Piše: Tamara Zablocki
“Vama što tamo u noći zdušno pravite djecu želim, kad ih donesete na svijet, da im kažete da u ratovanju nema ništa herojsko, kažite im to usput, za svaki slučaj, pa ponovite još koji put. Jednom kada u školskim knjigama bude pisalo U ratovanju nema ništa herojsko, kad novine na naslovnicama objave U ratovanju nema ništa herojsko, kad na televiziji obznane U ratovanju nema ništa herojsko, kad generali izađu pred javnost s vojnom tajnom U ratovanju nema ništa herojsko, kad s oltara i s minareta daju uputu U ratovanju nema ništa herojsko, kad ratni veteran svojoj dragoj dok leže goli kao djeca šapne U ratovanju nema ništa herojsko, a ni romantično, kad režiseri snime holivudski film U ratovanju nema ništa herojsko (jer četa glupana u stvarnom ratu bolje prođe negoli četa mudrih), tada će to uistinu biti, nakon puno vremena, važna vijest.“
Reci su to iz novog romana splitske književnice Olje Savičević Ivančević “Pjevač u noći”, koje bi bilo dobro zapamtiti, jer teško da su u savremenoj književnosti s prostora bivše Jugoslavije ispisani neki važniji od njih. Podnaslovljen kao romansa, a prema riječima same autorice, pseudoljubić i roman o ljubavi pisan visokim stilom, “Pjevač u noći” se, kao okvir koristeći potragu glavne junakinje Naranče Peović, inače scenaristkinje televizijskih sapunica, za njenim nekadašnjim ljubavnikom Slavujem Mitrovićem, razračunava s nebrojenim boljkama našeg prostora i vremena, od minulog rata, koji nas još i danas ubija dok su najokoštaliji od njega dobrano profitirali, preko nasilja koje banke provode nad svojim taocima i društva sve jasnije podijeljenog na siromahe i bogataše, pa do jezičkog čistunstva na kojem slijepo insistiramo.
Roman pjesnikinje, kratkopričašice i romansijerke Savičević Ivančević, koji je nedavno, nakon hrvatskog, doživio i srbijansko izdanje te je okrunjen nagradom Pulskog sajma knjige Libar za vajk, našao se u širem izboru za ovogodišnju književnu nagradu Meša Selimović, koja se u Tuzli dodjeljuje za književna djela objavljena u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, a budući da nas neumoljivi statistički pregled dosadašnjih dobitnika i dobitnica ove nagrade uči kako je sedam puta vjerovatnije da će najboljom knjigom biti proglašeno djelo pisca, a ne spisateljice, nominaciju smo iskoristili da s Oljom popričamo o knjizi, poigravanju žanrom ljubića, bolnim temama koje roman otvara, te o stvarnosti zajedničkog nam jezičkog prostora u kojem su dobrodošle samo poslušne spisateljice.
Spasiti ljubav u književnosti
Prihvatiti se potcijenjenog žanra i na svojevrstan ga način dekonstruisati – pada mi na pamet slavni primjer ovdašnje književnosti, “Štefica Cvek u raljama života” Dubravke Ugrešić – uvijek zahtijeva spisateljsku hrabrost. S kojom namjerom ste uzeli ljubić u svoje ruke?
Sjećam se prvog susreta s ljubićima, koje sam čitala za vrijeme jednog ljeta na planini u Bosni, bilo je to vrijeme one dragocjene dosade kad dan stvarno traje 24 sata i živa si svaku minutu; televizije, vode ni struje nije bilo, samo šuma, livade, životinje i podrum pun ljubića koje su čitale moje starije rodice. Vrlo brzo sam prešla na čitanje neke druge literature, pa i velikih ljubavnih romana, klasika, ali kad mi se nametnulo pitanje zašto je danas ljubav kao tema potisnuta u trivijalne žanrove, pomislila sam da bi je upravo iz tih rubnih žanrova, prvenstveno sapunica, koje su ljubići našeg vremena, trebalo oteti, ponovo izmisliti i ljubav i jezik kojim bi se o njoj moglo uvjerljivo pisati. I tako na neki način spasiti ljubav za književnost i u književnosti.
