Volim sarajevsku zimu. Nedostajao mi je taj specifičan zimski potpourri koji lebdi u zraku. Hrapavi zvuk prvih koraka na netaknutom snijegu, ta topla atmosfera koja se stvori u gradu uoči zimskih praznika. Kada bih izabrala par simbola s kojima povezujem zimu, prva tri mjesta bi osvojili: Vilsonovo pod snijegom, Vučko i Troko.

Mladen Jeličić Troko će zauvijek biti i ostati moj omiljeni Deda Mraz – čovjek u kojeg još uvijek vjerujem. Odavno je veliki učitelj, ekolog, proizvođač društvenih vrijednosti, glumac, umjetnik, pedagog. Nećete ga nikada vidjeti u javnom prostoru bez leptir mašne i hozentregera, jer i ti mali simboli su svakodnevni signali poštovanja prema sebi i drugima.

Kada bismo podijelili ljude na one koji koračaju iz mraka u mrak, i one koji koračaju iz mraka u svjetlost, Troko bi pripadao toj drugoj i rijetkoj kategoriji. Njegova sposobnost da širi svjetlost i dobrotu oduvijek me inspiriše, a naročito u njegovoj starosti kada je koračanje ka svjetlu najzahtjevnije jer je, ipak, sve teže hodati.

Često spominjem Troku i spoznajem da nisam jedina koja osjeća veliko poštovanje prema njemu. Troko već odavno inspiriše Majdu Turkić svojim kontinuiranim aktivizmom, a Nedžada Begovića svojom pojavom. Stoga smo se odvažili na kolektivni pristup ovom intervjuu kako bismo naglasili vrijednosti koje učimo od njega od malih nogu do danas.

Kroz naš zajednički razgovor sa Trokom, shvaćamo da je starost mudrost i još puno toga.

Maša Užičanin

Mladen Jeličić Troko; Foto: Majda Turkić

Razgovarale: Maša Užičanin i Majda Turkić

(Maša) Kada biste imali mogućnost da vratite društvene vrijednosti na fabričke postavke, koji bi se ključni elementi isticali?

Nedvojbeno bi to bilo nekoliko, po meni, ključnih stvari za normalno funkcioniranje jedne društvene zajednice – države. To je obrazovanje u punom smislu, što znači ne samo školstvo, koje bi trebalo biti besplatno i obavezno uključujući srednje obrazovanje za svu djecu, nego i obrazovanje svih njenih građana. Potom, odnos prema prirodi, briga o svemu onome što nas okružuje, od prostora u kojem živimo do svih elemenata koji čine prirodu: vode, šume, zrak, tlo. Društvena osjetljivost za sve kategorije ljudi, životinja, prirode. Odgovornost – davanja države bolesnim, starim, nemoćnim, onima koji su u stanju potrebe. Posebno bi me obradovalo potpuno udaljavanje religija od politike i političkog djelovanja.

Mladen Jeličić Troko; Foto: Majda Turkić

(Majda) Mnogim generacijama predstavljate važnu odrednicu djetinjstva i odrastanja. Što je bila inspiracija da odlazite u škole, producirate obrazovne televizijske programe, predstave, dokumentarne i radio emisije, čak i tokom rata 90-ih?

Još nismo spoznali odakle dolaze neki poticaji i potreba da se zalažete za bolje uslove života, za lakšu dostupnost obrazovanja, za društveno korisno djelovanje. Jednostavno, ili ste takvi ili niste, ne znam da li to dolazi od Boga, Centralnog komiteta, moćnog Šive ili Univerzuma. Možda je do genetike i vaspitanja. U mojoj familiji, ja sam četvrta generacija koja ima veze sa obrazovanjem, (pradjed, baka, mama, tata), a valjda je bitan i odgoj, porodica u kojoj ste stekli prve informacije koje su vas kreirale ko osobu. “Što ziba zaljulja, to motika ukopa.” Uostalom, kakva je svrha prisustva i postojanja na ovome svijetu ukoliko ne djeluješ u okviru svojih mogućnosti na okruženje. Trudiš se i daješ za bolje sutra, podijeliš ono znanja što si stigao nakupiti. Zar nije ogromna šteta da vrhunski zanatlija ode a da nije svoje znanje, iskustvo i vještinu ponudio mlađima, da uzmu koliko mogu i nastave. Zašto ne pokušati učiniti svoj ulaz, ulicu, kvart… mjestom kvalitetnog življenja, sigurnosti i ljubavi.

