Rada Šešić autorica je dokumentarnih kratkih filmova, filmska kritičarka, predavačica filma, te filmska selektorica na nekoliko međunarodnih festivala. Rođena je u Bjelovaru, živjela u Sarajevu, a početkom rata odselila u Nizozemsku, gdje od 1993. godine živi u Utrechtu. Selektorica je Takmičarskog programa Dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu, gdje je 2011. inicirala Docu Rough Cut Boutique platformu, koju vodi zajedno s Martichkom Bozhilovom. Umjetnička je direktorica festivala Eastern Neighbours u Hagu, koji prezentira recentnu produkciju filmova iz istočne i jugoistočne Evrope. Predaje na Masteru za film u Amsterdamu. Kao mentorica za dokumentarni film redovno sudjeluje na više od deset radionica u Evropi i Aziji. Bila je članica žirija na više od 50 festivala, od Kanade i Indije do Kazahstana, Rusije i skoro svih zemalja evropskog kontinenta. U nizozemskoj produkciji režirala je četiri kratka filma, prikazana na više od 60 festivala. Selektorica je takmičarskog programa na festivalu IDFA u Amsterdamu, te član selekcije fondova Hubert Bals u Rotterdamu iFilmskog Instituta u Dohi. Kao filmska kritičarka objavljivala je u desetak časopisa širom svijeta, te surađivala na više filmskih knjiga.
Piše: Duška Amidžić
Foto: Mladen Pikulić i Senad Gubelić
Kada smo se dogovarale za razgovor o ovogodišnjem takmičarskom programu dokumentarnog filma Sarajevo Film Festivala, Rada me nazvala svojom „starom“ prijateljicom, što je istina jer se znamo još od vremena Austrijske kuće, kada je Rada bila „zadužena“ za filmski program „Sarajevske zime“. Od tada je prošlo mnogo godina, a Rada je ostala ista: topli iskreni osmijeh, ljubaznost, odmjerenost, predanost i krajnji profesionalizam; spontana, dječija radost nakon susreta s prijateljima i nakon dobro odrađenog posla. Jednostavno, osoba koju je divno poznavati. Mogle bismo dugo razgovarati o mnogim stvarima koje nas vežu za ovaj grad, ali ovaj put ćemo se koncentrisati na ovogodišnji Sarajevo Film Festival, koji se ove godine po prvi put održava on-line zbog epidemiološke situacije prouzrokovane širenjem Covida -19.
Filmski festival u doba svjetske pandemije ogroman je izazov za sve nas. Kako živjeti u doba krize, izolacije, svjesnosti o nužnom socijalnom distanciranju?
Ova kriza nas je ponukala da detaljnije zaronimo unutar vrijednosti naših svakodnevnih života, značajki ljudskog ponašanja i komunikacije. Iz te perspektive gledano,uočavamo da se u velikom broju filmova u našem dokumentarnom programu mnogi od junaka povlače u izolaciju – najčešće da bi se sakrili ili zaštitili od neke traume i zlostavljača. Zanimljivo je da i u projektima ovogodišnjeg Docu Rough Cut Boutiqua, koji radimo u okviru Cine Linka već deset godina, i dajemo priliku regionalnim autorima da rade sa mentorima svjetskog renomea,imamo tri projekta od ukupno pet koji se bave intimom onih koji su gurnuti na ivicu društva, i to ne zato što su po bilo čemu manje vrijedni, nego zato što se većinska grupa društva ne usuđuje baviti suštinom ljudske patnje, ljudskih potreba grupe koja je po nečemu različita od većine. Zapravo, ova nas izolacija i distanciranost tjera da izoštrimo svoj pogled i dok čekamo da ovo „novo normalno življenje“ prestane, počinjemo shvaćati kako je ovaj ustaljeni mehanizam društva, koji se iz godine u godinu perpetuira i samo lažno mijenja, posve prestario, ostao rigidan i zapravo suštinski neadekvatan.
Za ovogodišnji takmičarski program dokumentarnog filma odabrali ste 16 filmova. Koji je bio kriterij?
