Razgovarala: Elma Hodžić

Raisa Šehu uspješno je spojila svoju ljubav prema muzici i fotografiji, stvarajući jedinstvenu umjetničku sinergiju koja se ogleda u njenom radu, ali i životu. U ovom intervjuu, otkrivamo kako harmonika i fotografija služe kao mostovi između nevidljivog i vidljivog u kreativnom izrazu. Kroz razgovor, saznajemo o izazovima i radostima pedagoškog rada, te o njenom načinu balansiranja između različitih umjetničkih uloga. Ovaj intervju pruža uvid u Raisin svijet umjetnosti, nudeći inspirativan pogled na način na koji umjetnost može obuhvatiti svaki aspekt života.

Raisa Šehu; Foto: Nedžad Spahalić

Kako biste opisali umjetnost i njenu ulogu u svakodnevnom životu i stvaralaštvu?

Umjetnost je svjesna upotreba vještine i kreativne mašte u stvaranju. Tako sve u životu može biti umjetnost. Jelo koje napraviš. Način na koji urediš svoj dom. Tvoj rukopis. Način na koji pričaš…

U muzici, sviranje postaje umjetnost kada se izgrađena vještina sviranja (zanatski dio tog posla) udruži sa kreativnom idejom interpretacije tog djela, načinom na koji smo obojili tu zvučnu sliku i prenijeli emociju. Ispod prvog sloja koji je u umjetnosti estetske vrijednosti, mora se naći i drugi koji sadrži poruku. Tako umjetnička fotografija treba biti daleko iznad pukog opisa vizualnog predstavljanja. Ona je sredstvo kojim se utjelovljuje potraga, način da se iznutra probudi filozof. Fotograf treba ići dublje u svom traganju da prisutnost nevidljivoga u svojoj fotografiji učini još očitijom. Drugim riječima, on utjelovljuje nevidljivo u vidljivom, a to je upravo definicija onoga što bi umjetnik trebao biti, jer je umjetnost most između nevidljivog i vidljivog.

Raisa Šehu; Foto: Nedžad Spahalić

Bila je drugačija od svih!

Kako ste se zainteresovali za harmoniku i šta Vas je privuklo ovom instrumentu?

Bila je drugačija od svih! Odrasla sam u porodici pedagoških radnika Umjetničke škole Bihać, koja danas nosi naziv Umjetnička škola „Nusret Keskin – Braco“. Tu sam i prije polaska u osnovnu školu provela jako puno vremena i odslušala više koncerata nego neka odrasla osoba. Nikad mi nije bilo dosadno, kao što bi neko pomislio da će malom djetetu možda biti. Pozorno sam slušala i analizirala, poslije koncerata jako ozbiljno pristupajući odgovoru kada me profesorice, onako više iz šale, upitaju šta mi se dopalo. Kako su osnovna i srednja muzička škola u Bihaću zapravo jedna ustanova, imala sam priliku upoznati repertoarski rast i steći kompletnu sliku nekog instrumenta. Harmonika bi u mojim očima uvijek zasjenila druge instrumente, izdominirala. Bio izvođač uspješnog performansa ili ne, taj instrument se nikad nije dao postidjeti. Uvijek bi ostao moćno dojmljiv. Raznovrsnim registrima pomoću kojih mijenja boju zvuka, nikad dosadan. A mijehom kojim udiše zrak i stvara ton, uvijek lijepo iznijansiran. Danas shvatam da je vidljivo da su harmoniku stvarali razvijeni ljudski umovi krajem 19. stoljeća, te da su prilikom stvaranja uzeli ono najbolje od svih instrumenata koji su postojali dugo prije nje.

Šlag na tortu, kao kruna mog odabira i zvanična odluka, bila je prekrasna nastavnica Senada Burzić. Uvijek nježna i tiha. Puna znanja, pedantnosti i pravog pedagoškog pristupa. Njen karakter je donio sve što mi je tada, tek poslije rata, upravo trebalo. Mir.

Kasnije sam kroz školovanje učila o sviranju i pedagogiji od najboljih: prof. dr. Miradeta Zulića, prof. dr. Alme Flammersberger i prof. dr. Belme Šarančić. Poklanjajući mi ono najvrjednije od sebe – znanje, sa sigurnošću mogu reći da su imali vrlo važnu ulogu u izgradnji moje ličnosti kao umjetnika i pedagoga, svako na svoj način.

