Pišući na engleskom jeziku, koji mu nije maternji, izmješten iz konteksta jedne u drugu kulturu, tretira postkolonijalnu tematiku i nadigrava se s antropološkim, etnološkim i politološkim zakonitostima pluralizma. Preciznošću svog iskustva, oštrinom misli i kritike zapadnog fašizma, ksenofobije, mizoginije i homofobije prikazuje nam otuđenost, osjećaj niže vrijednosti, zapostavljenosti, marginalizovanosti. Kroz tu prizmu tematizuje i kriminalne aktivnosti, na koje su spremni ljudi kojima takve komplekse i osjećanja nameće društvo kojem doprinose.
Piše: Ljupko Mišeljić
Foto: Milomir Kovačević Strašni
Poslije promocije knjige „Žohar“, objavljene na našem jeziku u izdanju Buybooka (2010), održane krajem juna ove godine na Prvom međunarodnom festivalu književnosti Bookstan, razgovarali smo s njenim autorom – Rawijem Hageom. On je pedesetdvogodišnji kanadski pisac libanskog porijekla, autor De Nirove igre (2006), Žohara (2008) i Karnevala (2012), jedan od najvažnijih društveno angažovanih književnika današnjice. Dvadesetogodišnji Hage iz Beiruta je došao u New York (1984), počeo konobarisati, održavati kuće, taksirati – raditi bilo šta da bi pobjegao od devetogodišnjeg iskustva rata, koji se ne planira okončati još pet godina. Sedam godina kasnije preselio se u Montreal, upisao studije fotografije i likovnih umjetnosti, izlagao fotografske uratke. Na koncu, počeo je raditi kao kustos u Kanadskom muzeju civilizacije u Ottawi.
Odrastajući u Beirutu Hage je čitao arapsku, ali i francusku, englesku i rusku književnost, koje su na arapsku imale veliki uticaj. Ta se raznolikost uticaja može vidjeti i u njegovoj stilistici, veoma jakoj poetskoj slici, koja se ni u kojem smislu ne može podvesti pod sjevernoamerički minimalizam. Treba istaći i činjenicu da su na njega veliki uticaj imali ruski klasici kao i da njegov maternji jezik nije engleski. Hage ne misli da je jedini koji se bavi pitanjem imigrantske krize i fašistoidnog otpora imigraciji jer vjeruje da te teme u književnosti mogu biti tretirane na raznolike načine. Suštinski, za njega su to varijacije na temu, posebnosti, drugačiji uglovi, prostori i vremena, gdje neosporno postoji zajednička pozadina.
Ipak, za roman De Nirova igra dobio je IMPAC Dublin književnu nagradu vrijednu 100.000 dolara, McAuslan nagradu za prvoobjavljenu knjigu i, kao i za druga dva romana, nagradu Huge MacLennan,nagradu za fikciju. Od avgusta 2013. godine na listi je Vancouverske javne biblioteke kao deveti domaći pisac.
Pamćenje i iskustvo građa su za književna djela
„Migracija i imigracija zavise od puta, rute i okolnosti, ali uvijek postoji neko ko dolazi i neko ko je već odavno tamo, ko sebe može smatrati ili domaćinom ili ‘napadnutim’. U slučaju Kanade, oni sebe doživljavaju gostoljubivim domaćinima, nacijom imigranata. Kada dobijete njihovo državljanstvo, garantovana su vam ista i jednaka prava. Stvarna percepcija je nešto drugačija, jer tu se uvijek miješaju pitanja jezika, klase, porijekla. U najkraćem – prihvatanja, jer svi segmenti društva nisu jednako prihvaćeni niti jednako prihvataju druge.”
Iskustvo življenja u Sjevernoj Americi (osmogodišnji boravak u New Yorku) učinilo je tranziciju u Kanadu lakšom, ali je prvi dolazak u New York predstavljao veliki kulturološki šok. Na to su uticala i pitanja novca, siromaštva, jezika, posla i klimatskih različitosti, što je stvari činilo mnogo težim. Olakšanje su bili dobri programi i društveni elementi pomoći – skoro besplatno školovanje, zdravstvo, čak i mogućnost da čovjek kao imigrant od države nešto zahtijeva, a ne moli.