Dokumentarni film postaje sve značajniji za sva društva. Osobito autorski dokumentarni film koji nije ni novinarstvo, nije televizijsko praćenje događanja, već je autorski izraz, umjetnička filmska forma u kojoj je jednako važno što autorsaopstava ali i kako nam to pripovijeda, kako koristi filmski jezik. Znači, nije dovoljno naći izvrsnu priču, već pronaći pravi filmski način kako to filmski ispričati. A to su upravo uspjeli autori ovih 16 filmova koje predstavljamo na SFF, oni pokazuju vrlo zorno kako određeno društvo diše, koja je politička temperatura, kako ljudi razmišljaju, čega se boje. Imam veliko poštovanje prema dokumentaristima, oni su često vrlo odvažni, upuštaju se u ozbiljne, opasne teme, nikada nisu adekvatno plaćeni, rade srcem i vjeruju da film može donijeti relevantne teme na stol da se o njima raspravlja.
Film kojim otvaramo ovogodišnji program, Holly Father, pravi je primjer dokumentarca koji je vrlo ličan, u kojem autor otvoreno priča o sebi, no način na koji to radi uzdiže tu priču na univerzalni nivo i daje gledatelju mogućnost da se identificira, da za sebe pronađe nešto što će ga nadahnuti i nagnati na razmišljanje. Ova intimna priča rumunskog velikog talenta Andreia Dăscălescua ide tragom pokušaja da on kao glavni junak uspostavi vezu sa svojim ocem, koji je još davno napustio porodični život i zamijenio ga izolacijom u manastiru. Uz sjajan smisao za humor i mnogo šarma, reditelj suptilno progovara o osobnoj drami, o nedostatku oca, i to u trenutku dok i sam uskoro postaje tata. I u hrvatskom filmu, Jedna od nas, Đure Gavrana reditelj je i sudionik filma. Izoštrenim okom vrsnog dokumentariste, Gavran znalački prati kako misteriozna priča o višegodišnjem seksualnom zlostavljanju školske kolegice polako isplivava na površinu. Zanimljivo je promatrati kako se sudionici proslave godišnjice mature, svi odreda, ustručavaju progovoriti o ovom strašnom saznanju. Taj mikrokosmos zapravo reflektira naš odistinski svijet u kojem živimo i gdje se događa identično; okrećemo glavu od nasilja i osuđujemo žrtvu na izolaciju i bijeg, dok se zločincu ništa ne događa jer se kao društvo bojimo priznati da se užasi dešavaju posvuda, i u obiteljima naoko pristojnih, često cijenjenih ljudi. Minuciozan i prilično tih, ovaj suptilno kreiran film budi u nama osjećaj jeze, poput još jednog impresivnog dokumentarca o silovanju, i to opet autorice koja je i sama protagonista, film Zacijeli me, mlade srbijanske glumice Danijele Štajnfeld. Ispovjedan i direktan, film govori o izolaciji i distanciranju od svoje sredine same autorice nakon što ju je u Beogradu silovao poznati i u struci priznati kolega. Rediteljica, odnedavno Njujorčanka, okreće kameru ka sebi, ali i drugim žrtvama silovanja, zlostavljanim obično od kolega na pozicijama moćnijim od njihovih. Vrlo konfrontirajući, vrlo bitan film.
Krajnje šokantan film, Izbor za miss, potresna je priča koju je godinama istraživao turski reditelj Eytan İpeker. Govori o neobičnom i prilično bizarnom izboru za miss, a koji se od 2011. redovno održava u Izraelu, u Haifi. Gospođe u poznim godinama, sve odreda žrtve holokausta, učestvuju u natječaju „Miss Holokaust“, kako bi prikupile novac neophodan za opstanak njihovog staračkog doma. Da se ova priča stavi u igranu strukturu, rekli bi neki da se pretjeruje ali kada to vidite kao dokumentarac te da se to dešava baš tim ženama koje u devetoj deceniji života idu na šminkanje i nose krunu ljepotica, vrlo ste potreseni i imate hiljadu pitanja nakon gledanja.