Raisa Šehu; Foto: Nedžad Spahalić

Umjetnost i inspiracija

Možete li nam reći nešto više o svom iskustvu u polju pedagodije? Šta Vam je najvažnije u podučavanju?

Pedagoškim radom se bavim već 14 godina, ali moj pristup radu kroz to vrijeme nije bio uvijek isti. Na početku sam bila tužna ako ne ostvarim vrhunske rezultate sa svakim djetetom. Vjerovala sam da svako od njih to može postići, i bila razočarana kad uvidim da ne želi. Danas i dalje mislim da može, ali ne mislim i da mora. Danas shvatam da je sasvim u redu ići u muzičku školu „samo“ da bi se razvila ljubav prema muzici, stvorio osjećaj za lijepo, da bi se muzički opismenili. Ne mora svako dijete imati izvrsnu koncertnu aktivnost, osvajati nagrade na takmičenjima i biti spremno vježbati satima u potrazi za perfekcijom. To je možda bio moj put, ali sada umijem biti zadovoljna i ako su moji učenici svojim dolaskom u moj kabinet „samo“ popravili sebi dan. Trudim se da to veselje koje, vjerujem, svaki muzičar u svom srcu nosi, podijelim s njima, i učinim da svirajući svi skupa zaboravimo na sve ono što nas u izvanjskom svijetu tišti. Već i to je pobjeda muzike nad svim lošim što nas okružuje. E, zato kažu da muzika ima moć. U svojoj učionici sam često svjedok toga i to me svaki dan čini zadovoljnom, bez obzira na to da li su moji učenici ostvarili izvrstan rezultat na takmičenju u Americi (što se skoro desilo), ili nisu ni pipnuli instrument cijelo ljeto (što se još skorije desilo). Zato je moj odgovor na Vaše pitanje: u podučavanju sviranja mi je najvažnije da im pokažem koliko sreće muzika može da nam pruži.

Accordion Obscura Photography; Foto: Raisa Šehu

Kako ste se zainteresovali za fotografiju i koja je bila Vaša prva velika inspiracija?

Ljubav prema fotografiji otkrila sam jako rano, a s obzirom na to da sam ‘88. godište, moj prvi fotoaparat bio je svakako analogni. Imala sam nepune četiri godine kada je počeo rat, pa sam uskoro izgubila iz pamćenja najbližu familiju koju u ratnom periodu nisam viđala. Mama mi je pokazivala fotografije i pričala o dedi, majci, tetki, daidži i ostalim članovima kojih se nisam sjećala, pa su te fotografije za mene predstavljale nešto zaista posebno. Vezu sa cijelim životom koji smo imali. Bile su dokaz da je postojao i da je bio lijep, iako ga se ja nisam sjećala. Možda sam zato poslije rata imala potrebu sve dokumentovati, dokazati sebi da sam imala sretne dane, jer sa filmom ograničenog broja fotografija više pazite šta slikate, a samim tim i pamtite. Uvijek sam sa sobom nosila taj mali fotoaparat, kao što danas nosimo telefone. Trenutak kada odem u bihaćki „Foto Korzo“ da preuzmem izrađene fotografije za mene je bio poseban, kao kad se probudiš a rođendan ti. To iščekivanje, „kako su ispale?“, danas nadoknađujem baveći se uglavnom vrstama fotografije kod kojih je rezultat nepoznat, s obzirom na to da subjekt ne pozira već je pokretu, a ja ga „lovim“.

Dobro jutro, Sarajevo; Foto: Raisa Šehu

U Sarajevu sam ovaj hobi potkrijepila dodatnim znanjem na fotografskom kursu kod naše divne fotografkinje, Aide Redžepagić. Neki od mojih tadašnjih radova eksponirani su na izložbi “Sad mogu da se slikam” 2020. godine u Sarajevu, a koju nam je Aida na kraju kursa organizirala.

