Iranska dirigentica Nezhat Amiri iza sebe ima karijeru dugu 38 godina, baš koliko je prošlo od Islamske revolucije u Iranu. Prva i jedina dirigentica u Iranu prošlog je mjeseca predvodila nastup velikog orkestra u najprestižnijoj koncertnoj dvorani u Teheranu, te i time označila prekretnicu u zemlji u kojoj državna televizija ne prikazuje muzičke instrumente, ženama nije dozvoljeno solo pjevanje, a muzičarke ne mogu nastupati uživo u manjim gradovima.

„Od početka sam plivala protiv bujice. Nisam bila opažena, društvo nije uložilo nikakav napor da podrži moje vještine, a vladajući su mi okrenuli leđa“, ispričala je 57-godišnja Amiri za britanski Guardian. „Ali još uvijek sam tu, pokazujem da ima načina i da će uvijek biti.“

Nastup Nezhat Amiri u Teheranu bio je dijelom državnog muzičkog festivala Fajr, a na binu je doveo 55 muzičara i muzičarki, te 16 članova i članica hora. Žene su činile gotovo polovinu u obje grupe. Njihov nastup trajao je dva sata, a publici su predstavili tri djela majstora perzijske klasične muzike, uključujući i djelo legendarnog kompozitora Morteza Hannaneha.

Ansambl imena Naghmeh-Baran održavao je probe tokom šest mjeseci, a svi članovi i članice, uključujući Amiri, radili su besplatno. Nastup u dvorani Vahdat, jednoj od najboljih modernih opernih kuća u vrijeme nastanka, prije Islamske revolucije, za Amiri je bio prvi nastup tako velikog obima u 12 godina. Ni u vrijeme kad je dvorana Vahdat nastala, niti jedna dirigentica nije nastupala na njenoj bini.

Amiri je magistrirala komponovanje na Univerzitetu za umjetnost u Teheranu, a mentor joj je bio priznati muzičar Parviz Mansouri. Sretna nakon nastupa u dvorani Vahdat, Amiri ipak ne želi šutjeti o svim preprekama na koje je nailazila u godinama koje su tome prethodile.

„Postoji zamor. Koliko puta možete pokucati na zatvorena vrata? Koliko godina možete šutjeti i ne govoriti o svom bolu? Kada bol postane javan, treba mu i javno izliječenje“, ispričala je.

Guardian podsjeća da se ugledne dirigentice širom svijeta bore za priznanje: nedavno imenovanje Marin Alsop kao prve žene na mjestu umjetničke direktorice Bečkog radijskog simfonijskog orkestra odjeknulo je kao velika vijest u međunarodnim medijima.

„U mojoj zemlji, muzika je kao dijete bez roditelja, kao siroče“, ocjenjuje Amiri.

Nakon Islamske revolucije, Iran je počeo zabranjivati muziku, inicijalno zabranivši i tradicionalnu perzijsku muziku. Restrikcije su s godinama ublažene, a pop, pa čak i rap i rock postali su popularni. Ipak, zakoni koji se odnose na ograničenja u umjetnosti su nejasni i ponekad proizvoljni. Muzičarke se naročito suočavaju s većim, temeljnim problemima, te je nedavno jednoj muzičarki bio zabranjen nastup uživo u manjem iranskom gradu, dok je muškim članovima njenog sastava dozvoljeno da sviraju.

„Poslije 38 godina, vlasti trebaju otvoreno reći je li muzika haram ili halal. Trebaju reći mogu li žene nastupati ili ne. Imamo jedan sistem, jednu državu i kako onda u jednom gradu [Teheranu] može, a u drugima ne može?“, kaže Amiri.

Pod trenutnom umjerenom administracijom predsjednika Hassana Rouhanija oživljen je Teheranski simfonijski orkestar, koji je ranije bio raspušten. Amiri kaže da je pritisak za vrijeme njegovog prethodnika, Mahmouda Ahmadinejada, bio ogroman, ali je također značio i da je muzika prostor nade i otpora.

„Kao muzičar [u Iranu], suočavate se s toliko mnogo prepreka. U našoj zemlji, muzika je umjetnosti kojoj, prema religijskim propisima, ne treba biti dat prostor, niti prioritet. Izgubili smo generacije muzičara, teoretičara, muzičkih historičara, neki ljudi su u ovoj zemlji dali svoje živote za muziku.“

Mnogi su od Rouhanija očekivali veće promjene i ostali su razočarani. „Svjedočila sam mnogim usponima i padovima, sad se krećemo nizbrdo… Sad je period gubljenja nade nakon što smo bili puni nade“, kaže Amiri, ali dodaje da želi biti „simbol nade“.

„Živimo jer imamo nadu. Nekad znamo da ćemo biti pobijeđeni, ali se ipak trudimo. Znamo da moramo pokušati.“