Mladen Jeličić Troko

(Maša) Činjenica je da 47% mladih od 18 do 27 godina planiraju migrirati iz BiH. 2006. godine, moj tata me je odveo u Vaš restoran na Ciglanama. Tada ste mi rekli da se vratim iz SAD-a u BiH, da ovdje ulažem svoj trud i razvijam svoj talenat. Da li biste mi i danas tako savjetovali? Zašto?

Vjerovatno mi je na ovo pitanje najteže odgovoriti i osjećam se zatečen! Ja sam jednostavno ludo zaljubljen u mlade u BiH, smatram ih obdarenim, pametnim, osposobljenijim za postizanje visokih dostignuća u svim sferama ljudskog djelovanja. Za pravo mi daju informacije o djeci mojih prijatelja koja su se školovala po cijelom svijetu; nestvaran je procenat uspješnih. Nemam neko prihvatljivo tumačenje ovog fenomena osim priče moje bake. Već rekoh da je bila učiteljica i na osnovu dugogodišnjeg iskustva je donosila neke zaključke i svoje teorije. Neke od njih mi se čine vrlo mogućim i tačnim, poput ove: ljudi uspješno ukrštaju biljke i dobijaju kvalitetnije plodove, ukrštaju domaće životinje i dobijaju kvalitetnije, otpornije, bolje blago, pa je logično da su djeca iz miješanih veza znatno bolja, pametnija, sposobnija, spremnija za život.

S jedne strane, želim dobro zemlji i u tom razmišljanju želim da se svi mladi i školovani vrate u postojbinu svojih roditelja i naprave je mjestom sigurnog i kvalitetnog života. No, svjestan sam da bi to morao biti dugotrajan proces, da bi trajalo godinama. Stoga, ko sam ja da dajem savjete tako pametnim mladim ljudima. Treba vas pustiti da sami odlučite želite li raditi i založiti sebe za neku možebitnu lijepu i ugodnu zemlju, za svoje potomstvo. Lično sam za ovu drugu opciju, a i sve mi se više čini da danas nigdje nije puno bolje na svjetskom planu.

(Majda) Iako ste se ostvarili kao glumac, očito ste svojstveni pedagog. Kako vi tumačite promjene u obrazovnom pristupu – da li je bilo bolje nekada ili sada? Da li skala u obrazovanju ide uzlaznom ili silaznom putanjom?

Prema onom koliko sam upoznat, danas je stanje s obrazovanjem u nekim segmentima na nedopustivo niskom nivou, neki udžbenici su djelo smišljene indoktrinacije, prepuni fikcije i laži. To opet ne znači da nema izuzetnih pojedinki/pojedinaca koji ne čine sistem, ali su dijamanti, lučonoše, kule svjetilje. Često smo svjedoci (govorim o svom iskustvu) neshvatanja elemenata – odgoj i obrazovanje. Čini mi se da danas obrazovanje u centar pažnje ne stavlja učenika na način da se sistem prilagođava pojedincu, već se od pojedinca očekuje da se prilagodi sistemu. Ne dozvoljava se individualnost svakog od učenika, a to je teška kugla, ne oko noge, ma oko vrata učenika. Primjer je Srednja škola primijenjenih umjetnosti Sarajevo koju je završio moj sin. Za četiri godine školovanja njegov razred nije bio u posjeti jedne od najznačajnijih kolekcija recentne umjetnosti muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi u Sarajevu. Postoje svijetli primjeri boraca za bolje, kvalitetnije obrazovanje poput Nenada Veličkovića, pokretača i urednika časopisa “Školegijum“ za školsku praksu. Obrađuje teme iz obrazovne politike, metodičke prakse, odgojne aspekte, te je općenito orijentiran na promoviranje suvremenog i humanijeg pristupa nastavi. Potom, prof. Vedran Zubić koji čestim javnim istupanjima ima veliki uticaj na upoznavanje roditelja sa sistemom obrazovanja. Ima ih još… No, na moju veliku žalost, ima i onih kojima nije jasna funkcija, a ni odgovornost koju imaju… Nesporno je da je škola koju sam ja pohađao davala znatno veći obim znanja. Mislim da je bila bogatija i sadržajima koji su razvijali duh, zajedništvo i društvenu osjetljivost. Sport, Gorani, Ferijala, Izviđači, sve se to nekako vrtilo oko škole i to su uglavnom vodili nastavnici. Mada je i u ono vrijeme bilo onih koji su zalutali u tu jako bitnu struku.