“Pjevač u noći” je svojevrsna posveta splitskoj Ulici Dinka Šimunovića i kvartu Trstenik, premda se radnja odvija i u bosanskim selima, Dalmatinskoj zagori, Detroitu, dok ste svoj prethodni roman “Adio, kauboju” također smjestili u okruženje Splita. Šta topos Splita označava u Vašim djelima? Koliko od stvarnosti današnjeg Splita postoji u njima?
Nakon što je roman izašao, javili su mi se brojni znanci i znanice, kolege, ispada da je svatko tko je ikad stanovao u Splitu živio neko vrijeme u Ulici Dinka Šimunovića ili barem u susjedstvu na Splitu 3. Svi osim mene, koja sam o toj ulici i kvartu pisala, izgleda. Ali baš taj prostor velikih zgrada i nebodera je za moju generaciju mitski, onako kako je naprimjer Varoš bio za starije generacije.
Tako da to nije samo posveta gradu nego i određenom vremenu, a to je vrijeme socijalizma, kada je moj grad uistinu bio nešto više od provincije u koju se u međuvremenu, posljednjih desetljeća vratio. Današnja privatizacija i tajkunizacija prijete da unište ove kvartove prisvajajući javne površine. Mi smo imali privilegiju živjeti u jednom drugom sustavu, koji nije bio savršen, ali imao je puno sjajnih rješenja po mjeri ljudi. Glupo je i tužno odricati se takve privilegije i tog dijela naslijeđa, tim više što u međuvremenu nije napravljeno ništa bolje, dapače.
Preživjet će žohari
Sve se može parodirati osim rata, uči nas roman “Pjevač u noći”, kako je to primijetio jedan kritičar. Sjećanja na rat, već odavno završen, a tako blizak, rat u kojem nema ništa herojsko, odagnava i posljednju čitaočevu sumnju da je riječ o trivijalnom ljubiću. Je li uopšte moguće izliječiti rane koje rat nanosi čitavim generacijama?
Prošli rat na području Jugoslavije još uvijek odnosi živote, ljudi doslovno još uvijek umiru od posljedica rata, on nas stiže kao prerana i neizlječiva bolest ili nasilna smrt. Godinama s neizmjernom tugom gledam kako kosi najbolje ljude koje poznajem, ni tu nema pravde, preživjet će žohari.
Lijek postoji, možemo ga vidjeti na primjeru drugih naroda koji su vremenom od svojih ratova ozdravili – to su isključivo oni koji su se suočili s vlastitim zločinima, koji su se ogradili od vlastitog šljama. Međutim, ovdje se to ne događa, umjesto toga rehabilitiraju se zločinci iz Drugog svjetskog rata, četnici, ustaše, rehabilitiraju se nacionalizmi i fašizmi, samo su njihovi procesi danas sofisticiraniji i opasniji.
Međutim, mi ne znamo što sutra nosi, naši su roditelji odgajani u bratstvu i jedinstvu, pa se baš ta generacija poklala. Što li će biti s djecom koja su rođena u ratu i kasnije, a odgajana kroz rigidniji sustav u konzervativnijem društvu nego mi, kojima su nacionalizam i isključivost usađeni kao vrijednosti?! Ne znam, ne izgleda dobro, ali s druge strane, hej, pa njima su dostupne sve informacije, za njihovih života religije bi vrlo lako mogle postati priznato besmislene (osobno mislim da su ovi fanatični religijski uzleti njihovi zadnji trzaji, ali će potrajati bar za mog života), pa bi se, napokon, čovječanstvo moglo posvetiti sebi i preuzeti odgovornost za čovjeka.
Ljubav će biti privilegija bogatih
Pisma koja Slavuj Mitrović šalje susjedima s potpisima ravnodušnog boga, ratnog veterana, bankara, duha Dinka Šimunovića osvrću se na stvarne probleme današnjice – i ne samo hrvatske – poput džentrifikacije, svećeničkog licemjerstva, ratnog profiterstva, besmisla rata i bankarskih prevara, ponekad u vidu čitavih proglasa, progovarajući o stvarima o kojima najčešće šutimo. Epistolarni dio “Pjevača u noći” kao da Vam je poslužio da se razračunate sa svim prešućenim?
