Foto: Jasmin Hadžić Blicko
Svoju strast prema crtanju i ilustraciji Nejra Turčinović, inženjerka građevinarstva, otkriva već u ranoj školskoj dobi. Unatoč studiranju građevinarstva, umjetnost je ostala njen vjerni saputnik. Prvu samostalnu izložbu pod nazivom „Biram život i ove ljude“ održala je prošle godine u Gradskom muzeju Zenica. Osim toga, radi s djecom i studentima, pronalazeći inspiraciju u njihovim mladalačkim perspektivama. Nejra se ističe i kreativnim radom, grafičkim dizajnom i mini-čestitkama koje crta s velikim entuzijazmom. Njena poruka je jednostavna – nikada ne napuštajte ono što volite, jer to čini život zanimljivijim.
Možete li nam se predstaviti u par rečenica, ali i dati dublji uvid u svoju priču za one koji žele saznati više?
Prije svega, reći ću da jako puno volim da crtam. Inženjerka sam, profesorka, grafičarka i ilustratorka – u struci magistrica građevinarstva, a u srcu umjetnik sanjar. Najbolji prijatelj mi je kornjača Branko i da mi je neko rekao da se može ovako zavoljeti dugme od životinjice veličine čepa za flašu prirodnog soka od cvekle, ne bih mu vjerovala.
Iako ste završili Građevinski fakultet, zapazili smo vas preko vaših ilustracija. Kada ste otkrili interes za crtanjem i otkad se bavite ilustracijom?
Moja priča s ilustracijom je slična kao i kod većine crtača. Crtam otkad znam za sebe. Znači svaki period mog života je bio praćen ilustracijom kao načinom izražavanja nečega, bilo da je u pitanju sreća, tuga, bijes ili nešto četvrto. Iako je intenzitet te strasti za crtanjem varirao kroz različita razdoblja mog života, njena snaga je ipak ostala dovoljno jaka da mi je, evo, do danas upravo crtanje donijelo više nego moja profesija. Kao i moje kolege, u školskim danima i ja sam tražeći sebe razmišljala o velikoj budućnosti. Bilo je tada kao da se radi o definitivnoj odluci. Razmišljanja, promišljanja, dileme, odgovori i pitanja dovodili su do raznih mogućnosti, pa su se tu znale naći i akademije, historija, mašinstvo, arhitektura, ali u trenutku izbora građevina je bila konačni. I nisam se pokajala.
Nakon magisterija na Politehničkom fakultetu u Zenici, Odsjek za građevinarstvo, dugo nisam imala posao. Pošto sam veliki radoholičar, hobista i veoma aktivna osoba koja je uvijek u pokretu, nisam mogla ništa ne raditi. Uslijedili su razni kursevi, radionice, meet-upi i druženja. I baš sam tako, usput, na jednom opuštenom meet-upu upoznala rad Zdravka i Sabine Cvjetković. I tu se desio ključni momenat u mom profesionalnom kreatorskom djelu. Očaralo me je to što sam vidjela šta sve mogu napraviti s onim što sam do tada radila i šta sve mogu uraditi. Nije bilo potrebno puno da se pokrenem jer se baš tada nekako ponovo „užarila“ ta moja uspavana strast za crtanjem. Pridonijelo je tome još mnoštvo događaja i iskustava koji su zahtijevali pronalazak „ispušnog ventila“ što mi je crtanje uveliko pružilo. I sa sigurnošću mogu tvrditi da nije nimalo isprazno kada neko kaže da je, kad radi ono što voli, u svom svijetu. Jer zaista jeste, odnosno ja jesam. Crtanje mi je pomoglo, izvuklo iz jako teških situacija, i kao terapija i meditacija, ali i kao siguran i vjeran prijatelj.
Prošle godine održana je i vaša prva samostalna izložba. Možete li nam reći nešto više o tome?
