Razgovarala: Elma Hodžić

Teško je stvaralački opus Mladena Miljanovića determinirati tipičnom etiketom koju obično dodjeljuje likovna kritika i teorija – djeluje kao umjetnik na polju videa, performansa, instalacija; radi kao predavač i profesor. Iako slikar po formalnom obrazovanju, Miljanović se u svojoj umjetničkoj praksi ne ograničava na formate, već aktivno istražuje mogućnosti interdisciplinarnog izraza, što ga čini jednim od najzanimljivih savremenih umjetnika u regionu. Miljanović precizno izražava neslaganje s postojećim društvenim i političkim realnostima, koristeći umjetnost kao alat za kritiku i djelovanje. U intervjuu koji slijedi, Mladen Miljanović govori o svom viđenju umjetnosti u današnjem svijetu, te o projektima na kojima trenutno radi, uključujući izložbu u sarajevskoj galeriji Manifesto.

Šta sve istražujete kroz umjetnost? Kako definirate umjetnost?

Umjetnost je danas možda više nego ikada pluralan termin – i ja ga kao takvog doživljavam, volim i koristim. Umjetnost danas shvatam kao djelovanje u polju prijedloga, bez nekog ekskluzivnog dogmatskog ili isključivog karaktera. Opet sa druge autorske ili stvaralačke strane, umjetnost shvatam veoma lično i smatram da je umjetnost jako lična. Tako da ono što se danas manifestuje kroz moju umjetničku praksu skup je ličnih stavova koji proklamuju ili predstavljaju moje neslaganje sa svijetom u kojem živimo, i upravo u tom neslaganju dolazi do formi, konteksta, umjetničkih ponašanja i djelovanja koji su krajnji (nekad i početni) elementi umjetničkog djelovanja. Mislim da živimo, kao što glasi kineska kletva u jako zanimljivim vremenima (“da bog da živio u zanimljivim vremenima”), ukoliko tome dodamo i jako zanimljivu lokaciju, kao teritoriju/kulturu onda je neupitno da ne nedostaje onoga što nas tjera ili provocira na djelovanje, u mom slučaju umjetničkim sredstvima. Meša Selimović kaže da stvaramo ili zbog ambicije ili iz muke. Ja mislim da nekako polazim iz obe ove pozicije. Biti umjetnik danas, smatram, podrazumijeva i biti odgovoran za djelovanje koje neće samo reflektovati vrijeme u kojem živimo, nego će se i “miješati” u stvarnost koja nas okružuje.

Mladen Miljanović; Photo by Patrick Wack, 2021

Vrt uživanja

Predstavljali ste Bosnu i Hercegovinu na Bijenalu u Veneciji. Rad „Vrt uživanja“ se zasigurno upisao u antologiju domaće umjetnosti, kako po komentarima publike, tako i drugih likovnjaka. Kako danas gledate na ovaj projekat?

Danas, 11 godina nakon tog događaja, i dalje smatram da je to (bar za mene) jedan od najznačajnijih umjetničkih projekata. Milim da se njegov značaj ne ogleda u recepciji, uspjehu i valorizaciji samog umjetničkog projekta “Vrt uživanja” koji je predstavljen na 55. bijenalu u Veneciji, već u njegovoj socijalnoj, društvenoj i kulturnoj komponenti. To je prije svega bio jedan od rijetkih kulturnih/političkih konsenzusa koji se postigao kada je u pitanju reprezentacija Bosne i Hercegovine na jednom takvom umjetničkom događaju kao što je Venecijansko bijenale. Tada su Umjetnička galerija BiH (UG BIH) i Muzej savremene umjetnosti RS (MSURS) uspostavili, a Vijeće ministara usvojilo model daljeg predstavljanja države na bijenalu u Veneciji. I te prve godine je odgovornost za uređenje ili kustosiranje paviljona dodijeljeno kustosima Sariti Vujković i Irfanu Hošiću, a za produkciju paviljona je bio zadužen MSURS u to vrijeme na čelu sa direktorkom Ljiljanom Labović Marinković. I danas, nakon 11 godina od ovog događaja na koji su svi bili (ili još uvijek jesu) ponosni, kako u BiH, tako i u regionu sve bih napravio ponovo isto. Mislim da energija, kustosa, MSURS, cjelokupnog tima koji je radio na ovom projektu kroz čitav proces je doveo do toga da je tada paviljon doživio odlične kritike, svrstan od strane stručne javnosti među deset “Must see” paviljona bez obzira na činjenicu da smo mi raspolagali sa jedva dovoljnim budžetom da sve izvedemo kako smo zamislili. I na kraju, moram priznati da je ta izložba za mene lično bila jedna prekretnica koja je (iako već međunarodnu) karijeru i rad podigla u potpunosti na jedan internacionalni nivo daljeg djelovanja.