„Kanada ima dobar zvanični program za integrisanje i prihvatanje imigranata, tako danas u Torontu većina ljudi koji žive dolje ima drugačije porijeklo i mjesto rođenja, ili to je to slučaj barem s njihovim roditeljima. Taj miks je stvarno fenomenalan, i to je eksperiment koji radi zato što ljudi drugačijih rasa i religija idu u iste škole, tu su i brakovi različitih etničkih pozadina i polova. Postoji i taj jedan jezik koji je za sve isti, tako da je Kanada u procesu prelaska iz multikulturalnog društva u homogeno. To se desilo i s Osmanskom imperijom, gdje su svi na kraju postali jedna homogena nacija. I onda se dešava da je multikulturalnost društva ustvari norma, a ne iznimka. Obično u Evropi, primjerice u Njemačkoj, nove stvari revitaliziraju situaciju. S druge strane, SAD vidi interes u prihvatanju tih ljudi, pa vjerujem da su oni uvijek pragmatični, a ne toliko dobronamjerni. U ‘Žoharu’ sam se bavio tim dvosmjernim putem čovjeka koji sebe vidi kao nekog ko doprinosi društvu, ne djelujući i ne osjećajući se inferiorno jer zna da ima svoju društvenu funkciju. Kanada jeste gostoprimljiva država, ali i ona ima politiku biranja svojih imigranata. Funkcionalno je i jednoobrazno.“
Kako sam kaže, njegov stav o imigracionim politikama Kanade i drugih zemalja nije nimalo naivan. Baveći se postkolonijalnim temama veoma je kritičan kada je riječ o dobronamjernosti imigracionih politika, ali i drugačije percepcije imigranata, pogotovo evropske. Bez dlake na jeziku on govori o eurocentričnosti i novim oblicima fašizma koji se javljaju na starom kontinentu. Ipak, u njegovom fokusu su kanadska i američka izbjeglička stvarnost. Proživjevši obje, Hage donosi njihovu komparativnu sliku.
„Da bi došao u Kanadu, moraš imati jasno tražene vještine i znanja, i pretpostavka je da nećeš doći kao novorođen da tek počneš nešto učiti. Ili moraš upotpuniti određenu demografsku sliku stanovništva. U jednom trenutku pod vlašću konzervativaca u Kanadi su prihvatali samo imigrante s dobrim tehničkim sposobnostima. Ako si pisac ili intelektualac, ne bi bio primljen. Osim ako bi zadovoljavao potrebnu demografsku strukturu ili ulogu u društvu. Ako im je trebao neko ko zna popraviti brod, a to je neko s mehaničnim sposobnostima, onda bi prihvatili nekoga iz Bosne ko zna popravljati vozove ili brodove. Ni ta politika nije potpuno dobronamjerna, ali je pametna. Slično kao u SAD-u, s tim što sam veoma oprezan kada je riječ o Americi jer Amerika nikad ne prihvata ljude iz samilosti. Baš kao što je Harun Rašid svojevremeno Turkmenistance pozivao, unajmljivao jer su bili potrebni kao dobri vojnici i ratnici. Postali su kraljevski čuvari, prihvatili islam, duboko se asimilirali u arapsko društvo, i na kraju preuzeli moć. To je istorijska činjenica i neki prirodan tok istorije.
Cenzura ili certifikat izvrsnosti
Digitalno doba ne ostavlja mogućnost da ijedan oružani sukob ili posljedice koje on prouzrokuje ostanu nezabilježeni. Novi mediji, ali i nove prakse tradicionalnih medija nekada se čine i kao dobra podloga za njihovo nastavljanje, produbljivanje. Medijatizacijom takvog tipa neke priče ostanu van dometa javnosti, a te su priče upravo o izbjeglima i raseljenima, seksualno napastvovanima, diskriminisanima i marginalizovanima. Sve su svjetske vijesti dostupne, čak i pred nosom, na jedan klik ili na jednom dugmetu daljinskog upravljača. Osim onih ljudskih i humanističkih. One se sve rjeđe nalaze i u književnosti i romanima, koje ljudi sve rjeđe čitaju. Možda pomalo romantičarski, Hage smatra da će današnja književnost biti alternativa današnjim medijima, ali i da će romani bivati sve ugroženiji.
