U Pozorištu mladih Sarajevo intenzivno teku probe za novu premijeru, praizvedbu teksta “Ne daj se, generacijo” autora Alena Muratovića. Projekat se realizira u koprodukciji Udruženja Moje pozorište i Pozorišta mladih iz Sarajeva. Predstava je autorski rad Marija Drmaća i Alena Muratovića koji će se također naći i u glavnim ulogama.
Praizvedba teksta “Ne daj se, generacijo” svoju premijeru doživjet će u petak, 8. marta, s početkom u 20.00 sati. Reprizna igranja predviđena su za 9. i 29. mart.
Radnja prati priču o dvije prijateljice koje su nerazdvojene dugi niz godina. Tekst u osnovi tretira temu prijateljstva. Svakodnevica i preživljavanje uz stereotipne, nametnute forme osobama treće dobi. Želja za iskorakom, neprihvatanjem standardiziranih obrazaca junakinje ove priče odvodi na novo i nepoznato putovanje. Odbijanjem konvencionalnosti dolaze do iskustava koja ih mijenjaju i život čine uzbudljivijim. Upuštaju se u avanture koje im omogućavaju iznenađenja. Otkrivaju život za kakav su mislile da je iza njih.
Mario Drmać i Alen Muratović predstavljaju nam se u ženskim likovima Bebe i Ruže. Ističu da im je istraživanje ženskih karaktera provokativno i intrigantno, navodeći da su u prošlosti imali iskustvo u radu sa ženskim likovima u predstavi “Kokoška” Nikolaja Koljade i da je to jedna od polaznih tačaka za rad na ovom projektu.
“Ispitivati nešto dijametralno drugačije od sebe je uvijek izuzetno zanimljivo za glumačku umjetnost. Ovim tekstom i radom na samoj ulozi htio sam probati shvatiti i razumjeti majke, supruge, prijateljice, a i sebe. Oduvijek sam fasciniran ženskim spolom. Mišljenja sam da su žene odlučna bića, hrabra, potpuna i stvarna. Sve ono što često nedostaje muškarcima. Nisam za isključivost bilo koje vrste, ali ženama bih dao prednost u ovakvim kategorijama. Kada to kažem, mislim na njihov pogled, tretiranje samog života i odnosa prema njemu. Mislim da osobe ženskog spola imaju zrelost koja je, naravno, data i muškom spolu, ali da su mnogo ranije svjesne toga u odnosu na muškarcae. S druge strane, ranjivost i bol koja prirodom samog života dolazi, također su, po mom mišljenju, kod žena izraženiji. Mišljenja sam da kroz ovaj proces barem malo mogu prići shvatanju žene i prirode njenog postojanja“, rekao je Alen Muratović, dodavši da je predstava “Ne daj se, generacijo” okarakterisana kao tragikomedija, žanr koji ga najviše zanima u teatru jer je najbliži onome što sam život nosi. Predstava.
“Živimo u nekom brzom vremenu, dani godine, stvari i ljudi kao da jure, vrijeme u kojem za sebe imamo najmanje vremena. I kada na trenutak zastanemo, razmišljamo o narednom potezu ili pokušavamo riješiti neki problem, često naše misli odlutaju u duboku mladost i prisjetimo se kako su nas savjetovali i pronalazili rješenja naši stariji prijatelji ili obitelj. To su sile mladosti kojima sam se divio, izgledali su mi neuništivo. Puni duha, humora, ljepote, borbenosti i iskrenog prijateljstva. Oni su bili kao ‘legende’ koje su pričale svoje neustrašive priče s bezbroj putovanja, bezbroj duhovitih dešavanja, pa makar i lagali. To su činili najbolje i oprošteno im je. Generacije koje su zaslužne u mom odgoju poput čitanke ili dobre knjige. Zaslužni za moj odabrani put, sjenka na mom životnom putovanju. Gdje su oni sada? Kao da ih je u ovom ludom vremenu sve manje i manje. Upravo su likovi predstave ‘Ne daj se generacijo’, Ruža i Beba, crtice moje mladosti. U ta dva lika kao da su satkane i uheklane sve osobe iz moga djetinjstva. Neko kome sam se divio, ko me je oduševljavao i davao podstrek. Svako bi poželio prijatelja poput Bebe i Ruže. I to je ono za čim ciljano idemo. Da se zapitamo kuda jurimo i koliko iskreno imamo vremena za prijatelja i kome se požaliti u najtežim trenucima. U ovim godinama često razmišljam kako upravo takvih generacija, skupova, druženja ima sve manje i manje. I mnogo nedostaju. Roditelji su nam pričali priče o njihovim ‘legendama’, osobama koje su im pokazale životni put, generacije roditelja prenosile su priče na nas, a mi, glumci ove predstave, želimo ovom ‘brzom svijetu’ prenijeti jedan trenutak prijateljstva i radosti u vezi sa životom, stvarima i željama za koje nikad nije kasno. Uskočite u kostim, stupite na scenu. Dočeka vas partner, kolega glumac, a u vama se probudi čitav jedan proživljeni svijet mladosti i stvori se radost igre poput djeteta. Zar to nije čar glumca na sceni?“, kazao je Mario Drmać.
Ostatak autorskog tima čine: Adisa Vatreš Selimovič (scenografija i kostimografija), Hamdija Salihbegović i Nedžad Merdanović (muzika), Nirvana Žiško (dizajn plakata), Imrana Kapetanović (Nirvana Žiško) i Maja Talović (šminka i maska).
