Razgovarala: Vanja Ratković
Foto: Jasmin Agović

Nedavno završeni treći Sarajevo Photography Festival bio je stjecište regionalnih i svjetskih fotografa, umjetnika, i sveopće kreativaca. Među njima je bio i eminentni Vogue Adria dvojac – fotograf i kreativni direktor Filip Koludrović i stilista i modni direktor Petar Trbović.

Festivali, kao što je Sarajevo Photography Festival, imaju ogroman značaj za umjetničku scenu. U svijetu u kojem digitalne platforme dominiraju, fizičko prisustvo i interakcija na festivalima pružaju nezamjenjivu priliku za dublje razumijevanje i saradnju među umjetnicima. Dodatno, ovakvi festivali igraju ključnu ulogu u promociji i afirmaciji mladih talenata. Filip i Petar, kao jedni od najznačajnijih kreativaca svoje vrste u regionu i Evropi, svojim prisustvom i savjetima mladim fotografima pružili su neprocjenjivu podršku i inspiraciju.

Na ovogodišnjem izdanju festivala, Petar je žirirao kategoriju modne fotografije takmičarskog dijela, a zajedno su održali panel diskusiju o modi, fotografiji i konstrukciji identiteta, kao i portfolio review. Nakon panela, pričali smo o samom SPF-u, poimanju ljepote, revoluciji u fotografiji, kao i o tome kakva nas modna budućnost čeka.

Sarajevo Photography Festival

Petre, kakve su ti impresije s ovogodišnjeg Sarajevo Photography Festivala? 

Ja sam prvi put ovdje na festivalu i zaista sam sretan, mogu čak reći na neki način i zahvalan, iako se cure i cijeli tim zahvaljuju meni. Osjećam da se zapravo ja sa svoje strane želim zahvaliti, jer je baš divno biti dio ovakvog projekta za koji zaista ne laskam lažno. Cio tim ovo radi sa vrlo jasnom vizijom i pritom unose cijelo svoje srce – i dalje vjerujem da je to recept za uspjeh. Strašno sam uzbuđen vidjeti što sve slijedi za SPF u budućnosti, jer ja sam siguran da će ta budućnost biti zaista svijetla. Biće mi stvarno drago da budem dio toga i dalje.

Kako posmatraš region u kontekstu fotografije i mode? Da li smatraš da smo evoluirali u tom kontekstu?

Određena evolucija se svakako događa. Ja sam sretan zbog toga, ali bih rekao da se možda nekakva intenzivnija evolucija dešava u fotografiji, prije nego u modi. Ovo govorim poznavajući zapravo i regiju i cijeli modni sistem kojeg sam dio više od 20 godina. To nekako i ima smisla, zato što je fotografima puno lakše izraziti se na kreativan način, zbog resursa koji su im za to potrebni. Ono što je i dalje užasno veliki problem mode u svim zemljama naše regije je nepostojanje strukture. Ono što me još više zabrinjava je što ne vidim rješenje i izlaz iz tog problema. Ne postoji nikakva tekstilna i modna industrija koja bi podržala kreativni dio. Što se mode tiče, mi i dalje živimo u nekakvom sustavu, koji je u većini slučajeva i u prevelikom postotku, oslonjen i ovisi isključivo o malim ateljeima i entuzijazmu kreativaca koji nemaju nikakve prave podrške da bi ta kreativa mogla izrasti u nešto jače.

Kako se tvoja percepcija ljepote promijenila tokom godina, u kontekstu mode, fotografije ali i generalno?

