Piše: Duška Amidžić
Foto: Edvin Kalić
Stayling: Gordana Gasha Miladinović
Makeup: Edita Hajrulahović
Hairstyle: Ensar Dervišbegović
Nikolina Vujić je akademski obrazovana muzičarka, vokalna solistica, performer u mjuziklima i muzički pedagog iz Sarajeva. Od ranog djetinjstva učestvovala je u mnogim muzičkim takmičenjima, lutkarskim radionicama, glumila u predstavama Sarajevskog ratnog teatra, te se već u tim godinama opredijelila za umjetnost, scenu i pjevanje. Na drugoj godini studija Muzičke akademije u Sarajevu njen talent za pjevanje i scenski nastup prepoznaje profesorica Alma Ferović-Fazlić i odabire Nikolinu za ulogu Sandy Olsson u mjuziklu Grease (2013–2014), koji je premijerno i reprizno održan u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Iste godine započinje njena saradnja sa bendom Sarajevo Jazz Guerrilla, koja i dalje traje, s ciljem promovisanja jazz muzike u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Magistrirala je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu na odsjeku za muzičku teoriju i pedagogiju, smjer metodika muzičke nastave. Od 2015. godine se aktivno bavi predavanjem i prenošenjem svog znanja i kreativnosti u radu sa djecom i odraslim osobama, kao i primjenom muzikoterapije koja je bila tema njenih završnih radova na Muzičkoj akademiji. U oktobru 2020. godine odlučila je da podijeli plod svog autorskog rada, te je uz svog dugogodišnjeg kolegu, basistu Edvina Hadžića, izdala svoj prvi singl pod nazivom „Tišina“ i time započela novo poglavlje svog muzičkog djelovanja.
Nježna, profinjena, ljubazna, a istovremeno energična, nezaustavljiva u ostvarenju svojih snova. Širi radost i vedrinu i djeluje potpuno nestvarno, neobično, kao da dolazi iz nekog drugog vremena. Divno je što, ipak, pripada današnjoj generaciji uspješnih mladih umjetnika, koji se sa osmijehom bore da kroz svoja djela oplemene i naše živote.
Potičete iz porodice kojoj je muzika sastavni dio života. Na koji način je Vaše porodično okruženje uticalo na odabir puta kojim kročite hrabro i s uspjehom?
Muzika je definitivno pronašla put do mene preko mojih roditelja, koji su mi već uz prve korake dali i mikrofon uključen na razglas da se odmah na „ozbiljan“ način upoznam sa svojim glasom i stvaram svoje prve tonove. Činjenica da od djetinjstva, pa sve do danas, moj muzički put podržavaju moji roditelji je jako bitna za mene. Ta nota se provlači kroz sve što radim. Sjećam se kako sam ponosno uzvikivala „Taaataaa! Taaaataaa!“ kada sam prvi put gledala koncert svog oca na sceni Skenderije. Kao mala djevojčica sam možda mislila da on pjeva samo meni i nisam razmišljala o još hiljadu ljudi koji su uživali u njegovim visokim rock tonovima. Možda se u meni već tada, davne 1996. godine, probudilo poštovanje prema sceni i ljudima koji na tom podijumu predstavljaju svoje talente i ostavljaju svoj lični pečat. Prve kasete Michaela Jacksona, Cher i Celine Dion su me pozvale na dobru zabavu i imitiranje ovih sjajnih pjevača. Voljela sam pjevati samo kada bih bila sama kući ili kako to često bude – u kupatilu. Vjerujem da sam pjevanje osjetila na jedan vrlo poseban i svojstven način, a vokalni izraz doživjela veoma lično i kao nešto što je samo moje. Tokom godina odrastanja sa velikim fokusom sam osluškivala i razvijala svoj glas kao i interesovanje prema različitim žanrovima. Na činjenicu da sam odrasla pod nišom kvalitetne muzike ukazuju i nezaboravni kućni derneci, koje sam kao mala djevojčica uvijek budno pratila, na kojima se uvijek slušao a potom svirao rock i blues.