55th Venice Biennale BiH pavilion opening; Photo by Nemanja Mićević

55th Venice Biennale BiH pavilion opening; Photo by Nemanja Mićević

55th Venice Biennale BiH pavilion opening; Photo by Nemanja Mićević

Posljednji veliki dim

Na čemu trenutno radite? Kakvu izložbu pripremate u galeriji Manifesto?

Trenutno radim na jednom jako zanimljivom projektu koji se odvija kao saradnja sa austrijskim umjetnikom i prijateljem sa adresom u Beču, Wolfgangom Lerhnerom. Saradnja je rezultat prijedloga izložbe pod nazivom “Posljednji veliki dim/The Last Great Smoke” koji je Ministarstvo kulture Austrije selektovalo u okviru umjetničkog projekta koji se odvija u više država svijeta pod nazivom “Klimatski dignitet/Climate Dignity”.  Na ovom projektu za prvo predstavljanje koje će biti u Manifesto galeriji u Sarajevu radimo zajedno sa Adnom Muslijom, kustoskinjom iz Manifesto galerije. I tu ću predstaviti jedan novi rad koji pokušava čitav koncept/problem klimatskih promjena personalizovati, prikazati kroz formu spomenika, ali i pokušati tu čitavu ideju transformisati u utilitarnu/praktičnu funkciju koja djeluje u prostoru same galerije, ali i grada. U ovom slučaju rad je svojevrsni “site specific” jer djeluje u sredini čiji se gradovi nažalost često nalaze na listama najzagađenijih gradova na svijetu, ali ima i ličnu komponentu – a to je činjenica da sam rođen u Zenici koja je (zbog željezare) tada, ali nažalost i danas, jedna od najzagađenijih gradova u regionu. Tako da će publika u Sarajevu 15. novembra u 19 časova imati priliku da vidi dvodijelnu instalaciju na ovu temu u Manifesto galeriji koju spremamo umjetnik Wolfgang Lerhner, kustoskinja Adna Muslija, Manifesto galerija – a uz podršku Austrijskog kulturnog foruma.

The Final Battle

The Final Battle

The Final Battle

Prostor galerije Manifesto se u kratkom vremenu nametnuo kao važan generator kulture. Opet, Vaši radovi pokazuju da prostor za umjetničko izražavanje može prevazilaziti klasične galerijske okvire. Koliko je prostor važan u kontekstu umjetnosti? Šta je za Vas prostor?

Prostor je jako bitan, i umjetnicima potreban, ne nužno ali značajno. Mislim da je pojavljivanje novih modela djelovanja u polju savremene kulture i umjetnosti iznjedrilo nekoliko jako dragocjenih prostora i inicijativa kod nas, a tu prije svega mislim na KRAK centar u Bihaću koji vodi odlični Irfan Hošić sa svojim timom, Vagon galerija u Banja Luci, koja je jedna nova nepretenciozna ali nužna inicijativa, gdje se mladi neafirmisani umjetnici mogu predstaviti nakon završetka Akademije, i na kraju, naravno, Manifesto galerija o kojoj smo već pričali, ali koja uspostavlja jednu novu svježu dinamiku raznovrsnih događaja koji zajedno njihov program čine kao inkubator recentnih ideja i vitalnih multidisciplinarnih razmišljanja o kulturi, subkulturi produkciji savremene umjetnosti danas. Moje posljednje izlaganje je bilo u Sarajevu prije nekoliko godina u Istorijskom muzeju BiH na kojem smo Vi i ja zajedno radili, a koji je organizovao Kings koledž te Univerzitet umjetnosti u Londonu na čelu sa prijateljem i profesorom Paul Lowom koji nas je, nažalost, nedavno iznenada napustio. I moram reći da mi ova izložba koja slijedi u Manifesto jako teško pada zbog činjenice da se nećemo sresti, jer je dolazak u Sarajevo je uvijek bio sinonim za razgovor, kafu, pivo sa Paulom… Tako da izložba koja slijedi u Manifestu je događaj koji vidim i kao radost i tugu u isto vrijeme. I na kraju, odgovor je: Prostor su ljudi, a ne zidovi.