Rekao bih da postoje paralelni svjetovi koji žive u istom trenutku u vremenu. Povremeno se dotiču, a povremeno potpuno razilaze. Ideja ljepote se u posljednje vrijeme strašno promijenila. Globalno povezivanje, koje nam je tehnologija omogućila, donijelo je čak i nama u manjim sredinama, koje nisu ekonomski, financijski moćne, uvid u stvari. Ljudi su ih počeli interpretirati i reinterpretirati na određene načine, što je fantasitčno, jer su pojedini individualci to iskoristili na fantastične načine. Što se grubo kaže – u svoju korist. Ono što mene pomalo zabrinjava je što u isto vrijeme, to povezivanje na globalnom niovu znači upadanje u nekakve šablone koji nas generalno sve odjednom inspiriraju na isti način. Onda nas poimanje ljepote ili tih kanona ljepote uvlači u nekakve sfere koje ja osobno često dovodim pod znak upitnika. Nažalost, vidim da postaju toliko jake, da ih naprosto glasna većina izrazito prihvaća da se individualnost i te nekakve predivne posebnosti, koje s vremena na vreme otkrivamo na ljudima, jednostavno gube. Sve manje ih uspijevamo primijetiti, jer sve postaje generic. I ta riječ mene mnogo straši u ovome što ja radim, a i u bilo kom kreativnom izražavanju, a onda i poimanju ljepote.

Petar Trbović

Filipe, kakve su tvoje impresije u odnosu na prošlu godinu, kada si također učestvovao u programu?

Festival je baš narastao, od boutique festivala do nečeg što je pravi festival. Zbog toga sam malo i nostalgičan, kao da gledaš nekog ko je mali i onda je narastao i više nije ta mala persona već odrasli teenager. Naravno, iznimno mi je drago zbog cura, zbog svega što rade i koliko se trude. Festival je super kvalitetan i progresivan za jedan foto festival koji se dešava na Balkanu, pogotovo u gradu koji još nije relevantan na svjetskoj mapi fotografije.

Da li smatraš da je danas moguća revolucija u fotografiji ili modnoj fotografiji kakvu je, na primjer, Peter Lindbergh uspio da sprovede? 

Mislim da ne.

Da li onda postoje originalni autori, pogotovo u današnjem svijetu hiperprodukcije? Kako uopšte percipiraš originalnost i da li misliš da je relevantna?

Mislim da je fotografija kao medij ostario i da se polako priključuje slikarstvu, ulju na platnu, grafici, sličnim stvarima. Jednostavno rješenje su novi mediji ili drukčije i inovativnije korištenje istih.

Smatraš da će nastati nekakva fuzija?

Možda ne čak ni fuzija. Mislim da je sa pojavom umjetne inteligencije fotografija umrla na neki način, a da se rodilo nešto novo. Prost primjer je to što svako od nas pravi fotografije više puta dnevno. Ne znam osobu koja u modernom svijetu ne snimi bar jednu do dvije fotografije na dnevnom nivou. Samim tim je postala više način komunikacije umjesto teksta, nešto što je on bio nekoć. Mlade generacije uopće ne spremaju većinu fotografija koje snime, a skroz nam suludo zvuči isprintati i spremiti screenshot Whatsapp dopisivanja, na primjer. Fotografija je postala način komunikacije, means to an end koji nam je iznimno prisutan u svakodnevnom zivotu.

Kako percipiraš modu u regionu?

Katastrofalno. Dizajneri ne mogu prodavati dovoljno svojih stvari, rade kolekcije u malim količinama, što je više sustainable, ali se završava na tome da relativno novi dizajner prodaje svoj komad za 500-600 eura. Na to dodaš još 200 i kupiš nešto od Prade na saleu. Naši ljudi su i dalje pod utiskom tih svjetskih brendova, pa će radije uložiti u strani brend nego u naš. Mislim da je industrija kritična kod nas. U svih pet, šest zemalja regiona postoji možda do tri-četiri fotografa, dvoje stilista, dvije osobe koje rade dobro kosu i tri make-up artista koji kvalitetno rade svoj posao, na 17 miliona ljudi.

Da li postoji ikakva svijetla tačka?

Naravno, potrebno je infuzirati regiju sa vanjskim utjecajima, sa edukacijama, sa učenjem, davanjem prilika. I to se vremenom može sagraditi, samo što treba zasukati rukave i početi raditi.

Filip Koludrović