Piše: Alma Musliović
Foto: Dino Kurtović
Stanovnice šarenog kraljevstva djetinjstva, djeve imenom Eni i Dina, živjele su slušajući žubor rijeka i pjev slavuja, uživajući u mirisu poljskog cijeća i igrajući se sa svojom Lili, vjernom četveronožnom šapom. Bile su sretne i radovale su se svakom danu. Ali, kao što to obično biva, došlo je vrijeme i Lili je otišla u svoj pseći raj, a djeve Eni i Dina otišle su svaka svojim putem, u kraljevstvo ljudi.
Prošlo je od toga mnogo vremena i jednoga dana zaputiše se djeva Eni i njen princ Dževad da obiđu mjesto na kojem su stanovnici kraljevstva ljudi odlagali sve što im ne treba zvano Deponija. Našlo se tu svega. Od sprava i naprava koje su kao kosturi stršile iz gomile, do muljevitih lokvi istrule organske materije pretvorene u zelenu ljigavu sluz. Sve je bilo natkriveno oblakom muha, pauka i insekata, a kroz pukotine, među svime što se tu našlo, jurili su pacovi i miševi. Mjesto je strašno zaudaralo i u jednom trenutku Eni i Dževad pomisliše da je to mjesto zvano Deponija u stvari Pakao. Spremajući se da pobjegnu od tog groznog mjesta, primijetiše jedno biće. Sjedilo je na vrhu ružnih naslaga i velikim smeđim očima iz kojih je tuga kao potok lila, spremno svakog trena da odskoči i odjuri, pratilo je njihove pokrete. Ali… te oči, te pretužne oči, taj očaj koji je u njima stanovao, taj pogled pun beznađa i nekakvog čudnog iščekivanja zaustavi djevu Eni i ona upita biće: „Ko si ti, šta radiš ovdje?“ „Ja sam pas imenom Šapa“, odgovori biće rijetke dlake gotovo ogoljenih leđa, tankih rebara koja su stršila ispod oronule kože, krivih šapa i upalog stomaka, podvijena repa i spuštenih velikih ušiju. „Vođa sam čopora koji ovdje živi. Nekada smo posjedovali kraljevstvo koje su naselili ljudi. Oni su nam oduzeli lovišta, učinili nas slugama, potom nas proglasili nepotrebnima i ružnima, i protjerali iz kraljevstva. Iako smo vjerno ljude služili, bili im pokorni i prepuni ljubavi za njih, protjeraše nas na Deponiju da ovdje patimo naše dane. Djeca su nam gladna i bolesna, rane nam ne mogu zacijeljivati, ugibamo u strašnim mukama. A samo smo voljeli ljude i vjerovali im.“
Dirnuti jezivom ispoviješću psa zvanog Šapa, tuga ih ščepa za prsa, stegnu im srca i zaustavi dah. I tako oni odlučiše da prekinu njihovu patnju. Odoše u kraljevstvo ljudi i obratiše se svakom njegovom stanovniku. Pričali su im o užasu bića koja su im vjerno služila i koja su ljude voljela. Neki su ih pomno slušali i klimali glavom, uprazno obećavajući da će pomoći i spasiti te jadne pse, drugi su ih pak čudno gledali ne shvatajući njihovu bol i patnju zbog bića koja su ostavljena na Deponiji, dok su potonji čak i smijehom popratili njihovu besjedu otresajući glavom. Samo je nekolicina osjetila tugu kao djeva Eni i princ Dževad. Samo je nekolicina, među njima i djeva Dina, osjetilo snažnu potrebu da se ljubav ljubavlju uzvrati i da se pomogne nesretnim bićima. Tako su se, zahvaljujući šapama, putevi djeve Eni i djeve Dine ponovo spojili i „Srce za šapu“ je krenulo u čovječni pohod, u „Bitku za Zemlju pasa“.
Dugo su pregovarali sa Kraljem i kraljevom svitom, dugo smišljali rješenja i dugo, ponovo i ponovo, svim stanovnicima ukazivali na potrebu da se prekine s besćutnim odnosom prema nedužnim, napuštenim, unesrećenim i ojađenim bićima – psima. Ali, i dalje, malo se njih našlo u čovječnom pohodu. Nekolicina.
I tako usamljeni, još odlučnije nastaviše svoj pohod. Kako je kraljevstvo ljudi, oglušeno za potrebite, nastavilo sa svojim bezosjećajnim životom, princ Dževad i djeva Eni bijahu prisiljeni da ulože svoj materijalni imetak shvatajući da ih on ne čini sretnima toliko koliko ih tuga zbog ljudskog nedjela unesrećuje. Nađoše komad pogodne zemlje i opremiše ju divotama za pseći rod.
Izgradiše male i malo veće čiste domove za svakog unesrećenog, ostavljenog člana čopora pasa, ogradiše zemlju veselom čvrstom ogradom, posijaše na njoj samo onu travu koju psi vole, posadiše biljke koje pse liječe, napraviše za njih igrališta i što je najvažnije, najljepše, najveće i najsnažnije uvedoše u tu zemlju veliku, ogromnu količinu ljubavi, pažnje i brige. Svaki od pasa bi izliječen, svaki dobi broj zvani čip, svaki sterilizovan i svakome dodijeliše ime. Naravno, svakoga dana borci “Bitke za Zemlju pasa” obavezno tetoše, timare, šetaju, njeguju i igraju se sa psima. Pružaju im pažnju, ljubav, usrećuju ih i udomljavaju u tople domove rijetkih ljudi koji, kao i oni, vole odane prijatelje – pse. Tako Bella, Nicky, Misty, Rio, Lana, njih ukupno 38 iz “Srca za šapu” nađoše dobre ljudske prijatelje, te se drugi članovi lutajućeg društva mogoše useliti u njihove kućice.
Međutim, kao i u svakoj drugoj bajci, sreća u Zemlji pasa ne potraja dugo. Kako se nad zemljom ljudi nadviše tri zle vile, vila Rat, vila Energetska kriza i vila Inflacija ,opustošiše i ono malo imetka boraca za zemlju pasa. Psi to nisu znali, samo su ponekad primijećivali teško zabrinute poglede Eni, Dževada, Dine i njih još nekolicine, koji su o njima skrbili dok su ih još više grlili, tetošili, mazili i nekako još više voljeli. Kako bi obezbijedili dovoljno hrane, zdravstvene sigurnosti, čistoće i urednosti, sigurnosti i veselja u Zemlji pasa, “Srce za šapu” – djeve Ena i Dina i njih još nekolicina, krenuše u nove pohode skupljanja milodara za pse. Neke od tih akcija rezultirale su uspjehom, ali one tri zle vile dugo već nadlijeću nad svima i otežavaju stanovnicima kraljevstva ljudi, a tako i psima u Zemlji pasa, daljnje bivstvovanje.
Posljednja u nizu akcija skupljanja milodara osmišljenih za “Srce za šapu” je poziv svima, pa i onim najudaljenijim stanovnicima, da kumovanjem imena za pse, pomognu ovom malom potrebitom društvu, a kako se kumstvo s njima stvara, saznat ćete ako posjetite www.srcezasapu.com te ujedno ispričate i kraj ove priče.