Pa da, zanimala me je ljubav u vrijeme takozvanog umjerenog fašizma, ovog koji živimo, i koliko je uvjetovana takvim društvenim okolnostima, a također i ekonomija ljubavi. Siromaštvo, znamo, nije romantično, ono pogotovo žene stavlja u bezizlazan položaj, tu nema puno mjesta ljubavi niti kao spasu, a kamoli kao životnom začinu. Kako su kapitalizam i njegov kum patrijarhat sve proždrljiviji i bahatiji, ljubav bi uskoro mogla postati privilegija dobrostojećih, kao i plaže, kao i putovanja, kao i slobodno vrijeme, kao i kvalitetno obrazovanje. Ostali će raditi za njihovu ljubav, njihova putovanja, njihove plaže i glasati baš za to.
Pojedini čitatelji su Vam zamjerili što drugi dio knjige dovodi u pitanje sve prethodno napisano, neočekivanim prevratom na neki način razočaravajući recipijenta. Zašto ste pribjegli takvom postupku oneobičavanja?
Radi se o čitateljskoj opasci, ne o nekoj ozbiljnoj kritici. Iako je čitatelj uvijek u pravu, mislim da je to krivo pročitano, “nije skontala”. Napravila sam upravo ono što ljubav u pravilu radi ljubavnicima: zavede ih, zaljube se i iznevjeri ih, sve što su voljeli i u što su vjerovali dovede u pitanje. Upravo to sam i ja napravila s tekstom. Ali ni u jednom trenutku nisam dovela u pitanje ljubav, jer za nju je potrebno dvoje, ali je dovoljno jedno (jedna ili jedan). Narančina ljubav nije manje stvarna i manje snažna zato što je cijeli narativ doveden u pitanje – svijet se ruši, sjećanje je izgubljeno, ali njena ljubav ostaje netaknuta. To i jest istina, ljudi koji zbog bolesti ili nesreće izgube pamćenje sačuvaju emociju.
U istraživanju za roman naišla sam na istinitu priču o čovjeku koji je svojoj ženi na pitanje prepoznaje li je odgovorio: “Ne, ne znam tko si ti, ali znam da te volim.”
Najpoželjnije su poslušne spisateljice
Živite i radite u Splitu kao slobodna spisateljica. Knjige su Vam prevođene na većinu evropskih jezika, objavljene i u Sjedinjenim Državama, nekoliko priča iz knjige “Nasmijati psa” je ekranizovano, pišete i za pozorište, dobitnica ste brojnih književnih nagrada poput Kiklopa, T-portala i nedavne Libar za vajk, a posljednja za koju ste nominovani je regionalna književna nagrada Meša Selimović. Kakvi su, uz sve navedeno ili uprkos tome, uslovi rada za slobodne spisatelje, možda naročito spisateljice, u današnjoj Hrvatskoj, punoj društveno-političkih problema?
Kako za koga. Za one koji nisu podobni, koji se usude kritizirati, nije dobro. Nitko te neće strpati u zatvor, nitko ti neće reći ni pravi razlog zbog kojeg si ostao bez posla ili angažmana. Za one koji su “pametniji”, podobniji ili uredniji, koji ne talasaju, uvjeti su uvijek bolji.
Što se žena tiče, najpoželjnije su one koje šute, koje se uklapaju u patrijarhalne obrasce, njima će muškarci, jer posjeduju tu moć, već osigurati primjereno mjesto u javnom životu, bar dok su poslušne. Postoji taj model žene koji odgovara patrijarhalnim društvima, pa se takve biraju i za državnice.
Što se autorica tiče, zanimljivo je da za autorice u Hrvatskoj uspjeh najčešće mora doći kao ovjera “izvana”.
Da proširim pitanje o uslovima za spisateljice – jer jednostavno ne možemo zanemariti činjenicu da je ženama na našim prostorima, ali i globalno sve teže postići, a nedavno ste i sami primijetili da u Hrvatskoj, naprimjer, ne postoji književna nagrada koja nosi ime bilo koje književnice – kako ocjenjujete položaj koji na regionalnoj književnoj sceni imaju spisateljice? Koliko ih ulazi u lektiru, koliko ih dobija nagrade, koliko su zastupljene u kritikama, književnim časopisima, medijima, koliko ih vidimo i čujemo u javnom prostoru?