Moj prvi korak u svijet samostalnih izložbi predstavlja izložba „Biram život i ove ljude“ koja je otvorena 29.07.2022. u Gradskom muzeju Zenica. Na izložbi su predstavljeni ljudi koji su mi posebno dragi, a s kojima sam tokom svog „stvaralačkog“ života izgradila različite veze, bilo da se radi o profesionalnoj saradnji, radnoj obavezi ili iskrenom prijateljstvu. Tu su oni predstavljeni/ilustrovani na moj, kako kažu, prepoznatljiv način. Sam naziv izložbe ima snažnu poruku i nije tek samo usput izabran. Čovjek tokom života prolazi kroz različite faze, traži se, nalazi i gubi, a usput se suočava i sa mnogim izazovima i nemanima. Neke od njih ostanu tu zuavijek i jedino je bitno tu neman ukrotiti, prihvatiti i nastaviti živjeti s njom kao sastavnim dijelom sebe. Otvorenje izložbe je prošlo fantastično. Na jednom mjestu toliko meni dragih ljudi, i svi nasmijani. Gdje ćeš veće sreće i zadovoljstva. Nekad si kažem možda je baš to moja svrha, nasmijavati ljude svojim ilustracijama. I osjećaj je zaista sjajan.
Uradili ste mnoštvo ilustracija za slikovnice. Šta za vas predstavlja taj svijet?
Kao što sam već rekla, crtanje je za mene drugi svijet. Kako uglavnom crtam za djecu i sama sam u tom fazonu, tako da gledam animirane filmove, čitam stripove, igram igrice i pratim sve što je u vezi sa ilustracijom. Strastveni sam kolekcionar i skupljam sve, ama baš sve. Figure, igračke, karte, sličice, filmove, knjige, stripove, slikovnice, časopise, igrice itd., a veliki sam zaljubljenik i u Lego. Normalno, sve to utiče na moj rad. Imam sobu krcatu svim tim stvarima, u kojoj najviše i volim raditi, tu gdje mi inspiracije nikada ne manjka.
Također ste asistent na fakultetu. Kako se nosite s izazovima u svom poslu, s obzirom na brzinu i promjene u svijetu umjetnosti i kreativne industrije koje donosi umjetna inteligencija i automatizacija?
Pošto jako volim raditi s djecom i omladincima, posao asistenta na fakultetu mi ne predstavlja nikakav problem. To mi i jeste cilj, zaposlenje kao redovni asistent ili, pak, profesor na fakultetu. Volim taj posao, volim nauku, nove stvari, gadgete i stalno učenje. Ali, trenutno sam profesorica u srednjoj stručnoj školi gdje sam bukvalno svaki dan, osim raspusta naravno, u kontaktu s djecom.
Na fakultetu trenutno imamo laboratorij s raznim istrumentima koje koristimo u predmetu Zdravo urbano okruženje, a koji „vodim“ ja. I tu se također pronalazim: ekologija i zaštita okoline, urbanizam i savremeni pristup projektovanju i izvođenju konstrukcije, ma o kojoj god se oblasti radilo. Potpredsjednica sam udruženja Eko forum Zenica, gdje zajedno s mnogim profesorima, profesionalcima i stručnjacima iz raznih sektora, među kojima je i profesor Samir Lemeš, djelujemo na polju borbe za zaštitu okoliša grada Zenica. Borba je teška i naporna, ali ne odustajemo.
Rad s djecom i studentima mi, u jednu ruku, omogućava praćenje novih pogleda na svijet. Tu uključujem i nauku, umjetnost, psihologiju, kao i društvo. Nove generacije su sve više okrenute ka digitalnim, pokretnim sadržajima i oblicima te im se potrebno, na neki način, prilagoditi.
Iz iskustva znam da je većini mojih učenika i studenata zanimljivo ono što radim. Uglavnom me prate na Instagramu i često pričamo i komentarišemo razne stvari, što naše časove čini još zabavnijima.
Pozicija ilustratora i ilustratorica u našoj državi je po meni nedefinisana. Svi radimo, svi djelujemo, ali uglavnom je to za strano tržište. Nije baš da se ovo zanimanje ne cijeni, ali ne u tolikoj mjeri koliko bi zaista trebalo. Ovdje se ne može živjeti isključivo od toga i osjećati se sigurno, pošto u jednom trenutku možeš imati toliko angažmana da ne možeš sve stići, a onda dođe period kad mjesecima nemaš šta da jedeš. (Smijeh.) Mada, da dušu ne griješim, bude i ovdje nekih angažmana, ali veoma rijetko i plaćeni su minorno u odnosu na one van naših prostora. Dovoljno je samo da spomenem da Bosna i Hercegovina u umjetnost, kulturu i slične djelatnosti ulaže jedan mizeran postotak da me naprosto stid pričati o tome. Zato, hvala nebesima i čarobnom internetu što nam je obezbijedio da u svako doba dana i noći, u vrijeme nezakrčenog internet prometa, komuniciramo s bilo kojim dijelom svijeta i na taj način ostvarujemo konekcije i poslovne angažmane. Klasično, i tu nas država obavezno „zakida“, a zauzvrat ne daje ništa.
