Svake godine 27. marta obilježava se Svjetski dan pozorišta. U teatrima širom svijeta, prije same izvedbe predstave, čita se poruka koja je namjenjena jednako i glumcima i publici. Ove godine je poruku napisao Simon McBurney, glumac, dramski pisac, reditelj i suosnivač teatarske grupe Théâtre de Complicité iz Londona.
„Niti kilometar od obale Cirenaike u sjevernoj Libiji nalazi se golemo kameno sklonište široko osamdeset, a visoko dvadeset metara. U lokalnom nariječju ime mu je Hauh Fteah. Radiougljično mjerenje provedeno 1951. utvrdilo je da su ljudi tamo neprekidno živjeli barem 100.000 godina. Među artefaktima pronađena je i flauta od kosti stara između četrdeset i sedamdeset hiljada godina. Kad sam čuo za to, dok sam bio dječak, pitao sam oca:
“Stvarali su muziku?”
Nasmiješio mi se.
“Kao i sve ljudske zajednice.”
Moj otac je bio arheolog, prvi Amerikanac koji je iskopavao na nalazištu Hauh Fteah u Cirenaici.
Vrlo sam počašćen i sretan što sam predstavnike Evrope na ovogodišnjem Svjetskom danu pozorišta.
1963. godine, dok se prijetnja nuklearnog rata nadvijala nad svijetom, moj prethodnik, veliki Arthur Miller, je rekao „Kad pišemo u doba u kojem diplomatija i politika imaju tako užasno kratke i slabe ruke, nježne ali, katkad, duge ruke umjetnosti moraju nositi odgovornost održavanja ljudske zajednice na okupu.“
Značenje riječi drama proizlazi iz starogrčke riječi „dram“, koja znači „djelovati“, a riječ teatar proizlazi iz starogrčke riječi „theatron“, čije je doslovno značenje „mjesto za gledanje“. Mjesto na kojem ne samo da gledamo, nego i vidimo, shvaćamo, razumijemo. Prije 2400 godina, Poliklet mlađi projektovao je veliki teatar u Epidauru s kapacitetom za 14.000 gledalaca. Zapanjujuća akustika ovog otvorenog prostora zaista je čudesna. Paljenje šibice u središtu pozornice čut će svih 14.000 gledalaca. Kao što je bilo uobičajeno za grčki teatar, kad biste gledali glumce vidjeli biste i pejsaž iza njih. Time su spajali ne samo nekoliko različitih mjesta – zajednicu, teatar i prirodni okoliš, nego su tamo dovodili i sva vremena. Dok je predstava zazivala drevne mitove u sadašnjicu, pogled vam je sezao mimo pozornice, prema vašoj krajnjoj budućnosti. Prirodi.
Jedno od najizvanrednijih otkrovenja pri rekonstrukciji Shakespeareovog pozorišta Globe u Londonu također je bilo povezano s vidnim poljem, tačnije s osvjetljenjem. Gledalište i pozornica jednako su osvijetljeni. Izvođači i gledaoci uvijek su mogli vidjeti jedni druge. Uvijek. Ljudi gdje god da pogledaš. Posljedica toga je da nas podsjeća kako veliki monolozi, primjerice oni Hamletovi ili Macbethovi, nisu tek privatna promišljanja nego i javne debate.
Živimo u doba kad je teško jasno razlučiti stvari. Okruženi smo fikcijom više negoli u bilo koje drugo doba u povijesti ili prapovijesti. Svaka „činjenica“ može se osporiti, svaka anegdota može se predstavljati kao „istina“. Jedan poseban oblik fikcije sve nas vrijeme okružuje: onaj koji nas želi podijeliti. Odvući nas od istine. I jedne od drugih. Reći nam da smo odvojeni. Narodi od naroda. Žene od muškaraca. Ljudi od prirode.
Ali baš kao što živimo u doba podjela, živimo i u vrijeme golemih kretanja. Više negoli u bilo koje drugo doba u povijesti, ljudi su u pokretu; često bježe, hodaju, pa čak i plivaju, ako je nužno; migriraju po cijelom svijetu. To je samo početak. Odgovor na to, kao što znamo, bilo je zatvaranje granica. Građenje zidova. Izbacivanje. Izolacija. Živimo u tiranskom svjetskom poretku, u kojem je ravnodušnost jedina valuta, a nada zabranjena roba. Dio je te tiranije i kontrola nad, ne samo prostorom, nego i vremenom. Vrijeme u kojem živimo zanemaruje sadašnjost. Koncentrira se na nedavnu prošlost i blisku budućnost. „Ovo još nemam. Kupit ću ono. A sad kad to posjedujem, treba mi sljedeća… stvar.“ Duboka prošlost je pregažena. Budućnost je nebitna.
Mnogi tvrde da teatar neće ili ne može ništa promijeniti. Ali teatar neće nestati, jer teatar je mjesto; u iskušenju sam reći, čak i određeno utočište. U njemu se ljudi okupljaju i istog trena oblikuju zajednice. To je oduvijek tako. Sva su pozorišta velika poput prvih ljudskih zajednica – od pedeset do četrnaest hiljada duša. Od nomadskih karavana do trećine antičke Atene.
Budući da teatar postoji samo u sadašnjosti, on osporava ovaj katastrofalni pogled na vrijeme. Sadašnji trenutak uvijek je tema teatra. Njegova se značenja konstruiraju zajedničkim činom izvođača i publike. Ne samo ovdje, nego i sada. Bez izvedbe izvođača gledaoci ne bi vjerovali. Bez vjere gledalaca izvedba ne bi bila cjelovita. Smijemo se u istom trenutku. Dirnuti smo. Ostajemo bez daha ili bez riječi. U tom trenutku, kroz dramu, otkrivamo najdublju istinu: da je ono što smo smatrali najintimnijom podjelom između nas, granica naše osobne svijesti, također bez granica. To je nešto što dijelimo.
Neće nas zaustaviti. Svake ćemo se večeri ponovno pojaviti. Svake će se noći glumci i gledaoci ponovno okupiti, i ista će se drama opet odigrati. Jer kao što je pisac John Berger rekao: „Duboko u naravi teatra leži osjećaj ritualnog povratka“, a upravo je zato ono oduvijek umjetnost obespravljenih – a u ovom razlomljenom svijetu, to smo svi mi. Gdje god postoje izvođači i publike izvodit će se priče koje se ne mogu ispričati nigdje drugdje, i u operskim kućama i pozorištima velikih gradova ili kampovima migranata i izbjeglica u sjevernoj Libiji i diljem svijeta. Uvijek ćemo biti neraskidivo povezani, zajednički, tim izvedbama.
Da smo u Epidauru, mogli bismo podići pogled i vidjeti kako sve to dijelimo s prirodom. Da smo oduvijek dio prirode i da od toga ne možemo pobjeći, baš kao što ne možemo pobjeći s ovog planeta. A da smo u pozorištu Globe, čuli bismo kako se naoko privatna pitanja postavljaju svima nama. A kad bismo u ruku uzeli četrdeset hiljada godina staru flautu iz Cirenaike, razumjeli bismo da su prošlost i sadašnjost nerazdvojive i da lanac ljudskog zajedništva nikad neće slomiti tirani i demagozi.”
