Piše: Tamara Zablocki
Foto: Dario Kristić

Iako zaslužni za to što uopšte možemo čitati djela autorica i autora koji pišu na stranim jezicima, književne prevoditeljice i  prevodioci najčešće su podzastupljeni u medijskom prostoru. Tu nepravdu pokušali smo makar dijelom ispraviti ugostivši Mirzu Purića, književnog prevodioca iza kojeg su godine prevođenja sa engleskog, njemačkog i našeg jezika u koje su stala brojna važna imena savremene književnosti poput Rabiha Alameddinea, Chrisa Abanija, Michaela Köhlmeiera, Iaina Mac a’ Ghobhainna, Nathana Englandera, Yasuhira Yotsumota, Khaleda Hosseinija, Faruka Šehića, Darka Cvijetića, Nihada Hasanovića, Miljenka Jergovića i Dijale Hasanbegović. Vrijeme koje mu preostane nakon prevođenja provodi svirajući Bass VI i bariton gitaru u noise bendu Gudron, kojeg se u ovom razgovoru nismo dotakli jer je bilo i previše toga za reći o (ne)prilikama prevodilačkog tržišta u BiH, o razlikama u prevođenju za čitalačku publiku ovdašnjeg, „malog“ jezika i za publiku engleskog i njemačkog govornog područja, o važnosti književnosti margine i bh. pjesnikinjama koje zaslužuju da se za njih čuje i s druge strane Atlantskog okeana.

Ko voli tržište, dabogda ga u kući imao

Počet ću sasvim klasično, pitanjem koje se obično postavlja autoricama i autorima iz sfere umjetnosti, jer prevodilaštvo smatram svojevrsnim ponovnim, samostalnim ispisivanjem djela i zato umjetnošću za sebe: kako si se odlučio postati književni prevodilac i potom upisati studij anglistike na Univerzitetu u Beču, koji te je potom i doveo do tog cilja? Kako danas gledaš na tu odluku?

Ja ću početi tako što ću se uhvatiti za jednu riječ iz pitanja. Nisam siguran u kolikoj mjeri je prevođenje samostalan čin u odnosu na, recimo, pisanje, jer je suštinski određeno izvornikom, njegovim kulturalnim kontekstom i recepcijskim resursima ciljne publike. Kad se pisac ujutro probudi i krene raditi, dočeka ga prazan list papira, dok mene dočeka umjetničko djelo koje zahtijeva da ispoštujem njegovu estetiku i poetiku, a ne da mu namećem svoju.

Prevođenje svakako jeste umjetnost za sebe i po sebi, ali njegova je zanatska odnosno „inženjerska“ komponenta, zbog tih suštinskih ograničenja, izraženija i važnija nego što je slučaj s drugim umjetnostima, izuzev arhitekture. Prevoditelj operira iz jedne nezahvalne liminalne pozicije u kojoj nije priznat i valoriziran kao umjetnik, a jasno je da je više od tehničkog lica, kao što arhitekt nije u potpunosti shvaćen kao vizualni umjetnik, a nije baš ni samo inženjer. Pošto zauzimamo manje-više sličnu društvenu poziciju kao arhitekti, i društvo nas na sličan način percipira, kao i zbog sličnosti u stvaralačkom postupku, prevoditelje bi se moglo promatrati kao arhitekte pisane riječi. Metafora je genitivna, ali ja bolju nisam kadar smisliti.

Što se tiče mojih početaka, nikad nisam razmišljao i odvagivao različite opcije pa donio odluku da se bavim ovim poslom, jednostavno sam uplovio u prevoditeljstvo kao da se to podrazumijevalo. Rekao bih da je u pitanju produžetak mojih cjeloživotnih čitateljskih navika.

Na bečkom univerzitetu sam se našao tako što iz nekoliko stotina pokušaja nisam uspio položiti predmet Poezija engleskog romantizma na sarajevskoj anglistici, pa sam bio primoran studij nastaviti na nekoj slabijoj akademskoj instituciji gdje kriteriji nisu tako visoki. Kad se osvrnem na zadnjih dvadeset i nešto godina života koje sam ulupao u prevođenje, promijenio bih, da mogu, puno toga, ali sigurno bih ponovo išao istim putem, mada sam, ispričavam se zbog patetike, skupo platio svaki korak.