Foto: Fuad Fočo

(Maša) Uvijek ćete biti simbol dobrote i ljubavi – naš jugoslavenski Deda Mraz. Kada sam se kao dijete preselila u SAD, jako mi je smetala drastična promjena u Deda Mrazovoj ulozi. U SAD-u, on je postao primopredatelj poklona umjesto neko ko okuplja djecu, uči ih da budu dobri i da paze jedni na druge. Ne sjećam se poklona koji ste mi darovali u Deda Mrazovoj ulozi, ali se sjećam vrijednosti koje ste naglašavali. Koja je Deda Mrazova uloga u savremenom društvu ove regije? Da li biste ponovo preuzeli tu ulogu u današnjim vrijednosnim okvirima?

Ovdje su učinili sve da eutanaziraju Djeda Mraza. To je bila gotovo orkestrirana hajka na dobrog starčića. I tu je značajno nepoznavanje činjenica, dakle, neznanje. Djeda Mraz nema veze sa religijom, on je tvorevina jednog od najvećih brendova suvremene prehrambene industrije. Eksplozija popularnosti Djeda Mraza se dogodila 1931. godine kada je Coca Cola naručila od nizozemskog ilustratora Haddona Sundbloma da osmisli Djeda Mraza – zahvaljujući njemu ima današnji izgled, bijelo-crvena varijanta, boje Coca Cole.

Onaj ko nije vidio radost u dječjem oku kada ugledaju Djeda Mraza nema pravo da ga optužuje za zle namjere. On djecu uči dobrim djelima, lijepom ponašanju, nesebičnosti, radosti poklanjanja, davanja. U neku je ruku “ortopedsko pomagalo” roditeljima u odgajanju djece. Naravno da ste bili iznenađeni ulogom Djeda Mraza u Americi, tamo je ovaj nasmiješeni starčić isključivo “predmet, doduše živ” kojem je jedina funkcija da u velike trgovačke lance namami djecu i roditelje da im se utrpa/proda što više proizvoda. Isto kao za Crni petak, Valentinovo, Noć vještica, Dan očeva, Dan zahvalnosti, Memorijalni dan, Kolumbov dan, Dan radnika… Sve su to uspješni, osmišljeni projekti kojima vješti, sjajni, vrhunski marketinški znalci propagandisti (prodavači magle) namaštavaju kako bi uzeli novac potrošača. Kod nas je bar proteklih pedeset godina, koliko se ja bavim ovim poslom, potpuno drugačiji pristup bio u pitanju. Mi smo na velikoj sceni imali razrađene scenarije pisane na studiozan način, sa poštivanjem svih elemenata pedagoškog pristupa interaktivnom radu sa velikom grupom djece, uglavnom nekoliko hiljada posjetilaca. Programi su sadržavali oba najbitnija elementa – odgoj i obrazovanje. Predstave za manje grupe djece, njih do stotinjak, radio sam na osnovu dostupne stručne literature, poznavanja dječije književnosti i vlastitog iskustva. Kada sam počinjao, mnogo toga sam radio po intuiciji, no sazrijevanjem i sticanjem iskustva, i predstave su dobijale na kvalitetu. Svaka je sadržavala elemente o higijeni, prehrani, poštovanju starijih, poslušnosti, prijateljstvu i empatiji (stari, bolesni, životinje, biljke), ekologiji i očuvanju okruženja. Svaka od navedenih stavki je imala i dio interakcije sa razgovorom djece i Djeda Mraza i interpretacijom nekih događaja koje djeca smatraju bitnim. Podržavao sam njihove želje o budućnosti, bilo da su htjeli biti domaćica, doktor/ica, balerina, pilot, policajac… Završavalo se zajedničkom čestitkom. Po meni, najbitniji segment je komunikacija sa djecom. Svakom od prisutnih dati mogućnost i vrijeme da kaže što želi, svakog pažljivo saslušati i pokušati kvalitetno odgovoriti na postavljeno pitanje. Neko ko se znanstveno bavi pedagogijom djeteta, psihologijom, socijalnim fenomenima mogao bi svake sezone napisati ozbiljnu studiju i o tome koje su promjene u ponašanju djece upoređujući generacije. Jednom prilikom, u razgovoru je moja draga prijateljica, profesorica Zehra Kreho, spomenula da bi bilo jako dobro da održim radionicu studentima na Akademiji o svojim iskustvima i načinu rada sa djecom. Mislim da je to moglo biti vrlo interesantno i korisno za mlade glumce, posebno one koji bi se pronašli u radu sa  O ulozi i potrebi Djeda Mraza, kao i pripovjedača priča za djecu nikom pismenom nema potrebe naširoko govoriti.