The Final Battle, 2024, video installation; Photo by Greg Blakey

The Final Battle, 2024, trailer still, video installation

Realno pozicionirati sopstvenu praksu

Spadate među umjetnike koji djeluju i na međunarodnom planu. Koliko je djelovanje izvan granica BiH, izvan naše tipične radne okoline, važno?

Mislim da nije najvažnije u umjetničkom djelovanju izlagati van granica, ali je potrebno. Potrebno je prije svega jer progovarate o kulturi, društvu iz kojeg dolazite i u isto vrijeme širite glas o istom, bilo da je on kritički, reflektivni ili bilo koji drugi oblik reprezentovanja. Sa druge strane, jako je bitan komparativni aspekt izlaganja van prostora habitata, jer samo poredeći i razmjenjujući ideje stvaralaštva sa drugima možemo donekle realno pozicionirati sopstvenu praksu i domete u odnosu na svijet i vrijeme u kojem stvaramo. I upravo mislim da je to nužno popraviti u sistemu kulture kod nas, čini mi se da jedino forma filmskog izraza uspijeva dobaciti i održavati permanentno umjetničko prisustvo na globalnoj sceni. To je djelimično rezultat i jednostavnijeg transport/dostavljanja djela, ali i rekao bih i ulaganja u filmsku produkciju koja je višestruko veća nego u druge grane umjetnosti. U ovom slučaju organizovanje i rad filmskih stvaralaca može da bude samo uzor ili matrica kojom bi i drugi oblici umjetničkog djelovanja trebalo da se rukovode. Tako da, generalno, prisustvo domaćih umjetnika na međunarodnoj sceni postoji, ali rekao bih u nedovoljnom broju, što bi djelimično trebalo da obezbjede i institucije kulture zadužene za savremenu umjetnost.

55th Venice Biennale BiH pavilion opening; Photo by Drago Vejnović

Šta nam pripremate u budućnosti? Koje teme želite otvoriti u vremenu koje je pred nama?

Paralelno sa izložbom “The Last Great Smoke/Veliki posljednji dim” u galeriji Manifesto, u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu u okviru filmskog programa je prikazan “Finalna bitka/The Final Battle”, filmski projekat realizovan prošle godine u saradnji sa australskim režiserom Greg Blekijem u produkciji Introvert films-a iz Berlina. Izvršni producent je Irena Kovarova, a Amra Bakšić Čamo je producent konsultant koja je svojim podrškom i savjetima jako mnogo doprinijela konačnom konceptu filma. Ovo je jedan od posljednjih radova koji je ove godine prikazan i na samostalnoj izložbi u junu ove godine u Njujorškoj galeriji MC kao dvokanalna instalacija, a izložba je bila pod nazivom “Praznik neugodnosti/Holiday of Discomfort“. Radi se o kompleksnom i u isto vrijeme subverzivnom filmskom projektu koji prati kasting za nepostojeći film, koji se snimao na pet lokacija (Bijeljina, Bihać, Trebinje, Doboj i Prozor Rama). Ovaj rad djeluje kao eksperimentalni film, ali je više film kao socijalni eksperiment. Tako da me nakon Beograda očekuju izložbe i prikazivanja u Parizu, Budimpešti, Pertu, Beču, Baku, Sidneju, Bihaću, Čačku… sve u svemu, naredna godina će biti jako dinamična i sigurno zanimljiva kada su izlaganja u pitanju.

Mladen Miljanović; Photo by Patrick Wack, 2021