U prošlosti si preveo mnoge naslove za veliku izdavačku kuću Buybook, spomenimo primjera radi „Ministarstvo posebnih slučajeva“ Nathana Englandera i „Hakawati“ Rabiha Alameddinea s engleskog, te „Idilu sa psom koji se utapao“ Michaela Köhlmeiera s njemačkog. U kontekstu toga da u BiH još uvijek pod književno prevodilaštvo prolazi sve i svašta, pa ozbiljne književne naslove prevode ljudi koji su „malo živjeli“ u nekoj zemlji u kojoj se govori jezik originala, kakve su prilike za književne prevodioce i kakvo je općenito „tržište“ književnih prevoda kod nas? Kad bi još jednom živio svoju prvu prevodilačku deceniju u BiH, šta bi drugačije uradio?

Izuzetno su deprimirajući razmjeri diletantizacije prevoditeljstva u ovoj zemlji, a to imamo zahvaliti prije svega tržištu. Ja tržište temeljno prezirem, ko ga voli dabogda ga u kući imao. Također mislim da ono nigdje nema tako duboko destruktivne i toksične učinke kao u umjetnosti i kulturi. Tržište generira kič, troši ljude i od dobre sirovine pravi inferioran proizvod, u ime efikasnosti i ekonomičnosti i ostalog smokvinog lišća kojim se prikriva najobičnija gramzivost. Naprimjer, od tri knjige koje si spomenula, samo jedna, Köhlmeierova, profesionalno je redigirana i uređena, jer se za to pobrinula fondacija Traduki. Za druge dvije se pobrinulo tržište, i razlike u kvalitetu su više nego očite. Kada brigu o knjizi istrgneš iz domena društvenog i predaš u ruke priljepcima vladajuće oligarhije i tranzicijskim muljatorima, dobiješ upravo ovo što mi imamo, situaciju da knjige u boljem slučaju ne uređuje niko, a prevodi ih bilo ko ko je radi tobožnjeg prestiža voljan ili uslijed očajnih ekonomskih prilika prinuđen raditi posao o kojem ne zna ništa, za jako malo novaca. A pošto to „jako malo“ nikad nije dovoljno malo, trka do dna nema kraja i iz nje po logici stvari ispadaju svi koji sebe doživljavaju kao profesionalce i koji književnost žele prevoditi na iole ozbiljnom nivou.

Kad bih morao ponovo proživjeti svojih deset najtežih godina, bio bih oštriji i glasniji u kritici te filistarske kaljuže, ali i promišljeniji, gledao bih da nezadovoljstvo koje je te godine obilježilo pretočim u neke konstruktivne korake. Za početak, izvukao bih se iz svega toga puno ranije i nastojao na neprofitnim osnovama izgraditi neku infrastrukturu, neki okvir koji bi mi omogućio da djelujem neovisno. To je ujedno prvi i najvažniji savjet koji bih dao mladim ljudima koji se ovdje žele baviti književnim prevođenjem – udružujte se, tražite novce od Stiftunga, fondova i fondacija, gradite sami svoje autonomne prostore u kojima ćete raditi, i gajiti duh solidarnosti, a ne konkurencije. Rad u privatnom izdavaštvu u BiH je u najboljem slučaju gubljenje vremena, nemaju vam šta ponuditi osim ekonomskog izrabljivanja i širokog dijapazona poniženja. Prijeko nam je potrebno podruštvljenje književnosti, ali bojim se da ćemo se do toga načekati. U međuvremenu, dobrodošao je svaki odmak od tržišta.

Ovo je jako dobro vrijeme za prevođenje ovdašnje književnosti

Istovremeno, tvoji prevodi na engleski jezik objavljivani su u glasovitim međunarodnim književnim časopisima i blogovima Asymptote, H.O.W., EuropeNow, PEN America, AGNI i drugim, a s nekima od njih si sarađivao i kao urednik, te si imao mogućnost da sam biraš autorice i autore iz BiH za koje si smatrao da ih međunarodna publika treba čuti. Koje si književnike i književnice birao za ta predstavljanja i zašto? Ko su, po tvom mišljenju, najbolje predstavnice i predstavnici savremene bh. književnosti koji zaslužuju da prevaziđu okvire našeg jezičkog područja? Koje bi među njihovim knjigama sam volio prevesti na engleski?