Mladen Jeličić Troko; Foto: Majda Turkić

(Majda) Iako Vas poznajemo iz različitih uloga, Vaš cjelokupan rad objedinjuje aktivistički pristup kojim nastojite osvijestiti društvo. Koji su Vam trenutno aktivistički prioriteti?

Ima nekoliko stvari u koje sam uključen, no malo sam umoran i tužan od nereagiranja naroda na ono na šta pokušavamo ukazati i skrenuti pažnju, potpuna odsutnost interesa za zrak, vodu, šume, prirodu. Pokušavam senzibilizirati narod na probleme kroz aktivnosti grupe “Hoćemo pitku vodu i čist zrak za našu djecu“, kako bi se ljudi dozvali pameti. Nesavjesni kršitelji zakona već su posjekli oko osam miliona kvadratnih metara u vodozaštitnoj zoni na Bjelašnici i Igmanu. Čak su promijenili površinu zaštićene zone, donesene još u vrijeme Austro-Ugarske za dvije trećine. Po nekom Božjem zakonu, ti ljudi bi trebali biti na stubu srama! Potom, predloženi zakon o transplantaciji organa i tkiva prihvaćen je s jednom “malom“ korekcijom. Naime, kada se neko odluči za života, pri zdravoj pameti i svijesti potpiše donorski karton, ali u organima vlasti-parlamentu dodali su odredbu da nakon smrti donora članovi porodice odlučuju hoće li se organi umrlog koristiti za transplantaciju i tako spasiti nekoliko života ili sahraniti u zemlju da istrunu. Previše je toga što bi se prilično jednostavno moglo promijeniti da učinimo BiH mjestom kvalitetnijeg života. Teški primitivizam, neobrazovanje su kočnica svega.. no, ja se ne predajem. Ima puno toga za uraditi.

Mladen Jeličić Troko

(Majda) U nekim ste emisijama Dječijeg urbanog radija djecu učili o korištenju sunčeve energije. Već tada ste ekološki osvještavali mlade ljude koliko su prirodni resursi korisni. Također ste i danas snažno motivirani u ekološkom aktivizmu. Govorili ste o konceptu “Čist zrak – čista voda” kojim se podstiče kupovina drveća koja bi bila omogućena svakome na planeti. Možete li nešto više kazati o ovom projektu?