Pored svih tih formalnih, birokratskih i egzistencijalnih problema velika bitka se vodi i s umjetnom inteligencijom tj. AI. To je naprosto jedna ogromna ludnica, vrtlog koji šiba punom brzinom i nema namjeru stati. Toliko je toga i toliko ide brzo da je meni sve to jako zastrašujuće. Neki su ostali bez angažmana i posla jer je upravo umjesto njih došao neki program koji će na osnovu unesenog prompta, odnosno pisane naredbe, odraditi posao koji bi ta osoba mogla odraditi. Jer: hiperprodukcija, ekspres, brzina, klik – rezultat je ono što današnji čovjek treba. Situacija je jako teška. Ja do danas nisam osjetila posljedice, ali vjerujem, a i znam da zaista postoje ljudi koji cijene „tradicionalni“ rad jednog umjetnika/kreatora.
A, kao hobista, počela sam da si crtam i skupljam avatare meni najdražih ljudi, tako da se, pored onih s izložbe od kojih su neki i nestali, lista i deck svakim danom popunjava. Slučajnim pristupom u “Šupu rahmetli Fadile”, svjetski fenomen vanzemaljskih granica, koji me podsjeća na famozni Tardis, upoznala sam gomilu dobrih ljudi, a nekima bih sada, što bi se reklo, mogla dati bubreg, pa su tu i Minka i Panja i Mehica i Val i Ozimica, kao i mnogi drugi. “Šupa” mi mnogo pomaže u životu kojeg živim. Nekako mi je lakše i bezbolnije prolaziti sve.
Na kojim ste još projektima radili i kakvi su vam planovi?
Do danas sam radila razne projekte. Pored ilustracije bavim se i grafičkim i web dizajnom. Jedno vrijeme sam radila i kao vizualni umjetnik/grafički dizajner za švicarsku firmu i-platform gdje sam upoznala puno divnih ljudi od kojih moram spomenuti Nikolu Burića koji mi je postao jako, jako dobar prijatelj. Također, radila sam i u Wire studiju kao grafički dizajner.
Moji radovi se trenutno mogu nabaviti u Buybook knjižari, kao i kod mene lično. Ostvarena je jedna od mojih velikih želja, a to je da moje „usputne“ ilustracije imaju neku svrhu i to su trenutno mini-čestitke koje radim s velikim užitkom. Mislim, to i nije rad, to su jednostavno moje crtkarije koje crtam u slobodno vrijeme, a kojima dajem nazive, citate, izreke i izjave, pa to budu uglavnom smiješni spojevi. Namjeravam ih raditi i sezonski, kao i za razne praznike, prilike i neprilike. Luda sam za papirom, pa razmišljam da radim i druge vrste, formate, boje, ali i stikere i još kojekakve džidže. Također, radim i ilustracije po narudžbi u svom cartoonish fazonu.
Plan je jednostavan: nastavit ću raditi i ostale poslove kojima se bavim. Usput rečeno, kad me pitaju kako dolaziš do angažmana – bukvalno kucam na vrata. I ja ću nastaviti kucati, jer zaista, nikad ne bih voljela prestati s ovim radom jer sam to ja. Kako kažu, kad prestanem raditi ono od čega živim, radim ono za šta živim.
Šta biste poručili umjetnicima/ilustratorima, pogotovo onima koji su, kao vi, druge struke, a imaju talenta za crtanje/ilustrovanje?
Moja poruka za raju je da ne odustaju. Da pokušavaju sve što im se sviđa. Jer nikad ne znaš gdje te put može dovesti. I ono što je meni najbitnije, jeste da mi nikada nije dosadno, što želim i drugim ljudima. Jer osoba, čim počne da osjeća dosadu, po meni to znači da gubi volju, da odustaje. Uvijek se može naći nešto što će zaokupiti pažnju, i to čini pozitivne stvari kako za naše fizičko, tako i mentalno zdravlje.