U radu se susrećem s milijardu problema, ali ne mogu se potužiti na nedostatak kvalitetne književnosti, ni ovdje ni u tzv. regiji. Zadnjih godina u BiH svjedočimo pojavi za ovako malu kulturu velikog broja izuzetnih pjesnikinja, pa sam se najviše bavio njima. Imao sam čast da mi Dijala Hasanbegović, Anita Pajević, Selma Asotić, Šima Majić, Zerina Zahirović, Lidija Deduš i mnoge druge dopuste da radim na njihovim pjesmama. Zerina je, čini se, digla ruke od pisanja, što smatram nemjerljivim gubitkom, ona je jedan nevjerovatno originalan i samosvojan pjesnički glas. Da ulovim zlatnu ribicu, sve tri želje bi mi bile da se Zerina vrati poeziji. Ima i dobre proze, i dobre esejistike, s te strane ovo je jako dobro vrijeme za prevođenje ovdašnje književnosti. Fokusirao sam se na tu, uvjetno rečeno, autsajdersku poeziju jer volim raditi s mladim i neetabliranim ljudima, prije svega zato što na marginama književnog polja nastaje izvrsna književnost. Osim toga, tu je saradnja uvijek neposredna, opuštena i često preraste u prijateljstvo. Trudim se biti na raspolaganju onima koji imaju šta reći i pokazati, a nemaju pristup i platformu, nastojim ih predstaviti vanjskom svijetu koliko sam u mogućnosti. Ne govori to ništa o meni, to je jednostavno moj posao. Izuzetno bi mi teško bilo izdvojiti nekoliko imena čija bih djela poslao u svijet ili u svemir kao najreprezentativnija. Da mogu, sve bih preveo.

Tvoji recentniji radovi su „Pod pritiskom“ Faruka Šehića za britansku izdavačku kuću Istros Books i „Inšallah Madona, inšallah“ Miljenka Jergovića za njujorški Archipelago Books. Gledajući već popis prevodilaca i prevoditeljica Istros Booksa, izdavača specijalizovanog za prevode književnosti s Balkana, stičem dojam da se za prevod na engleski obično angažuju prevodioci kojima je engleski maternji odnosno prvi jezik. Koliko je teško doći do toga da te za prevod na engleski angažuju britanske i američke izdavačke kuće? Kako si došao do tih angažmana i koliko oni otvaraju neka nova međunarodna vrata?

Nešto je do mene, do godina fanatičnog, danonoćnog rada, ali uglavnom sam imao jako puno sreće, i prije svega dobre prijatelje koji su nesebično radili, i još uvijek rade, u moju korist – reklamirali me, preporučivali, prosljeđivali kontakte, stvarali mi prilike, zvali me da sarađujemo na projektima itd. Tu najprije mislim na Stacy Mattingly, osnivačicu kolektiva Sarajevo Writers’ Workshop koju si prošle godine intervjuirala za Urban magazin, a koja je strahovito puno učinila i čini za mene. Istrosu me je preporučio sam Faruk, a saradnja s Archipelagom je došla tako što me je prevoditeljica i profesorica Ellen Elias-Bursać pozvala da skupa prevodimo „Inšallah Madona, inšallah“. Nakon rada s njom imao sam osjećaj da sam završio tri postdiplomska studija prevođenja, bilo je to izuzetno dragocjeno iskustvo. Archipelago i Istros su me tretirali maksimalno profesionalno i ljudski, nisam mogao zamisliti da takvi izdavači postoje. Trenutno na lageru imam petnaestak rukopisa u raznim fazama razvoja, i vrijeme je da počnem slati uzorke urednicima, tako da ćemo vidjeti jesu li se koja vrata u međuvremenu odškrinula.

Sa Šehićem si prošle godine, na poziv bostonskog univerziteta, imao turneju po Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ste održali nekoliko čitanja na univerzitetima i u nezavisnim književnim prostorima. Koliki je to kuriozitet za književnog prevodioca s naših prostora? Kako je vaša američka turneja izgledala i zašto su takvi događaji, za koje kod nas nikad nisam čula – prevodioce jedva da se igdje ikad spomene – važni za prevodioce i za prevodilački posao općenito?

Ne znam koliki je kuriozitet, ja sam prilično loše obaviješten o zbivanjima na ovdašnjoj tzv. književnoj sceni. Meni je svakako bilo prevažno i nesvakidašnje. Za početak, u Bostonu sam imao svoje prvo pravo čitanje – ovdje prevoditelji ne čitaju, pa tako ni ja, osim na jednoj promociji, kad sam bio jedini koji je zapravo pročitao knjigu, jer su izdavač i urednica imali neodložnog tržišnog posla pa nisu stigli. Nisam u stanju dočarati kako je to izgledalo, nemam referentni okvir. Sve je bilo savršeno, od organizacije, za koju se na istočnoj obali pobrinula Stacy, a na zapadnoj Farukova i moja prijateljica tuzlanska profesorica Jasmina Husanović, do publike koja je zaista bila fenomenalna. Faruk se zadnjih godina naputovao po svijetu predstavljajući svoje knjige, a sjećam se da je poslije čitanja u New Yorku, u prostorijama žurnala i izdavačke kuće A Public Space, prokomentirao da mu nigdje publika nije postavljala tako dobra i zahtjevna pitanja. Ja sam pak bio impresioniran studentima slavistike s Princetona i Berkeleyja, ti klinci rasturaju ovaj nesretni stoimeni jezik, iz sve snage se nadam da će se bar neki od njih dati u književno prevođenje.