Acasă, moj dom, jedan je od najnagrađivanijih filmova Istočne Evrope u ovoj sezoni. Upečatljivu priču o slobodi, izolaciji i egzilu režirao je debitant Radua Ciorniciuca, koji je izvrsno istražio i suptilno filmski iznio neobičnu sudbinu romske porodice s devetero djece koja dvadeset godina živi slobodno u divljini unutar najveće urbane delte. Iznenada, općina odlučuje da izmjesti obitelj u njima posve neprihvatljive, urbane uslove.
Rumunski reditelj Tudor Platon, poznat kao izvrstan snimatelj, u svom filmu Kuća lutaka opservira stilom „muhe na zidu“ baku i njezine prijateljice, koje još jednom pokušavaju biti ponovo mlade. Kako prihvatiti svoje (ostarjelo) tijelo dok je duh još mlad? Uz suptilni humor i melanholiju, film uranja u živote tih šarmantnih penzionerki dok se podvrgavaju raznim tretmanima i prisjećaju prošlosti, osobito ljubavi i seksa, poslovnih i porodičnih dužnosti.
Ima još dosta impresivnih filmova, intrigantnih priča u našem takmičarskom programu, no istakla bih još samo jedan koji je pravi istraživački dokumentarac i u kojem autor traga za istinom, te pokušava satkati od dobivenih saznanja i svjedočanstava priču koja reflektira političke igre u našoj regiji. Odvažni novinar Šeki Radončić, koji se okrenuo dokumentarnom filmu dugo je radio na svom novom ostvarenju, Zavjera, u kojem istražuje okolnosti oko pokušaja državnog udara te rušenja premijera Crne Gore.
Koji filmovi nam dolaze iz Bosne i Hercegovine?
Dolaze nam dva kratka filma koja nose izrazito relevantne pričei svjedoče da kratki film može biti i veliki film. Oba su ostvarenja mladih autora koji obećavaju svijetlu budućnost nacionalnoj dokumentarističkoj sceni te bi njihovo ime trebalo upamtiti a njihove naredne projekte stimulirati. Nek’ je što šarenije, Ade Hasanovića hrabro ulazi u još uvijek tabu temu – homoseksualizam i prvu LGBTQI+ Povorku ponosa održanu u Sarajevu, približavajući nam razmišljanja običnog čovjeka. Dobar dio sagovornika, uz nastojanje da budu tolerantni i otvoreni za sve što je drugačije prihvata povorku u Sarajevu, ali bi ipak ubili člana porodice da saznaju da je homoseksualac. Nenad, Mladena Bundala na filmski kreativan način promatra migranta iz Bosne i njegovu životnu borbu. Maštovit u filmskom izrazu, iskren i direktan, film nosi vrlo tačnu emociju onog koji ostavlja svoj dom da bi radio i zarađivao u inostranstvu. Drugim riječima, migrant iz Bosne u Sloveniji, kao i migrant iz Sirije u Bosni, nosi isto ljudsko srce i ambiciju da od svog života nešto čestito napravi.Zavjera, u kojem istražuje okolnosti oko pokušaja državnog udara te rušenja premijera Crne Gore.
Važna odlika ovogodišnjeg programa je snažna zastupljenost ženskih glasova. Već ste spomenuli film rediteljice Danijele Stajnfeld…
Više od polovine odabranih filmova režirale su i producirale žene. U austrijsko-rumunskom filmu Drvo tri rediteljice hrabro istražuju mafijsku rabotu ilegalne sječe šuma i preprodaje drveta. Monica Lăzurean- Gorgan (dobitnica nagrade Srce Sarajeva 2016), Michaela Kirst i Ebba Sinzinger u ovom filmu, koji ima sve odlike trilera s aktivističkim srcem, razotkrivaju odvažno ovu svjetsku mega kriminalnu aktivnost. Film nas vodi kroz cijeli svijet i gotovo je za nepovjerovati koliko velikih kompanija, biznismena i lokalnih političara, sve odreda korumpiranih, učestvuje u masovnom i rapidnom uništavanju Planete. Imam ogromno poštovanje za ove hrabre žene koje su se upustile u razotkrivanje ovog kriminala.