Nakon toga sam nastavila rad na sebi kroz napredni kurs fotografije “Fotosofia 17” u Zagrebu, kod renomiranog fotografskog umjetnika Damira Hoyke, nakon čega sam izlagala radove u Galeriji Arheološkog muzeja u Zagrebu. To je već bila mnogo ozbiljnija priča za moje dotadašnje iskustvo, jer sam dobila priliku raditi na reklamnim kampanjama za poznate kompanije kao što su: Kraš, Hrvatska lutrija, Hrvatska poštanska banka, Hrvatski autoklub (HAK) i Kaufland. Bez obzira na fantastično iskustvo i divan provod u svim novim žanrovima koje su mi ti kursevi omogućili, meni je uvijek najdraže fotografisati koncerte, te biti mali dio velikih priča naših prekrasnih festivala: Bookstan, Sarajevo International Guitar Festival, Sarajevo Film Festival…

Baksuzluk; Foto: Raisa Šehu

Osjetiti puls

Kako balansirate između svoje profesije u svijetu muzike i strasti prema fotografiji? Da li se ove dvije oblasti na neki način prepliću u Vašem životu?

Kada sam se ozbiljnije počela baviti fotografijom, dugo mi je trebalo da izađem u javnost. Imala sam neki unutarnji konflikt oko toga kako me ljudi neće moći doživjeti kao fotografa jer me cijeli život poznaju kao muzičara. U suštini, samo ja sebe nisam bila spremna doživjeti na novi način. Svirala sam prije nego što sam znala i čitati, pa sam se, kao i mnogi drugi muzičari, previše identificirala sa svojim instrumentom. No, jednoga dana sam naišla na fotografiju skulpture Accordion Obscura koju je radio Andrew Lewicki, i odjednom mi se sve posložilo: to sam ja!

Andrew je vizualni umjetnik koji je spojio klavijaturu harmonike i prednji dio camere obscure, i to njihovim zajedničkim dijelom – mijehom. Rezultat je neobičan komad opreme koji bi sigurno izazivao čudne poglede da se taj predmet doista koristi na ulici. Tad mi je odjednom sinulo da su to sve samo predmeti, mediji koje ja koristim da bih se preko njih izrazila. Ja nisam ni harmonikašica, ni fotografkinja. Ja sam Raisa, a to su moja omiljena sredstva izražavanja, iako mi ni glas ni olovka nisu mrski. Ne doživljavam sviranje i fotografisanje kao posao, i to je najljepše od svega. Škola se dešava po danu, a nastupi navečer, bilo da ja sviram ili slikam druge dok sviraju. Iako je naporno biti aktivan toliko sati u danu, te aktivnosti me ispunjavaju radošću.

Accordion Obscura Photography; Foto: Raisa Šehu

Šta Vas privlači u koncertnoj fotografiji? Šta je to što ovu vrstu fotografije čini posebnijom?

Kod bavljenja muzikom, uvijek mi je smetao jedan aspekt – toliko sati, mjeseci provedenih u vježbanju nekog solističkog koncertnog repertoara, a zatim samo dvije minute aplauza i zvuk samo iščezne. Ako nismo snimali taj koncert, sve samo nestane, a izvođač ostane sam, ponavljajući u glavi dobijene pohvale, da bi na bilo koji način pokušao produžiti trajanje i dati značaj tom emotivnom trenutku kada je ostavio srce na sceni i ogolio svoju dušu pred masom. Koncertna fotografija mi na neki način to nadomješćuje. Uvjeravam sebe da kroz nju „pobjeđujem sistem“ i svojim kolegama omogućavam da dobiju trajni zapis nekog posebnog trenutka prilikom njihove izvedbe.

Zasigurno mogu reći da dobrim dijelom slikam uhom, a ne okom. Slušajući muziku, mogu pretpostaviti i predosjetiti izvođačev muzički puls, zbog čega mi je lakše uhvatiti trenutak kulminacije i emotivnog naboja.

Accordion Obscura Photography; Foto: Raisa Šehu

Koji su najizazovniji aspekti fotografisanja na koncertima, i kako ih prevazilazite?

Na rock ili nekim drugim koncertima na kojima se stoji na parteru u masi ljudi, moj najveći problem je visina od samo 160 cm, uglavnom nedovoljna da pobijedi ostale visoke fotografe koji mi „otimaju“ kadar. Ipak, upornost je divna osobina, pa kad oni pomisle da su završili posao nakon prvih pola sata koncerta, ja ostajem do kraja.