Biti izvorni govornik je društveni status, a ne jezička kompetencija

Općenito, koliko su književnosti s naših prostora, koji definitivno jeste prostor margine, zanimljive u međunarodnim okvirima? Koliko često se dešava da naslovi iz BiH nađu put do publike u SAD-u ili Ujedinjenom Kraljevstvu? Je li svaki takav prevod prava pobjeda ili previše potcjenjivački gledam na našu poziciju u globalnoj književno-prevodilačkoj slici?

Ja pratim, koliko mi vrijeme i sarajevska izolacija dozvoljavaju, šta se dešava u anglofoniji i germanofoniji, nemam uvid u globalnu sliku. S obzirom na to da država izdvaja nula novaca za promoviranje domaće književnosti i da na tom polju nema apsolutno nikakvih institucionalnih nastojanja, dobro je da se ijedna knjiga odavde pojavi u engleskom prijevodu. Ta sporadična izdanja zasluga su tamošnjih izdavača i rijetkih prevoditeljica i prevoditelja koji se bave književnošću iz ovog dijela svijeta. Anglofone kulture su ogromne, jako produktivne, i u dobroj mjeri nezainteresirane za uvozne kulturalne proizvode, tako da izuzetno mali procenat knjiga koje tamo budu objavljene otpada na prijevode, 3-5 posto, mada je posljednjih godina situacija nešto bolja. U tih 3-5 posto dominiraju knjige na njemačkom, francuskom, španjolskom, talijanskom, azijskim jezicima, itd., koje najčešće imaju ozbiljnu podršku ozbiljne države i oslanjaju se na dugu i bogatu tradiciju prevođenja i prisustva u drugim jezicima. Pored njih, naravno, imaš knjige iz ostatka svijeta, jer svi žele biti prevedeni na globalni lingua franca i pojaviti se na tom ogromnom tržištu. Kad sve to uzmeš u obzir, jasno ti je koliko smo zanimljivi i kakva nam je pozicija. Na njemačkom govornom području situacija je bolja, ali to možemo zahvaliti prije svega fondaciji Traduki, koju financiraju vlade Austrije, Njemačke i Švicarske, nikako sebi samima.

Možeš li nama laicima objasniti kakva je razlika prevoditi u svoj maternji jezik sa stranog jezika, te sa maternjeg u strani, u ovom slučaju u engleski i u njemački? Imaš li različit pristup tekstu u ova dva (tri?) slučaja?

Na njemački baš i ne prevodim puno, a možda bih trebao. Osim toga, ne vjerujem u maternje jezike i izvorne govornike, što se mene tiče to nisu lingvističke nego sociokulturalne kategorije. Biti izvorni govornik je društveni status, mjera pripadnosti, a ne jezične kompetencije. No pristup tekstu se svakako razlikuje. Tipično za male, slabo produktivne kulture, ljudi ovdje konzumiraju velike količine različitih sadržaja na jezicima drugih zemalja, pa tako znaju šta je fish and chips i Kaisersemmel, ne treba im objašnjavati da demokrati piju pepsi a republikanci kolu, dok anglofonoj publici ćevape moraš glosirati. Austrijancima i Nijemcima ne moraš, bili su na Urlaubu u Hrvatskoj, a fasadu su im radili Bosanci i Srbi. S druge strane, ovdje za puno stvari jednostavno ne postoji vokabular, pa se prevoditelji moraju na razne načine dovijati, što se zna odraziti na čitljivost teksta.

Hajde da završimo klasično kako smo i počeli. Na čemu trenutno radiš?

Lakše bih nabrojao na čemu ne radim. Uređujem antologiju mlade srbijanske poezije za jednog izdavača u Grčkoj, prevodim pjesme Feride Duraković, dovršavam Farukove „Moje rijeke“, pjesme Dinka Krehe i naslovni komad iz njegove fantastične zbirke eseja pod naslovom „Bio sam mladi pisac“, zatim „The Deaf Republic“ Ilye Kaminskog, čekam da mi Marko Pogačar dostavi neke odlomke iz svojih putopisa, ali najviše sam fokusiran na „Kintsugi tijela“ Senke Marić, ta me je knjiga potpuno razvalila. Vjerovatno sam nešto zaboravio, valjda mi neće biti zamjereno.