Piše: Radmila Karlaš

Sjećate se svi redom. Užasa, cijepanja duše, traženja odgovora, oplakivanja. Onda je kadar postao brži, slika razlivena, redali su se novi događaji – i Jablanica se sve manje pominjala. Sve se stišalo prebrzo. Osim gubitka i poderane duše kod rodbine, komšija, prijatelja. Do juče, svi su se slikali, obilazili mjesto, obećavali. Nikada nećete biti zaboravljeni. Ali, jesu. Zaboravljeni. Prepušteni svakodnevici, ponekom obećanju, nekoj pomoći. Kakvoj tačno, vidjeće se. Stizala je sa svih strana. Hoće li biti novih kuća, hoće li se one oštećene svima redom sanirati? I to ćemo vidjeti. Šta je sa izmještanjem sa opasnog terena, obezbjeđivanjem placeva na bezbjednijem mjestu za ove ljude? Za preživjele. I to ćemo vidjeti. Gdje je usmjerena tolika pomoć? To, bojim se, nećemo vidjeti.

Onda je kao bomba odjeknula vijest iz Novog Sada. Opet tuga, užas, nevjerica. I pitanja, mnogo pitanja. Koliko smo samo puta sve to doživjeli. Šta povezuje Jablanicu i Novi Sad? Nedostatak odgovornosti. Institucionalni nedostatak odgovornosti. Sveprisutan u sijaset “malih” slučajeva, uočljiviji kada se desi velika tragedija. Ali, svaka je tragedija velika. I šta uraditi? Preokrećući sve tumbe. A ko to gore hoće da ide dolje? Pa naravno niko. Za to vrijeme trauma se lijepi na traumu, stvarajući gustu sluz koja, kao ona oko pluća, guši. Zemlja, nekada zajednička, a sada rascjepkana na sirote, posrnule i utopljene zemljice, u jednom je opet zajednička. U preraspodjeli. Nema ništa od onog vajnog kapitalizma iz filmova. To ne. Ali zato ima onog kojim su nas plašili Marks, Engels i Emil Zola. Koji podrazumijeva naprasno bogaćenje, šta košta da košta druge, nedostatak bilo kakvog morala, profesionalnosti i, naravno, odgovornosti. A eksploatacija na hiljaditu, na onaj podiok koji zovu n-ti.

Svi se ugrađuju dok još traje, jer dok još traje potpuni nedostatak vladavine prava, ako izuzmemo pravo sirovijeg i jačeg, otimački nastrojenog tipa bez ikakvih skrupula, valja grabiti. Milina, jer bez sankcionisanja u skladu sa pomenutim i bilo kakvih posljedica, šta stoji na putu? Ama ništa, pa hajd’ odoli. A traje to, traje, predugo traje i nema tendenciju da stane. Oni odgovorni, obrazovani, moralni i nadasve profesionalni, uz to sa gotovo izumrlom savješću, mogu sve te osobine da okače mačku o rep. Ovoliko pljačkanja valjda je bilo jedino još za vrijeme Krstaških ratova. Opljačkaj društvo, zemlju, vodu, brda i šume, planine, rijeke, jezera, sve. I koga briga. Ljudi zatočeni na ovim prostorima, sa ovim drugim koji zdušno rabe prvobitnu pljačkašku akumulaciju kapitala i snalaze se kao riba u vodi, idu uporedo. Ali to su dva entiteta. Dvije vrste. Gotovo kao da nisu obje ljudske. Putevi im se ukrste u posljedicama po zatočene. Te posljedice nema ko da ukloni, jer je sve uvezano u koloplet korupcije, mafijašenja, zloupotreba i krunski kroz nemoralno-političku podobnost. Koliko je propusta od Jablanice napravilo stratište? Bezbroj. Koliko je istih od Novog Sada napravilo stratište? Bezbroj.

A vaskoliki “svijet”, onaj iz priča, sve nas je ostavio da se pozabavimo sami sa sobom. Sve one postratne priče ostale su bajke. Sada svijet ima prečeg posla, nove horizonte, pardon ratišta, stare, a nove resurse u kriznim zonama, pa ono povuci-potegni za prevlast, pa jagma za preovladavanja u prestrukturiranju postojećeg poretka, gdje se zna ko je No. 1, ali se isto tako zna da tako ne mora i ostati za vjeke vjekova. Uglavnom i ne ostaje. I taj svijet nas je, dakle, kada smo pokazali talenat za autodestrukciju, prigrlio, pipajući nas po džepovima. Kad vam kažem. Tražeći među nama one najrevnije koji će za šaku dolara, mada su i one druge valute sasvim u redu, od jedne raskošne zemlje napraviti stratište, jedan poligon za svašta-nešto, a najmanje za normalan život. Ti revni, ti odabrani, malo od naroda, malo od svijeta su, kao što se već zna, bili odlični. Baš kao Bane iz Đoletove pjesme, ručice su uvijek dizali vješto i zaista su uspjeli da izgledaju tako nevino, a opet stameno masama, jer su prigrlili svoju pastvu na grudi, tješeći je. No, no, nije to ništa, tepali su, nježno im zavlačeći ručice u džepiće. Što od hlačica, suknjica, balonera, kaputića, a bome i grudnjaka. Neki se kunu da je tih ručica bilo i u gaćama. Ali, tad su ljudi bar imali gaće na sebi. Bez kojih su u međuvremenu ostali. Mahom. Što bi se ono reklo, goli k'o pištolji. Toliko usrati sopstvene narode je za Ginisa. I nikom ništa. Pardon, narodu ništa. Zato je svijet upoznao naše prirodne ljepote, našu gastronomiju, naše rude, more naše sinje, i bio sasvim zadovoljan da ćopa.