Projekt je jedinstven kao ideja; namjera je učiniti što više za prirodu – čista voda, čisti zrak – u sklopu te nasušne potrebe svakog živog stvora, ne samo ljudske vrste koja je kriva za stanje propadanja svega što taknemo. Zahvaljujući novim tehnologijama, moguće je izvršiti mapiranje svakog drveta na kugli zemaljskoj. Moja ideja je za sada vezana za BiH. Pozvaćemo sve one koji imaju osjećaj i znanje o divljačkom uništavanju šuma i vode da kupe par sadnica koje bi pod stručnim vodstvom sadili mladi ljudi na predviđenim površinama za pošumljavanje. U bazi podataka bi bilo tačno locirano svako zasađeno drvo. Moje srce bi bilo prepuno kada bih uspio zasaditi nekoliko sadnica i da neki budući potomak za pedeset-sto godina može doći pod to stablo i sa familijom provesti izlet ispod drveta koje je za njih zasadio pra, pradedo. To bi bilo rješenje za pošumljavanje opožarenih površina, saniranje klizišta i pročišćavanja zraka i vode. Jednostavno, zar ne? Samo treba usvojiti pozdrav afričkog plemena Vatuvamiti koji glasi TVAHAMVE, a znači “zajedničkim snagama“. U kodeksu ponašanja ove zajednice je i obaveza svakog odraslog člana da zasadi jedno drvo svake godine kako bi nadomjestili ona stabla koja su posjekli da iskrče džunglu i zasade povrće.

Mladen Jeličić Troko

(Maša) Radili ste na projektu “Naša djeca imaju pravo da znaju” koji motivira mlade da pišu o ljudima koji su imali ili imaju stvarni doprinos u društvu. Kako možemo pomoći mladima da razlikuju između društveno orijentisanih influencera i “influencera” koji se bave prodajom proizvoda na društvenim mrežama. Da li Vaš projekt može pomoći da mladi spoznaju istinske vrijednosti i kreatore tih vrijednosti za socijalno dobro?

Da, to je projekt koji sam ponudio još mislim 1996. godine. Čak sam ga više puta slao i prezentirao nosiocima raznih nivoa vlasti. Uglavnom su svi bili oduševljeni i obećali da će ga uvrstiti u hitnu proceduru, onda ništa i tako do danas. Naravno da smatram da je projekt veoma bitan za stanje svijesti i istine ko smo bili, jesmo i gdje idemo. Kada su u 15-16. stoljeću u glavnim gradovima istresali noćne posude kroz prozore i nisu imali tekuću vodu u kućama, u nekom dalekom Sarajevu je još 1500. i neke postojao javni toalet.

Po ocjeni velikih – na moju veliku žalost, većina ih više nije među nama – radi se o jednom esencijalnom projektu za povrat elana i želje za boljitkom i napretkom kod mladih, a za kvalitetniju BiH. Podrška samosvijesti i vrijednostima iz naše prošlosti. Nedavno sam slušao sjajno obraćanje Jasmile Žbanić gdje je govorila o filmu “Blum – Gospodari svoje budućnosti”, odnosno o čovjeku koji je idejama i razmišljanjima bio u dalekoj budućnosti, a čvrsto stajao na zemlji i od BiH, u vremenu u kojem je živio i djelovao, napravio ekonomsko-privredni bum. Bez da ulazim u potrebe vlastodržaca da svoj narod drže u neznanju, neobrazovanju i gluposti, te da im serviraju neistine o nama i na taj način grade svoje male kneževine, begovate… Laž i fabrikovanje povijesti/historije/istorije (počinjem se lagano nervirati kada znam da smo govorili jedan jezik, a danas se insistira izmišljajući riječi, a ne poznajući istinu o jeziku)… No, da se vratim na film. Svi javni emiteri bi trebali platiti cijenu distributeru i kupiti prava da se bar jednom u sedam dana prikazuje na TV-u. Film kod starijih izaziva emocije i žal, čežnju za prošlim vremenima, a kod mladih osjećaj pripadnosti nečemu pozitivnom, nečemu što je bilo, a moglo bi opet. Par mladih sam prisluškivao u kafani, pričali su o filmu i jedan od njih je rekao “Joj, jes mi godra bilo, jeste li vidili koje smo mi hadžije, razvaljivali po svijetu”, dečko je već sebe vidio pripadnikom BiH, nije koristio zamjenicu oni, nego mi. Nikada sa Jasmilom nisam razgovarao na ovu temu, no njen se rad i ideje koje film nosi savršeno uklapaju u projekt Naša djeca. Ukratko, ideja: svi učenici imaju zadatak da pronađu imena ljudi koji su lokalno značajni, koji su na neki način vukli svoju zajednicu ka prosperitetu, bilo u kulturi, umjetnosti, nauci, sportu. Sve pronađeno se šalje nastavnicima, pohranjuje se nakon pregleda i potvrda vjerodostojnosti.  Projekat je zamišljeno da se odvija na cijeloj teritoriji BiH. Nada mi je da bi ovakav jedan projekat mogao biti zamajac zajedništva i želje da se pomaknemo iz žabokrečine u koju su nas doveli. Ja strahujem da sam u pravu kada govorim da su gotovo svi sistemi krenuli u zatupljivanje svog stanovništva. “Neobrazovanima se lakše vlada.”