Baletni odsjek ste pohađali još u osnovnoj školi. Balet i pozorište su bili priprema za Vaš svijet muzike i pjevanja.
Balet, a potom gluma na sceni SARTR-a već 1999. godine, iskustva su koja su me na suptilan način uvela u poznavanje discipline, posvećenog rada kao i odricanja, ali i iskustva uz koja sam učila o sebi i ljubavi koju osjećam prema jednom čarobnom svijetu umjetnosti. U prvim predstavama „Memoari Mine Hauzen“ i „Phoenix je sagorio uzalud“ shvatam da je scena jedno neiscrpno igralište u kojoj svaki akter iznova otkriva svoje dubine i čari prenošenja emocije. U taj svijet sam se zaljubila i zbog iznimno predanih i talentovanih ljudi kao što su Safet Plakalo, Dragan Jovičić, Ines Franjčević, Zoran Bečić, Dubravko Bibanović, Selma Alispahić i još mnogih drugih. Uporedo sa otkrivanjem baletnih špica, količine teksta koji glumci trebaju upamtiti i spoznaje da postoje tonovi koje moj dječiji glas još uvijek ne može dosegnuti, u meni se razvija velika ljubav prema mjuziklu. Već nakon prvih minuta filma „Wizard of Oz“ zamišljala sam kako umjesto Judy Garland pjevam „Somewhere over the rainbow“. Uz sve svoje obaveze i hobije, obavezno sam maštala o nastupanju na velikim scenama, ne sluteći da ću takvu prvu priliku dobiti tokom svog studija na drugoj godini Muzičke akademije u Sarajevu kada me Alma Ferović-Fazlić izabrala da tumačim Sandy Olsson u mjuziklu „Grease“. Do te 2013. godine, kada je održana premijera mjuzikla „Grease“ u Narodnom pozorištu Sarajevo, stekla sam iskustvo nastupanja sa mnogim muzičarima i kao članica određenih vokalnih sastava i bendova. Međutim, tumačiti glavnu ulogu u mjuziklu i nastupiti na sceni koju mnogo poštujem, bio je do tada najveći izazov. Sama pomisao da ću biti član ansambla koji će morati da diše zajedno, pleše, glumi i pjeva je, za mene, bilo ostvarenje mog dječijeg sna. Noć premijere je u meni povisila nivo uzbuđenja i sreće, ali i probudila pitanja poput „da li će sve proći prema planu“. Međutim, sve sumnje i strahovi su nestali čim sam stupila na scenu. Uživala sam apsolutno u svakom trenutku i davala svoj maksimum, znala sam da to radim svim svojim srcem. Nakon „Greasea“ uslijedili su novi angažmani u mjuziklima „Footloose“, „Cabaret“, „Dirty dancing“ i „Flashdance“.
2018. godine ostvarujete saradnju sa Ryanom T. Nelsonom (muzički direktor, Northwestern University, Chicago) i Aaronom Thielenom (umjetnički direktor, Marriot Theater, Chicago), koji Vam, nakon audicije, dodjeljuju glavnu ulogu u mjuziklu The 25th Annual Putnam County Spelling Bee. S njima i dalje aktivno sarađujete.
Ryan Nelson i Aaron Thielen su 2018. godine, uz podršku dvije divne dame koje se bore za mlade ljude i razvoj kulture i obrazovanja, Lejle Pašović i Elizabeth Bluementhal, i Američke ambasade u Sarajevu, kreirali projekat BiH Broadway, kroz koji su Sarajevo i Bosna i Hercegovina dobili još dva sjajna mjuzikla „The 25th Annual Putnam County Spelling Bee“ i „Moja pjesma“. Poseban pristup prema radu i motivisanje mladih umjetnika na način na koji su to radili Ryan i Aaron zauvijek su ostavili snažan utisak na mene i inspirisali me da još pozitivnije i uvjerenije gledam na svoj poziv i snove. Danas sam i voditelj programa istoimenog projekta uz svog dugogodišnjeg kolegu, glumca Sanjina Arnautovića. Korona virus, nemogućnost putovanja i organiziranja projekata u drugim državama, ponukali su dvojicu reditelja da započnu sa novim programom „Broadway Across Borders“ i zajedno sa trinaest mladih umjetnika iz pet država (SAD, Njemačka, Poljska, BiH, Srbija), među kojima sam bila i ja, kreiraju prvi virtualni mjuzikl. Tako je mjuzikl „Spring Awakening“ dobio i svoje prvo virtualno izvođenje i bio globalno prikazan u oktobru 2020. godine. Ako maštate o mjuziklu kao ja, onda maštate i o Broadwayu. Zato sam jako sretna i privilegovana što sam dobila priliku da učestvujem u prvom virtualnom mjuziklu i postanem članica globalne organizacije kao što je Broadway Across Borders.