Malo tu, malo tamo, kad je sve toliko lijepo, ne zna svijet gdje da posegne. A uvijek je tu neki Bane pri ruci, dobri domaćin, da ponudi sve na tacni, ako se naravno ugradi u preraspodjeli. I tako preraspodjela za preraspodjelom, dok ono što je zaista naše ne postade, bome, njihovo. Naše je, otprilike, svedeno na zrno graška. Ja lično, po uzoru na onu kneginjicu, samo se žuljam o to zrno. I kakav značaj, osim za filantrope i čovjekoljupce, u tom svemu ima jedna Jablanica? Ili Novi Sad? Da ne pominjem još bezbroj primjera. Osim što su posljedica. Djeca koja se kolju međusobno čim dobiju megdan, a to je obično već oko prvog razreda osnovne škole. Roditelji koji mlate profesore. Roditelji koji mlate djecu drugih roditelja. Roditelji koji mlate roditelje druge djece. Radnici koji u zbornici naprave pokolj, jer su im se malo pomiješali živci. Razmrse ih tako što onda i sebe utepaju. Ako ne, sistem je tu da bude blag prema njima. Zato se i množe. A onda su tu i djeca koja mlate roditelje. Kad malo ojačaju. Do tad su roditelji, bezbeli, mlatili njih. Pa djeca koja mlate profesore. Djeca koja mlate drugu djecu, uglavnom u grupama, masa je kao što je sistem dosljedno pokazao idealan temelj za mlaćenje. Djeca koja mlate policiju. Do smrti. Policija koja isto tako mlati. Koga ne treba. Dječak koji pupa kao gljiva muhara cijelu deceniju, dok ne propupa u masovnog ubicu. Pred očima roditelja, eto koliko preko Drine i Save. Puta dva u dva dana. Slučajeva masovnih ubica. A roditelji opet bez očiju. Bezbroj brkica napuhanih tetiva i izduvanih mošnica, koji gaze svoje partnerke, skakućući po njima, dok one jadne ne izduvaju kao one naduvane lutke. Svuda u bivšoj nam. Onoj od Vardara, pa do Triglava. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.

I kakvu to sve ulogu igra? Nikakvu. Svi dahću za svojim monitorima i nad telefonima, dobivajući strobizam od čitanja vijesti, mahom zlovijesti. I nikom ništa. Jer ona pomenuta preraspodjela po preraspodjela, sve je podijelila. I mozak, i živce, i strpljenje, i srce. I džepiće, ma gdje oni bili. Dok nije stvorila narod koji se načisto stidi svakog šanera koji više nema za šta da ga uštine. Kad je preraspodjela, dakle, prešla u hroničnu bolest, de malo da probamo ovo, pa ono, ma vidi mi zelene ljepotice, taman za hidroelektranu. A ove šume, ma naravno da može, samo sjecite, ali meni malo tringelta, čisto da se ugradim. Svjedok svega ovoga nije se ni okrenuo, a ostao je preraspodjeljen. Takav naš preraspodjeljen čovjek nije ni za šta. Ni za roditelje, ni za djecu, ni za muža, ni za ženu. Zemlja nam je poharana uzduž, poprijeko i unakrst. Pa ti vidi. Da je bar kraj. Jer, tek slijedi to što slijedi. Tako preraspodjeljeni i maloumni nećemo ni primjetiti kad se iznad naših glava budu rukovali. Možemo preko noći početi da govorimo nekim drugim jezikom. Ne zato što smo otišli, već zato što smo ostali. I ko će onda na tom drugom jeziku uopšte i uspjeti sročiti, spelovati, ili naričući uz balalajku Jablanicu, Novi Sad, pretučene, uglavnom mrtve žene, poludjelu porodicu? Svi će oni biti zaboravljeni. Zaboravljeni. Šta je to uopšte nekoliko desetina žrtava?!

Pa, tokom početka preraspodjele, radilo se o hiljadama, o stotinama hiljada. Je li nekom od glavnih preraspodjeljivača možda kanula suza iz oka zbog toga? Naravno da ne, iz strogo povjerljivih izvora potvrđeno je da niko nije rabio papirnate maramice marke Violeta. Niti neke druge. A ne, ni tariguz. A vi što ćete, možda, ovo čitati, molim vas provjerite imate li još gaće na sebi. Ako je odgovor potvrdan, svakako da niste srećković, već preraspodjela vjerovatno još nije u potpunosti završena. Vjerujte mi na riječ!