„Nadamo se da će ovakva literatura biti u neku ruku alternativa današnjim medijima. Mislim da će u novijoj književnosti sve manje i manje ljudi čitati romane, da će doći do njihovog povlačenja. Onda će romanopisci postati kao i pjesnici, što ne smatram lošim jer mislim da je prirodno stanje misli. Javno mišljenje je uvijek potpomognuto nekim manjim grupama za koje znamo da utiču na širu javnost. Onda kada se povuku, vjerovatno će više razmišljati. Nisam elitista, ali mislim da je to obično slučaj.
Ne možeš se boriti protiv nove religioznosti koju prate velike mase niti protiv korporativnih medija, sada se moramo povući, napraviti novu strategiju i početi djelovati mnogo korisnije i razumnije. Konačno, taj rad će stvoriti svjetlo koje će privlačiti ljude. To je veoma monaški, istančan oblik postojanja.“
Književničko djelovanje u imigraciji postavlja nekoliko gorućih pitanja, koja se ne mogu sama stepenovati po prioritetnosti. Pitanje ostanka u zavičajnoj zajednici ili njenog napuštanja, pronalaska vlastitog sebe. Tu je i dilema o pisanju na nematernjem jeziku o zemlji rođenja i porijekla, ili bar misao hoće li se napisano naći u vjerodostojnom, necenzurisanom prevodu. U slučaju autora angažovane književnost, kakav Hage uistinu jeste, veoma je bitno za valorizaciju djela hoće li se ono naći cenzurisano u onim zemljama gdje bi cenzura bila pohvala angažovanosti. Važno je znati i koji su razlozi cenzurisanja – sadržaj, ideološke ili političke razlike ili – ona najgora mogućnost, mrska svima – nečitanje. Njegove su knjige objavljene na trideset jezika, od kojih je jedan arapski, ali nisu objavljene u svim zemljama u kojima se njime i govori.
„U Libanu su sve moje knjige objavljene, s tim da su neke djelimično cenzurisane, što je slučaj i s ostalim knjigama koje se tamo objavljuju. Mislim da se neki arapski književnici čak osjećaju i ponosnim kada su cenzurisani u nekoj drugoj arapskoj zemlji. Neke od mojih knjiga naći će se u Saudijskoj Arabiji, neke neće. U Egiptu sam cenzurisan potpuno, u Tunisu su sve objavljene. Mislim da su cenzurisane iz političkih, religijskih razloga, ali takođe vjerujem i da cenzori ne čitaju knjige. Ne vjerujem da tu postoji oštar ideološki ili politički narativ u cenzurisanju. Književnost je danas najslobodnija jer je izgubila na svojoj težini. Kada pogledate Ameriku, ona ne brine previše o romanima, jer ih malo ljudi čita. Ona se brine o medijima, i mediji su mjesta na kojima se dešava velika propaganda. O književnicima brine samo kada oni napadaju neke poznate moćnike ili moćne porodice, inače je uopšte ne interesuju, niti ih se boji.“
Pisac je sluga svog romana
Otkako je na književnoj sceni, Hage piše samo romane. Teško ga je i zamisliti u kraćim formama, ali ne zbog složenosti njegove ekspresije niti zbog neumijeća da se izrazi u kratkim formama, niti zato što su teme toliko ozbiljne i kompleksne da se o njima ne može pisati drugačije. Naprotiv, njegovi su romani sistem kraćih priča, koje se mogu tretirati i razumjeti pojedinačno i samostalno prikazati poentu. Međutim, ako se sagledaju i shvate uzročnost i povezanost njegovih priča, onda roman postaje izuzetno efektivna cjelina koja će njegovo promišljanje u potpunosti uobličiti i prenijeti drastično efektniju poruku.