Već sedam godina sarađujete sa bendom Sarajevo Jazz Guerrilla. S obzirom na Vašu kreativnost i senzibilnost Vaše interesovanje za ovu vrstu muzike djeluje potpuno prirodno.
U jazz muziku sam se zaljubila nakon što sam prvi put poslušala Billie Holiday i njene interpretacije nekih od jazz standarda. Ono što će moje interesovanje prema jazz muzici produbiti jeste i prisustvo na master-classu koji je držao Kurt Elling u sklopu Sarajevo Jazz Festivala. Moja znatiželja me jedne noći tokom prve godine studiranja na Muzičkoj akademiji odvela i na svirku benda Sarajevo Jazz Guerrilla. Jazz me privukao zbog moći improvizacije i same forme koja dopušta muzičaru da se slobodno izrazi na jedan vrlo poseban i umjetnički način. Moja saradnja sa članovima spomenutog benda traje od 2013. godine i jako sam sretna što ću biti i jedna od učesnica na njihovom prvom albumu, koji će nositi naziv Sarajevo Jazz Guerrilla. Za mene je velika čast nastupati rame uz rame sa muzičarima poput Dine Šukala, Edvina Hadžića, Adisa Sirbubala i Amara Češljara i dobiti jednu ovakvu jedinstvenu priliku.
Prošle godine u oktobru ste objavili svoj autorski prvijenac. Kako je nastala Tišina?
Iz saradnje sa članovima benda Sarajevo Jazz Guerrilla proizašla je i moja saradnja sa kontrabasistom ovog benda, Edvinom Hadžićem. Tokom 2019. godine stidljivo sam momcima iz benda pustila neke od svojih autorskih pjesama na engleskom jeziku i naišla na veliku podršku s njihove strane. Edvin je odlučio započeti saradnju sa mnom i vrlo posvećeno raditi na autorskoj muzici. U toku prethodne 2020. godine nastajala je pjesma „Tišina“ – moj autorski prvijenac. Uprkos koronavirusu, ljubav prema muzici je Edvina i mene motivisala da radimo na pjesmi koju sam u početku kreirala kao baladu na engleskom jeziku. Kroz naš dugogodišnji rad, Edvin je shvatio koje karakteristike u muzici odgovaraju mom senzibilitetu i glasu, pa je na jedinstven način prilagodio sve moje ideje i sinhronizovao ih sa svojim zamislima o aranžmanu i samom zvuku za ovu pjesmu. Svoj muzički doprinos je dao i naš kolega Dino Šukalo. Dugi niz godina sam imala želju da se vrlo ozbiljno posvetim i fokusiram na autorsku muziku, na način na koji sam se posvetila i muzičkom teatru. Po meni, za pisanje autorske muzike je vrlo bitno da se okružite ljudima koji su profesionalci, od kojih možete učiti i uz koje ćete se razvijati. Jako mi je drago što smo te karakteristike i kvalitete Edvin i ja prepoznali jedno u drugom.