U određenom smislu, suočavanje sa zlom i zlostavljanjem prepoznatljivi je atribut ovogodišnjeg programa.
Da. Šokantno. Takav je i vrlo dirljivi film rediteljice Judit Olah iz Mađarske. Povratak u Epipo potresna je priča u kojoj se autorica osvrće na vlastito iskustvo u dječijem ljetnom kampu, gdje je karizmatični odgojitelj zlostavljao nekoliko njenih vršnjaka. Danas, dok autoričina kćerka želi i sama ići u jedan takav kamp, bol i užas su ponovo isplivali i rediteljica se upušta u traženje istine, pokazuje nam nevjerovatan arhiv i svjedočanstva svojih vršnjaka. Drugi izvanredni mađarski film, Priča njenih majki, debitantice Asie Dér i Sáre Haragonics, prati bivšu političarku i njenu partnericu muzičarku u njihovoj borbi da usvoje romsku djevojčicu. U današnjoj Mađarskoj, gdje desničarska politika sve više jača, a brak je definiran isključivo kao zajednica muškarca i žene, protagonistice filma osjećaju da je egzil jedino rješenje. U slavu ljubavi, srbijanske rediteljice Tamare Drakulić, sinematički originalan, meditativni film koji svjedoči o autoričinom istančanom filmskom rukopisu, elegantna je oda svakodnevnici meksičkih starosjedilaca u jednom malom selu u koje će uskoro stići „progres“ i izgraditi rudnike, uništiti prirodu i mir. Što je to zapravo progres? Ovo i još neka važna pitanja o životu postavlja nam ovaj lirski, divno snimljen film u kojem je najveći dio ekipe bio ženski. Dokumentarac grčke rediteljice Katerine Patroni, Četvrti lik, meditacija je o boli. Suptilna rediteljica meditira o dušama onih koji su se izolirali od društva i procesuiraju doživljene gubitke i životne poraze.
Istraživanja pokazuju da filmovi čiji su reditelji žene angažuju veći broj žena pisaca, producentica, montažerki, kompozitorica nego filmovi čiji su reditelji isključivo muškarci.
Rad na dokumentarnom filmu je dugotrajan, ekipa prati određene junake i pojave po 4 ili 5 pa i deset godina i logično je da uvijek pokušavate pronaći tim s kojim imate šanse raditi na harmoničan način u cijelom tom periodu. Možda su žene istrajnije, posvećenije i strpljivije. Rad na filmu ima nečega poput odgajanja djeteta, traje godinama, i tokom procesa ne znate kakav će biti kraj, uspješan ili problematičan. Mislim da ženske ekipe nose i jednu vrstu solidarnosti, pa ako producentica i ne dobije očekivani novac vjerovatno se ženska ekipa neće razbježati.
Da li u filmskoj industriji danas žene zauzimaju mjesto koje zaslužuju? Čini se da još uvijek dominiraju muškarci, zašto?
Evropska statistika pokazuje da je znatno veći broj žena koje diplomiraju na filmskim akademijama nego broj upisanih kolega. No, nakon prvih par godina i prvih kratkih filmova, statistika pokazuje da manji broj žena nastavi karijeru. Jednostavno u godinama oko tridesete mnoge se rediteljice i producentice odlučuju na rađanje i odgoj djece te nestanu sa scene. Nakon pet-šest izgubljenih godina profesionalnog života, nastavak nakon duge pauze nije lak, naročito ne u igranoj produkciji. Tu postoji još jedna nevjerovatna predrasuda: budući da su budžeti igranog filma puno, puno veći u odnosu na budžete u dokumentarnom filmu, statistički gledano, muškarcima se više vjeruje da su vještiji u baratanju novcem nego žene. Ne razumijem zašto, ali to kaže statistika i o tome se raspravljalo baš i na sastancima EWA (Evropska asocijacija žena na filmu). O toj neravnoteži govori se čak i u razvijenim zemljama poput Nizozemske, gdje živim već 27 godina, i predajem već duži period na Masteru za film Filmske akademije i vidim da tu studira puno djevojaka, no na kraju u samoj praksi, u igranom filmu, bude više reditelja nego rediteljica.