Nema književne nagrade u Hrvatskoj koja nosi ime po autorici, dok ih dvadesetak nosi ime nekog pisca, a do kraja srednjoškolskog školovanja kroz lektiru će se sresti s nekoliko pjesama Sapfo i nekoliko od Vesne Parun. Tu se, vjerojatno, i ne radi o nečemu svjesnom, nego o nebrizi i podsvijesti po kojoj je žena uvijek manje bitna čak i onima koji to ne bi ni sebi priznali, štoviše, često i žene to misle o sebi. Zato treba ukazivati na to kao na nešto nenormalno, jer je nenormalno.
Medijski tretman autorica, pri tom mislim na mainstream novine i televiziju, često je sramotan: kad se uopće govori o autoricama, ako diskurs nije seksistički, onda je takav kao da se radi o nečem i nekom drugorazrednom. Bar kad su mlađe spisateljice u pitanju, one starije su uglavnom nevidljive, a o njihovim inozemnim nominacijama, kritikama, nagradama u domaćim se medijima tek iznimno pojavi pokoja crtica.
Jezici na kojima se laže
U “Pjevaču u noći” bavite se i jezičkim čistunstvom, protiv kojeg ste i u stvarnosti nedavno digli glas potpisivanjem Deklaracije o zajedničkom jeziku. Deklaracija je, očekivano, naišla na vrlo različite reakcije u regionu, rekla bih, naročito u Hrvatskoj. Koji su bili Vaši razlozi za potpis?
Mislim da se to pitanje stalno postavlja u krivom smjeru, trebalo bi pitati one koji se protive Deklaraciji koji su njihovi argumenti – mene nisu uvjerili. Ne trebaš argument za staviti potpis na nešto tako očigledno i meni, kao profesionalnoj spisateljici s diplomom hrvatskog jezika i književnosti (nitko nikome ne nameće da svoju jezičnu varijantu zove kako želi), vrijeđa razum posezati za nekim znanstvenim dokazima da je Zemlja okrugla. Za mene je jezik iznad dnevne politike, zapravo sa svakom svojom rečenicom ga pokušavam spasiti od dnevne politike, koja je u tolikoj mjeri lažljiva da je ovom jeziku, kako god ga zvali, uništila integritet. Naš jezik je postao jezik na kojem se laže ili prešućuje, dakle mrtav jezik bez značenja, no slično je i u svijetu koji je obilježio trumpovski jezik, jezik besmislice. To što me netko iz političkih pobuda, koje prodaje pod lingvističke, želi uvjeriti da naprimjer moja majka i ja govorimo različitim jezicima, a ona me je ovom jeziku naučila, smiješno je, prvenstveno smiješno, ali i strašno. Ne moram i ne mogu pristati na tu pomjerenost.
U tom trumpovskom svijetu, u kojem prevladava mračna zbilja ratova, bogatih i siromašnih, urlanja konzervativaca, kontinuiranog ukidanja radničkih i socijalnih prava, egzodusa, ljudi prvog, drugog i trećeg reda, šta Vama znači stvaranje književnosti?
U usporedbi sa stvarima koje ste naveli, svaka djelatnost osim humanitarnog rada i borbe je nebitna. Ipak, i danas rečenice iz knjiga djeluju na posebne pojedince, na neka njihova djela u svakodnevnom životu.
Vrijeme je bez osjećanja i bez okusa, pa su dobra umjetnost i dobra književnost prirodan otpor i kad nisu izravno angažirane. Osim toga, one emancipiraju.
Svaki je režim dosad pokušavao ušutkati taj glas i smanjiti taj utjecaj, živa kultura ih plaši i zbunjuje – tako da su mali diktatori očigledno svjesni tog utjecaja i tihe moći.
Sve su to, naravno, sitnice u odnosu na ljude koji svakodnevno gube živote, ali u njima su zrnca nade; zamislite gdje bismo bili bez tih oaza smisla i silnica otpora koje dolaze s raznih strana. Umjesto država, s obzirom na prevladavajuće politike, do kraja tjedna bismo imali logore ograđene žicom, građane podijeljene na čuvare i zarobljenike. Smisao pisanja je u pisanju, smisao ljubavi u voljenju, pomaganja u pomaganju, a života u življenju, drugog i višeg smisla tu nema, niti ga treba biti, za to se vrijedi boriti. Mi i nemamo drugog izbora nego biti naivni, a za to je potrebno puno snage. Ne možemo puno, ali ovo malo moramo: buditi mrtvo srce ovog svijeta.