Kada je Edvin prvi put sa mnom podijelio svoju zamisao aranžmana, znala sam da je to nešto što sigurno želim istražiti i nešto čemu se želim svim srcem posvetiti, pa je uz zajednički rad nastala “Tišina” koju možete čuti danas. Za mene su, na jako poseban i jedinstven način, muziku i tekst pjesme kroz video prikazali Alen Šimić, reditelj, Faris Avdić, direktor fotografije, i Saša Peševski montažer. Prirodnost i iskrenost su bila dva vrlo važna segmenta za mene, te smo se zbog toga odlučili na minimalizam. Ti segmenti su podržani koreografijom koju je kreirala Zulejha Kečo i makeupom za koji je bila zaslužna Renata Ponjević. Video je danas upravo onakav kakvim sam ga i zamišljala, a dodatno ga je usavršio Irfan Avdić, koji je radio postprodukciju, i Benjamin Čengić, koji je bio producent spota. U momentima kada sam pisala tekst za ovu pjesmu, mnogo sam razmišljala o tome šta nas sprečava da ostvarimo svoje želje ili snove. Jesu li to drugi ljudi, okolnosti ili mi sami? Kroz tekst pjesme “Tišina” željela sam svakom slušaocu ponuditi prostor i slobodu da na svoj sopstveni način interpretira pjesmu, ali u svojoj suštini ona predstavlja moje lično putovanje, introspekciju, shvatanje i prihvatanje putovanja kakav je život. U svakom trenutku smo mi ti koji donosimo odluku i preuzimamo odgovornost za ono što želimo ili ono o čemu sanjamo. Da li ćete izgubiti sebe na tom putu ili ćete naći ono što tražite, da li ćete se ponovo dovesti do iste situacije ili ćete zanemariti strah, da li ćete pustiti ili ćete se prepustiti? – svako ima svoj odgovor.
Neizbježna tema u prošloj, a čini se i u ovoj godini, je korona. Međutim, čini se da joj niste dozvolili da stane na put Vašim snovima.
Čitava prethodna godina je bila jako izazovna za ljude diljem svijeta, pogotovo za umjetnike, pa tako i mene. Tokom godina navikla sam da radim na mnogo stvari istovremeno i da sam u pokretu. Volim dinamiku i uživam kada sam zauzeta kreiranjem. Situacija prouzrokovana pojavom koronavirusa je stavila mnoge želje i snove na čekanje, ali moja tvrdoglavost i ljubav prema muzici me motivisala da nastavim raditi. Zbog odgovornosti koju imam prema svojim snovima nisam željela čekati na „savršen“ trenutak i vjerujem da se izdavanje pjesme „Tišina“ desilo u najboljem trenutku za mene. Nakon 2020. godine i svih njenih izazova stvarno vjerujem da dolazi jedan period koji će biti ispunjen samo lijepim i pozitivnim dešavanjima. Za mene je 2021. godina započela sa radom na novoj pjesmi u kojoj nastavljam svoju kolaboraciju sa Edvinom Hadžićem i sa snimanjem pjesama za prvi album benda Sarajevo Jazz Guerrilla. Ono što me pored autorskog rada mnogo raduje jeste što ću 20. februara ponovo zaigrati na sceni SARTR-a u predstavi „Jedvanosimsoboakalomistobo“, a 13. marta biti jedan od govornika na TEDx Youth događaju. Ono što prati spomenute događaje jeste i premijerno prikazivanje dokumentarnog filma „There’s still someone in the woods“ španskih reditelja Ileri Erola i Turiera-Puigbo Terese, za koji sam zajedno sa kompozitorom Pascualom Pepinom radila muziku za film. Svoj kreativni rad nastavljam i u pogledu muzikoterapije, kojom sam se počela baviti 2015. godine. Nakon završenih muzikoterapeutskih edukacija i vođenja prvog istraživanja na Muzičkoj akademiji u Sarajevu i u Psihijatrijskoj bolnici Kantona Sarajevo, dokazala sam da muzika i primjena muzikoterapeutskih metoda pozitivno utiču na psihofizičko stanje čovjeka, kao i osoba koje pate od mentalnih poteškoća, te rezultate istraživanja uvrstila u svoj diplomski i magistarski rad. U narednom periodu ću nastaviti raditi kao predavač i učitelj muzike i pjevanja, ali ono što će za mene uvijek ostati prioritet jeste izvođenje muzike i pjevanje jer je to moj životni poziv i najveća ljubav.
