U petak, 14. jula 2023. godine, u “Multiedijalnom centru Mak” u Sarajevu, s početkom u 19 sati, Organizacija „Bahar“ održala je predstavljanje pjesničke zbirke „Mostovi i praznine“, autorice Amele Mustafić. Pored autorice, na promociji je govorila i književnica Amina Bulić.
„Mostovi i praznine je treća zbirka poezije Amele Mustafić kojom autorica urezuje svoj poetski glas u naš jezik. Most u književnim teorijama predstavlja metaforu spajanja i mjesto susreta, što on vlastitom konstrukcijom u zbilji i čini, spajajući nepremostivo čovjekovom hodu i pružajući mu priliku da tu nepremostivu drugost udomaći kao vlastitu”, navedeno je u recenziji zbirke.
Književnica Bulić istakla je da Amelina poezija, čitana u subverzivnom ključu, tjera čitaoca na promišljanje, preispitivanje, pomjeranje i premošćivanje granica vlastitosti, ali i otvorenosti prema drugosti, tj. drugome i drugačijem. A to je ono što čini prava književnost. Bulić je naglasila i maestralnost mlade pjesnikinje koja se poigrava postkolonijalnim i postmodernističkim subjektima, kroz pjesničku poetiku koja, kako kaže, iako priča i o ljubavi, ona ni jednog momenta nije romantizirana niti patetična. Rezultat toga i jeste estetski uspješan književni tekst, kao produkt intelektualnog i emocionalnog angažmana. S druge strane, mi kao čitatelji od prave književnosti očekujemo da nas u intelektualnom i emocionalnom smislu „pokrene“, a Amelina poezija ne samo da pokreće, nego čitatelja konstantno održava budnim i svjesnim. Na kraju, pjesnikinja je publiku počastila čitanjem odabranih pjesama „Kuća“ i „Seoska“.
Amela Mustafić rođena je u Srebrenici 1994. godine. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavila je knjige poezije „Umiranje djetinjstva“ i „Umiranje imena“. Njena poezija prevedena je na engleski, italijanski i romski jezik, a stihovi iz njenih pjesama prisutni su u dokumentarnom filmu „Preživjeli“, te u Pravopisu bosanskoga jezika.
KUĆA
U mojoj se kući nije govorilo o poeziji
ni maštalo o velikim karijerama.
Poeziju je pisao očev glas
pjevušeći neku izvornu pjesmu
odagnavajući PTSP.
U mojoj duši to je izgledalo rahatnije
od odlaska na koncert Bečke filharmonije
koja se mogla gledati samo preko TV-a.
U mojoj se kući nisu vodili intelektualni razgovori, ni učili jezici, ni svirali klaviri.
Teški razgovori završavani su riječima:
‘ne more se daleko dogurat,
ako si hajvan.’
Iz moje se kuće nije išlo u pozorišta.
Pod strehom, do akšama,
sa mačkama su se izvodile
lutkarske predstave.
Mačka Tamka,
dva puta je izigrala gazdu pozorišne
kuće,
nanjušivši put kroz vreću
kojim će se vratiti svojim podstanarima.
U mojoj se kući kosa nije sušila fenom
usta su se moga iskriviti
samo onda kada izgovaraš
ružne riječi.
U mojoj se kući nije uključivao usisivač,
i sve vještice na metli
su umrle u majčinim rukama.
U mojoj kući se nije išlo na more
sramota je,
skinuti se u kupaći
pred ocem.
U mojoj kući se nije uključivala veš-mašina
posteljina se morala prokuhati
na šporetu
u velikom loncu.
Samo tako mogle su se pobiti sve bakterije, koje bi mogle gristi naše organizme.
U mojoj izmišljenoj kući,
živjelo se.
