treba igrati na sigurnu kartu, jer to je dosadno, a dosada ubija duh, onda dolazi i nezadovoljstvo i bijes i ljutnja, a na koga? Najvažnije od svega je da ne možete, možda, promijeniti sredinu u kojoj živite, ali možete promijeniti sebe, zato živite, jer svaki skok, svaka promjena se isplati!