„Žanr romana dozvoljava saopštavanje velikog broja događaja. Ipak, svaki dobar roman tretira i predstavlja događaje pojedinačno autonomnim i čini ih razumljivim, a jedan događaj predstavlja malu prijetnju za ostatak situacije. Moj posljednji roman predstavlja seriju kratkih priča, gdje je jedina prijetnja predstavljanje namjere kretanja. Tu je čin kretanja uslovio i povezao mnogo kratkih priča. Moguće je napisati roman s mnogo fragmentiranih priča, koje moraju biti međusobno povezane. Moguće je i secirati roman na posebne priče. Stvar je izbora. Možda neko ima nastavljajući narativ koji je jasan, neko prihvata prekidanje mjesta, vremena i okolnosti radnje. Roman, za razliku od života, ima mnogo praznih mjesta, koja mogu biti beskrajna. Mislim da te praznine daju čitatelju i čitateljici mogućnost da sami shvate ili učitaju šta se tokom njih desilo. Daju čitatelju moć shvatanja i integrišu ga u priču, čine ga domaćim, na nivou podsvijesti. Zato i jesu toliko važne.“
Za svoje romane dobio je neke od najvažnijih svjetskih književnih nagrada, koje bi mnogim književnicima bile tačka loma, odluka da li će nastaviti pisati radi publike ili za nagradu. Za mnoge bi to bilo veliko priznanje izvrsnosti. U Hageovoj percepciji nagrade nisu ništa od navedenog niti išta drugo do ostvarivanje finansijske sigurnosti, koja vodi nastavku pisanja romana, osigurava egzistenciju – što je veoma važno svim autorima romana.
„Nastavio sam pisati bez obzira na nagradu, i nastavio bih i da je nisam dobio. Ono što mi je nagrada dala jeste finansijska sigurnost. Omogućila mi je da mogu pisati bez razmišljanja o tome šta da radim za život, što je veliko pitanje svim romanopiscima – kako pisati i preživjeti? Stoga uvijek kažem da moraš biti ili veoma siromašan ili veoma bogat da bi napisao roman.“
Njegovo pisanje je stvar vremena i energije. Roman je ljubomoran i prezahtjevan.
„On je kao Bog – želi potpunu posvećenost. To je veza između gospodara i sluge, gdje pisac postaje sluga romana, koji zahtijeva vrijeme, privrženost. Za pisanje dobrog romana potrebno je potpuno se posvetiti. Nemoguće je ostaviti sebe izvan svog posla. Tako ni pisci ne mogu isključiti sebe iz svog rada. Ono što autori mogu, i što rade, jeste preokretanje stvari. Manipuliramo istinom i životom da bismo kreirali nešto imaginarno. Kao što Kant kaže, ograničeni smo svojim znanjem, vještinama i iskustvenim poljem.“
Marginalizovana ili mizantropična budućnost
Nekoliko mjeseci godišnje Hage se bavi profesorskim pozivom, dok ostatak vremena pokušava završiti svoj novi roman. Nije mu još dao naslov, niti je o njemu želio govoriti, osim da je mjesto radnje Beirut, grad kojem se, kako kaže, ne zna ni sam zbog čega, iznova i iznova vraća. Iako pobunjen protiv libanske zajednice u Kanadi i uopšte, Hage ipak shvata da ima sve više prijatelja u svojoj vlastitoj etničkoj grupi. Ipak, većina njegovih prijatelja danas jesu ljudi koji dijele slične vrijednosti, bez obzira na religijski ili etnički identitet.
„Vjerujem da sam se neko vrijeme bunio protiv svoje vlastite zajednice, ali sada imam više i više libanskih prijatelja, koje ipak moram birati. Tu pobunu smatram tjeranjem inata činjenici da živim u zemlji bez rata. Onda shvatiš da je dobar dio tvog postojanja bila teška egzistencija, a ljudska je priroda da nekad bježiš od svoje zajednice. Nisam ih mrzio, ali sam se digao protiv njih. Nastojim da pronađem neke činioce te zajednice koji su otvorenijeg uma, sekularniji i time progresivniji. Ne samo i ekskluzivno u okviru svoje vlastite zajednice, nego ljude koji su prevazišli plemensku podijeljenost. Naravno, još uvijek drže do svog etničkog identiteta, ali žive univerzalne vrijednosti.“
I pored univerzalnih i opštih vrijednosti, o kojima u svom radu govori i tematizuje njihovo realno poštovanje ili zloupotrebljavanje, njegovi likovi nemaju nikakvu vezu s opštim. Specifičnošću i posebnošću identitarnih odrednica njegovi likovi bivaju toliko marginalizovani bivstvovanjem u opštim društvenim okolnostima da se čitateljskim učitavanjima polje traume može širiti do u beskonačnost.
