Akademski slikar i profesor likovnog obrazovanja i vaspitanja, Muhamed Pjevo, rođen je 1982. godine u Sarajevu, gdje i danas živi i radi. Srednju školu primijenjenih umjetnosti završio je 2002. godine na Odsjeku za kiparstvo. Diplomirao je na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu 2006. godine, u klasi profesora Radoslava Tadića, čime je stekao zvanje Profesora likovnog obrazovanja i vaspitanja. Na magistarskom studiju Odsjeka za slikarstvo, preostao mu je samo još završni ispit, Večernji akt. Učestvovao je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim izložbama i likovnim kolonijama.

Već dugi niz godina, Pjevo radi i u prosvjeti, kao nastavnik likovne kulture u osnovnim školama, a također radi i sa nadarenim učenicima. Mnogi učenici likovne sekcije koju vodi, sudjelovali su i osvajali nagrade na domaćim i međunarodnim likovnim takmičenjima i donosili priznanja svojim školama. Za sebe kaže da ga rad sa djecom čini izuzetno ponosnim. Bio je i dugogodišnji član udruženja Art ambasada, unutar kojeg su nastali brojni projekti. Tokom jednog perioda radio je i na projektu “Škola u bolnici” sa djecom koja nisu bila u mogućnosti pohađati redovnu nastavu, a za koji kaže da ga je istinski promijenio, te da nakon toga počinje intenzivnije da slika.

Pronašli smo jedan interesantan osvrt na vaš rad i koncept jedne od vaših izložbi, koji glasi: “Unutrašnji umjetnički naboj ne dopušta autoru da se zadrži unutar granica određenog stila. Pod uticajem različitih stilova kroz historiju umjetnosti, nastale su slike koje sugestivnošću oblika odišu poetičnošću i haromonijom. Umjetnik nadahnuće crpi iz svakodnevice. Potaknut određenim motivima i situacijama, on svoje doživljaje ispoljava kroz platna, bilježeći proživljeno na slikama. Kroz ovu likovnu igru, on se oslobađa i pročišćava”.

Smatram da je ovo dosta dobro objašnjena suština likovne umjetnosti koju stvaram i mene kao umjetnika. Nisam umjetnik koji je opterećen jednim stilom. Smatram da me svođenje na jedan stil ograničava u daljnjem razvoju i istraživanju. Inače, dugi niz godina bavim se i likovno-istraživačkim radom.

Vratit ću se malo u prošlost, te period u životu koji mi je na neki način pomogao u daljnjem razvoju. Zahvaljujući vrsnom pedagagu, profesoru Mirsadu Mustajbašiću, koji me je odabrao zajedno sa nekoliko mojih talentovanih kolega, imao sam priliku da boravim mjesec dana na jugu Francuske, podneblju poznatom po umjetnosti. Ono što me posebno impresioniralo i ostavilo dubok dojam, jeste njihovo poštovanje i razumijevanje umjetnosti, te organizovano i plansko ulaganje u istu. Sva naša djela, nastala tokom boravka, bila su otkupljena, što je za nas tada, blago rečeno, bio pravi šok. Nedjeljom svi slikaju, tako da nerijetko, ispred svake kuće, u dvorištu možete vidjeti štafelaj i slikarski pribor.

Slično iskustvo, prije par godina, imao sam i u Kazahstanu, kada sam pozvan od strane organizacije Turksoy da učestvujem na međunarodnoj koloniji, zajedno sa renomiranim umjetnicima iz Azije i Europe, što je samo po sebi velika čast i privilegija. Tokom rada i boravka tamo, primijetio sam koliko Kazahstan ulaže u umjetnost, ali i samu edukaciju svog stanovništva, kroz različite događaje i izložbe. Na neki način, stekao sam utisak da oni prosto usmjeravaju svoje stanovništvo u umjetničke galerije. Kada povučem paralelu sa onim što se dešava ili, tačnije rečeno, sa onim što se ne dešava kod nas, teško mi nekako sve to skupa pada, ali mi, umjetnici, bez obzira iz koje branše, moramo nastaviti stvarati, ma u kakvom se okruženju nalazili.

Možete li izdvojiti neku vama posebno dragu izložbu?

Teško je izdvojiti neku određenu izložbu ili projekat, ali pokušat ću. Jedna od takvih je kolektivna izložba “Mostovi razumijevanja”,  koja se održala u sjedištu Svjetske banke u Washingtonu, sada već davne 2003. godine, gdje su ujedno naši radovi ostali izloženi. Zatim, tu je i više samostalnih izložbi u organizaciji grupe Inter nos/Među nama – Buybook, kao i samostalna izložba pod nazivom “Ekspresija” u galeriji AB Maglaj, te mnoge druge.

U okviru udruženja Art ambasada, koje je nastalo na inicijativu vrsnog pedagoga, rahmetli profesora Mirsada Mustajbašića, kao produkt dugogodišnjeg druženja, saradnje, djelovanja, komunikacije i izlaganja, nastali su mnogobrojni likovni projekti. Jedan od njih, sasvim poseban, jeste projekat “Redžo”. Redžo je bio čovjek koji je našao veliku sumu novca, te istu vratio vlasniku, iako ni sam nije živio neki lagodan život. Redžo je sinonim za poštenog čovjeka.

Posljednjih godina, a na pozive gospođe Mirsade Baljić i gospodina Adisa Lukača, redovno učestvujem na Međunarodnoj umjetničkoj  koloniji koja se održava u Gazi Husrev-begovom Hanikahu, ali i na izložbama koje se održavaju u Galeriji Preporod, zajedno sa mnogobrojnim renomiranim bosanskohercegovačkim, ali i stranim umjetnicima. Nažalost, korona je dobrim dijelom smanjila broj likovnih kolonija, izložbi, te samih dešavanja generalno, ali nekako sam tokom tog perioda počeo još intenzivnije stvarati, valjda je to bio moj ispušni ventil. Zajedno sa mojom prethodnom arhivom, sve skupa čini jedan zaista veliki i ozbiljan opus, za koji već pomalo brinem da će mi ponestati prostora.

Koliko je teško predavati djeci likovnu umjetnost, a ujedno stvarati i nova umjetnička djela?

Jednostavno rečeno, dosta iscrpljujuće, ali istovremeno i nadahnjujuće. Djeca vas znaju toliko ispuniti pozitivnom energijom da je to nevjerovatno. Trudim se da svoje nadahnuće crpim iz svakodnevice, te da, potaknut određenim motivima i situacijama, svoje doživljaje ispoljavam kroz platno i na slikama bilježim proživljeno. Kroz ovu moju likovnu igru, oslobađam se i pročišćavam. Ne ograničavam se formom, tehnikom, stilom i medijem, te spontano i studiozno pristupam likovnim problemima. Kontinuitet u radu omogućava jasan pregled mog razvoja kroz faze.

Ljubitelji likovne umjetnosti odnedavno dio mog likovnog opusa mogu vidjeti i na web stranici www.pjevo.art, na kojoj s vremenom namjeravam prikazati sva svoja djela, kako ona koja se nalaze kod mene, tako i ona koja su pronašla svoje nove vlasnike. Mislim da imam još mnogo prostora za daljnji rast i razvoj sebe kao umjetnika, jer čovjek može rasti sve dok prepoznaje prostor za napredovanje, uz spremnost na svakodnevni rad na sebi.