Znači, ukratko, moj odgovor je – Ne, žene nisu dobile mjesto koje zaslužuju. Pogledajte samo Bosnu iHercegovinu, samo pokušajte izbrojiti nagrade koje su dobile Jasmila Žbanić i Aida Begić za svoje filmove, te Ines Tanović, ili recimo scenaristica Elma Tataragić i producentica Amra Bakšić Čamo, i obje su jako tražene u cijeloj regiji. Da li je to imalo otvorilo vrata nekom novom ženskom talentu kojem će se vjerovati da može izgurati prvi igrani film?
Koliko Vam je kao selektorici bilo teško prilikom izbora filmova i kako, na temelju ovogodišnjih, ocjenjujete trenutno stanje filmske dokumentaristike?
Nijedne godine mi rad na selekciji nije bio lagan. Svaki film je čin subjektivnog autorskog izraza, te se ta subjektivnost susreće s mojom subjektivnošću prilikom gledanja i ocjenjivanja. Oni koji imaju strpljenja da pomno prate moju selekciju kroz par godina mogu primijetiti da ja uvijek stimuliram različite filmske forme, od istraživačkog dokumentarca do esejističkog filma, preko
poetsko meditativnog do cinema verite filma. Selekcija nije samo kolekcija filmova koje ja volim gledati, nije odraz mog ukusa, a ukus i nije estetska kategorija, već nastojim vidjeti što je to dobro, uzbudljivo, značenjski relevantno, filmski originalno u određenoj filmskoj sezoni. Svaka godina ima i svoju filmsku žetvu, nisu sve isto plodne.
Ova je, recimo, izuzetno plodna godina, puno snažnih filmova, posve novih. Imamo osam svjetskih, te dvije međunarodne i jednu evropsku premijeru. Veliko je to priznanje našem festivalu i našem dokumentarnom takmičarskom programu. Vrlo sam optimistična o stanju dokumentaristike u regiji. Imamo izvrsne talente, strastvene autore koji izgaraju za film koji rade.
Na našoj platformi Docu Rough Cut Boutique ove godine, gdje smo radili s pet projekata koji su u fazi montaže, imamo tri filma u kojem su svi članovi tima žene. Jedan film recimo reflektira proces procesuiranja trauma u ratu silovanih žena. Tu su i filmovi iz Mađarske i Gruzije, koji hrabro progovaraju o ljudima koje društvo gura na marginu. Zaista sam ponosna na sve žene u dokumentarnom krugu. Tako su hrabre, tako odvažne i neustrašive, tako talentirane, a opet skromne, tihe. Jedan izuzetan projekat je nastao kao čvrsta saradnja između Hrvatske i Srbije. Recimo, zanimljivo je da u igranom filmu ova saradnja postoji već duže vrijeme, no u dokumentarnom je još uvijek rijetka. Jednostavno, pogledi na prošlost, na ono što se smatra istinom, nisu isti u različitim dijelovima bivše Jugoslavije. No kreativne snage mijenjaju ovu praksu.
Mislim da je budućnost dokumentarnog filma u cijeloj regiji vrlo svijetla. Trebalo bi samo da fondovi, kao i nacionalne televizije, shvate da se trebaju okrenuti kreativnom, autorskom dokumentarcu. Nizozemska je, recimo, shvatila da im je dokumentarna produkcija, a ne igrana, internacionalna kinematografska snaga i tu jako puno ulažu.
Moram istaći da je dokumentarni program televizije AJB puno promijenio, ubrizgao puno stimulansa u našu dokumentarnu produkciju. Baltičke zemlje, recimo, iako jako male, s malim nacionalnim televizijama, postale su poznate po vrsnim dokumentarcima. Zašto ne bismo i mi uskoro bili na takvom glasu!?