„Živim marginalnu egzistenciju, pa su i moji karakteri marginalizovani. Vjerujem da su ljudi rođeni introvertni, i time sami od sebe marginalizovani i uvijek manjina u nekom smislu. Ipak, kada napustiš mjesto rođenja, bez obzira na to gdje da odeš, i pronađeš se u mnogo drugačijoj kulturi, to je samo po sebi marginalnost. Takva autobiografska pozadina sigurno je uticala na konstrukciju mojih likova. Roman je uvijek dijelom autobiografski, ali nikada nije memoar. Ovaj četvrti roman biće moj prvi roman pisan u trećem licu. Samo kako bih pobjegao odja, eksperimentišem s on. Teško je reći, ali ne mislim da imam unutrašnju debatu. Mislim da uvodim politička pitanja, optužujem društvo. Svoje likove uvijek postavljam kao suočavanje s društvom. Uvijek su u konfrontaciji, ali nastoje biti mizantropični. To je pitanje vrednovanja. Možda je ideja romantičarska, ali ljudi uvijek dolaze do zaključka da su sposobni povrijediti i sposobni pokvariti inteligentne, poštene ljude – to je u našoj prirodi.
Nasilje i migracije dvije su konstante u ljudskoj prirodi koje ne prestaju od postanka do današnjeg, ’emancipovanog’ globalnog sela, u kojem neke grupe uvijek ostanu marginalizovane i isključene. Svakih pedeset godina u jednom dijelu svijeta bukne oružani sukob, invazija, napad – rat, koji se raznim propagandnim tehnikama vodi ili nastavlja kroz književnost. Naporedo, književnost mnoge od njih i zaustavlja i okončava, ili sumira pomažući društvu da se s njima suoči. Zato svaki rat završi (a nekada i počne) barem jednim velikim romanom, zadržanim u kolektivnom sjećanju dovoljno dugo dok istorija ne bude nenapisana. Ako pobjednici pišu istoriju i zadržavaju pravo na nju, glavno je pitanje hoće li današnja književnost pružiti otpor, iznjedriti roman koji će nas suočiti s nama samima i novim generacijama ostaviti dobar temelj, ili je ta uloga u potpunosti prepuštena medijima. U konačnici, može li ljudska rasa postojati bez isključivanja, marginalizovanja i ograničavanja drugih i drugačijih od većine?
Možda sljedeće generacije zaista urade neki iskorak i prekinu eskalaciju oružanih sukoba, ponište marginalizaciju i isključivanje. Ne odbijam to kao mogućnost, ali mislim da još uvijek eksperimentišemo s mnogim stvarima. Eksperimentisali smo s plemenskim zajednicama, nomadima, civilizacijama, državama nacija, komunizmom, demokratijom, religijom, kojoj se sada iz nekog razloga, ne znam iz kojeg, opet vraćamo. Pokušavamo naći odgovore i kolektivno se ponašamo kao oni ljudi koji nastavljaju pokušavati – jednog dana joga, drugog dijeta. Imamo male i neznatne momente uspjeha, koji ne traju, a ograničeni su na pojedine grupe i društva, isključujući ostale, tako da nikada ne uspijevamo svi, kao kolektiv. Uvijek se to temelji na marginalizovanju nekih. Ako pogledate grčku demokratiju, vidjećete robove; ako pogledate religiju, vidjećete isključivanje svih ostalih. Čak i u okviru tih grupa postoji hijerarhija. Može li svijet funkcionisati bez ekskluziviteta za određene grupe, potpuno jednako, ne znam. Ne vjerujem da smo još uvijek to dosegli. Postoji ideja da težimo tome. Ali postoji i Ničeova ideja superčovjeka koja je težila tome, pa su je nacisti zloupotrijebili. Postoje te ideje i u religijama koje imaju elemente sufizma. U tom je slučaju ovaj abrahamski Bog promašio, jer smo i mi promašili.“