Na koncertima klasične muzike nemam taj problem jer svi sjede. Nekada mi je izazov bio raditi u potpunoj tišini, ali savremena foto oprema mi pomaže u tome, tako da je moja kamera sada potpuno nečujna.

Accordion Obscura Photography; Foto: Raisa Šehu

Koje su vaše najdraže fotografije koje ste snimili i zašto? Da li imate neku anegdotu ili posebno iskustvo sa nastupa ili fotografisanja koje biste podijelili sa čitateljima?

Kako sam ponosni vlasnik osmogodišnjih: plavookog kunića Bubice i udomljenog psa Lady, oni su moji česti i omiljeni modeli. Toliko su naviknuti na fotoaparat da doslovno poziraju poput ljudi. Njihovi portreti u meni bude posebne emocije zbog bezgranične ljubavi koju osjećam prema njima i zato su mi to neke od najdražih fotografija.

Foto: Raisa Šehu

Jedna od zanimljivih situacija koje sam imala na photoshootinzima bila je kada sam u Zagrebu donijela odijelo rozog zeca u koje sam planirala obući slavnu osobu koja će mi biti dodijeljena za slikanje. Nisam znala koga ću slikati, ali uputa za shooting je bila da fotografija treba biti humoristična. Za par trenutaka preda mnom se pojavio prvak drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Goran  Grgić, koji je tada rekao: „Glumio sam svašta, ali me niko do sada nije obukao u rozog zeca (dramska pauza)… pa neka se i to desi prvaku drame“. Isprva nisam bila sigurna da li sam ga uvrijedila, ali se ubrzo počeo smijati i oblačiti, te je izvrsno pozirao u toj ulozi. Laknulo mi je. Zahvalna sam mu na osobenoj spontanosti i profesionalizmu kojim je spreman ispuniti svaki zadatak, pa makar i smiješan ili teško prihvatljiv.

Fotosofia; Foto: Raisa Šehu

Neobična situacija u kojoj sam se našla bila je i prošlogodišnji koncert “Broadway in BiH”, gdje su izvedene numere iz najpoznatijih mjuzikala. Orkestar Sarajevske filharmonije predvodio je dirigent iz Sjedinjenih Američkih Država, Ryan Nelson. Kako sam inače fotograf Sarajevske filharmonije, bila sam angažovana da slikam, ali za jednu od numera im je trebala i harmonika, tako da sam na toj kompoziciji „Proud Lady“ i svirala. Pamtim taj trenutak po izvanrednom trčanju da bih na vrijeme spustila fotoaparat, uzela harmoniku i nečujno se smjestila u orkestar. Po završetku je bila ista procedura da bih se pravovremeno vratila na parter da slikam genijalne soliste. Svakako adrenalin vrijedan pamćenja!

Riccardo Muti, 100 godina Sarajevske filharmonije; Foto: Raisa Šehu

Ka budućnosti

Kako vidite budućnost svog djelovanja u domenu muzike i fotografije? Postoje li neki specifični projekti ili ciljevi koje želite da postignete?

Imam veliku ljubav prema teatru i filmu, i uspjela mi se ispuniti ta životna želja da dam svoj muzički doprinos i izrazim se kroz učešće u predstavama reditelja Dine Mustafića – “Kad bi ovo bio film”, “Divlje meso”, Jasmina Durakovića – “Cabaret 2014”, te rediteljice Aide Begić u filmu “Balada”. Voljela bih opet raditi tako nešto jer se osjećam jako prijatno na sceni kada učestvujem u predstavama. Za razliku od solističkih koncerata, nisam u centru pažnje, zbog čega ne osjećam stres, tremu, a opet radim bitnu stvar jer svojim zvukom podcrtavam radnju na sceni i direktno u publici stvaram emociju spram nje.

Što se fotografije tiče, želja mi je raditi fotografije koje će se naći na omotima albuma nekih od mojih omiljenih muzičara i muzičkih bendova.

Koji savjet imate za mlade ljude koji žele da se bave umjetnošću?

Radite isključivo ono što volite, čak i onda kada drugi poslovi ili oblici tog posla donose mnogo više novca. Kada radite tačno ono što vi želite, to vas puni i ne dopušta da pregorite, a novac na kraju ipak dođe. Naposljetku, biti vjeran svojoj prirodi, nije temelj samo umjetnosti. To je temelj življenja.

Raisa Šehu