Mladen Jeličić Troko

(Maša) Epidemiolog Zoran Radovanović nedavno je pisao kako su sve glasniji zahtjevi da se starost proglasi bolešću. Osobno smatram da je starost mudrost i privilegija, ali ipak sam odrastala u dobi kada smo učili da starije osobe trebamo poštovati i da mnogo toga od njih možemo naučiti. Teško mi je prihvatiti da je starost bolest. Koje je Vaše mišljenje o tim zahtjevima koji guraju medicinska industrija, farma lobi, i konzumeristička kultura koja nam reklamira vječnu mladost kao imperativ?

Nisam ljekar i imam 76 godina. Starost jeste stanje kada osoba polako usporava, gubi funkcionalnost i obolijeva od sve većeg broja bolesti. Očigledna je nepažnja, zanemarivanje i siromašenje onih koji su svoj radnosposobni ciklus završili. No, to uopće ne znači de ne postoji veliki broj onih čije bi iskustvo i znanje trebalo prenijeti na mlade. Koji je modus i kako bi to bilo moguće, ja ne znam. Ali znam da je šteta da stariji pojedinci/ke ostaju u svoja četiri zida umjesto da se nađe način da svoje znanje dijele. Nekako mi se čini da je to bacanje nečega što se može još kvalitetno iskoristiti. Pa živimo u vrijeme recikliranja – što ne reciklirati znanje i iskustvo na način da se preda mladima!

Troko – Dah Crte 1738, Nedžad Begović

(Maša) U dokumentarnom filmu Nedžada Begovića “Troko” spominjete svoju baku. Kažete da Vas je ona financijski podržavala na početku karijere i da je bila najbolja banka – nije tražila da joj vratite pare. Danas mnoge bake nemaju novca da unuke financijski podržavaju. Kako Vi tumačite tu razliku u socio-ekonomskim odstupanjima? Kako današnja stvarnost utječe na mogućnost jednog pojedinca da se ostvari?

Baka, to je posebna veza. Rekoh, bila je učiteljica, veoma obrazovana, mnogo je čitala i nas je, svoje unuke, tjerala da čitamo… Ljeti bi mi uvijek dala nešto novca, a poslije, kada sam već studirao, posuđivala mi je novac za more, i nikada ga nije htjela poslije primiti. E, danas su penzioneri tako sramotno pokradeni. Znam, nisu penzioneri jedini opljačkani. Ove sjecikese, srebroljupci i štetočine ne prezaju ni od čega. Obraz i poštenje, čovjekoljublje, to su kategorije koje su se izgubile u magli (zato insistiram na čistom zraku). Ja zapravo nemam tačnu dijagnozu ovoga što nam se dešava… Prosto, oduzeo bih pravo glasa svima koji nemaju bar osnovnu školu, koji nisu funkcionalno pismeni. Čitati i pisati oba pisma. Dođeš na izbore i prije nego što te spuca pasija dekika (da glasaš za “svoje”) i uđeš u onaj boks, prvo ide knjiga da naglas pročitaš po tri reda na oba pisma: znaš – izvoli glasati, ne znaš – idi kući i hvataj se bukvara.

Mladen Jeličić Troko; Foto: Majda Turkić