Piše: Elma Hodžić
Foto: Ismar Žalica
Rebeka Abdagić je rođena 1991. godine u Sarajevu. U rodnom gradu je završila Srednju školu primijenjenih umjetnosti 2010. godine, a 2015. godine stekla zvanje magistrice likovnih umjetnosti-slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Dobitnica je Zlatne značke Univeziteta u Sarajevu kao najbolji student generacije 2013/14. godine, te dobitnica Zlatne značke kao najbolji student I i II ciklusa studija na ALU 2015. godine. Redovni je član ULUBiH-a i ULUKS-a od 2014. godine, te ULUPUBiH-a od 2020. godine. Izlagala je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama – a njen umjetnički opus obuhvata radove različitih tema.
Arhitektura, ženska prava, naslijeđe, odnos čovjeka prema sebi i svijetu koji nas okužuje – samo su neke od tema kojima je Rebeka Abdagić dala lični likovni pečat. Vjeruje da kroz razgovor, zajedničko učenje i putovanje možemo učiti o umjetnosti i kulturi. Učesnica je više likovnih kolonija i simpozija u zemlji i inostranstvu. Od 2020. do 2022. godine obnašala je funkciju generalne sekretarke ULUPUBiH-a (Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera u BiH). Od 2022. godine obnaša funkciju generalne sekretarke Udruženja za promociju i afirmaciju kulture i umjetnosti PRO ART. Donosimo Vam dijelove obojenog svijeta vrijedne Rebeke Abdagić.
Interdisciplinarnost u svijetu umjetnosti
Koji projekti su Vas profesionalno promijenili i oblikovali? Na što ste najviše ponosni?
Jedno iskustvo koje je zasigurno ostavilo dubok trag i koje me promijenilo je projekat pod nazivom “Dealing with difficult pasts: How can arts and culture contribute to dealing with difficult pasts and reconciliation in Europe?”, tj. „Suočavanje s teškom prošlošću: Kako umjetnost i kultura mogu doprinijeti suočavanju s teškom prošlošću i pomirenju u Evropi?“ u organizaciji Historijskog muzeja BiH, Memorijalnog centra Jasenovac (HR), Udruženja historičara Republike Hrvatske, Memorijalnog centra Dachau (NJE) i Memorijalnog centra Riversaltes (FR). Seminar je bio podijeljen u tri faze koje su se realizirale u periodu od nekih godinu i po dana, a u okviru čega smo boravili na mjestima masovnog stradanja i stravičnih zločina protiv humanosti.
U tom periodu sam upoznala mnoge istraživače sa polja historije, umjetnosti, sociologije, historije umjetnosti i drugih disciplina, i kroz iskustva u seminaru otkrila koliko je umjetnost zaista univerzalna i prilagodljiva kategorija. Ukazala se neograničena količina mogućnosti kombinovanja sa drugim naukama i poljima istraživanja u vrlo kompleksne i interesantne interdisciplinarne pristupe, kako praktično, tako i teorijski. Ostala su brojna vrlo vrijedna poznanstva, a moj lični fokus se potpuno pomjerio. Promijenilo me jednomjesečno interrail putovanje Evropom u okviru projekta Robert Bosch fondacije, iskustva u organizaciji i koordinaciji velikih izložbi i kulturnih dešavanja.
Naravno, svaka interakcija sa ljudima koji “imaju nešto u glavi” ostavi neki trag. Boravci u umjetničkim kolonijama su također uticali na moj profesionalni i lični razvoj i izrodili značajne konekcije, kako prijateljske, tako i profesionalne. Razmjena iskustava i mišljenja izuzetno je značajna za razvoj ličnosti. Najvažnije je biti dosljedan i imati stav, što ne znači da treba bježati od promjena. Upravo je to ono na šta sam najviše ponosna – što mogu reći da nisam ista osoba kao prije nekoliko godina, a da sam ostala odana svojim postulatima.
Šta je za Vas slikarstvo – kako biste opisali Vaš likovni rukopis?
Slikarstvo je sloboda. Njime možete reći sve, iznijeti najintimnija razmišljanja, kritiku, pohvalu, pogrdu… a samo će oni kojima je dato prepoznati semantičku vrijednost djela.
Slikanje mi pruža mogućnost da istražim vlastitu podsvijest oblikujući je plohama čiste boje kroz arhitekturalne forme na površini platna. Svoj ID nastojim ograničiti slikanim zidovima, uvesti u zamršenost uma komplikovanim sistemima stepenica, te posmatraču ponuditi ulaz i/ili izlaz u i iz intime svojih razmišljanja i emocija. Boja i kist su moje riječi, moj način da se izrazim, da “kažem” ono što riječima nikada ne bi mogla uobličiti. Pored slikarstva, koristim i druge tehnike i materijale kao što su skulptura, oblikovanje unikatnog nakita, oblikovanje i šivenje igračaka i upotrebnih predmeta. Jako me raduje istraživanje materijala i njegovih osobina, kako i koliko se on da kombinovati sa drugim materijalima, koliko je podatan i na kraju koliko mi odgovara u mom izrazu. Umjetnost je samim time u nekom smislu igra i pruža neograničeno mnogo mogućnosti, ali zahtijeva i određenu ozbiljnost u pristupu. Orson Welles je rekao: “Neprijatelj umjetnosti je odsustvo ograničenja” (“The enemy of art is the absence of limitations”). Svjedočimo vremenu u kojem sve može biti “umjetnost”. Umjetnost se danas svodi na ideju i dosjetku, a stvarni poiesis i techne, tj. umijeće, znanje i spretnost u izvedbi – ove kategorije su gurnute u drugi plan ili gotovo potpuno zanemarene.
Obojena revolucija ili kako naslikati spomenik
Na čemu trenutno radite?
Već gotovo dvije godine sam „zabavljena“ i „zabrinuta“ meni vrlo bliskom i bitnom temom koju nastojim sagledati iz više uglova, ne samo slikarski. Projekat/ciklus na kojem radim nazvala sam „Obojena revolucija ili kako naslikati spomenik“. Ciklusom je planirano obuhvatiti oko 15 spomenika sa područja bivše države kao što su Tjentište, Podgarić, Kadinjača, Ilirska Bistrica, Barutana, Makedonium i drugi. Slike iz ovog ciklusa rađene su prema fotografijama spomenika, a slikane su u maniru lirske arhitekture. Njihov kolorit odstupa od hladnih tonova betona u kojem su oblikovani i nastoji prenijeti njihovu snagu i estetski doživljaj njihove umjetničke forme kao i simbolike koju sa sobom nose. Planiram slike iz ovog ciklusa predstaviti u ovoj ili narednoj godini. Pored poruke o borbi za jednakost, slobodu i normalan život, cilj/svrha projekta je dokumentovanje i podsjećanje na historiju, ukazivanje na zapuštenu i zapostavljenu spomeničku kulturu i tradiciju. Neki od uvrštenih spomenika su potpuno devastirani bez ikakvog traga o njihovom ranijem obličju, drugi su djelimično ili teže oštečeni, a ostatak slabo ili gotovo nikako održavan, što govori mnogo o političkim tendencijama u postratnom društvu. Nedavno smo, nažalost, svjedočili smislenom uništenju partizanskog groblja u Mostaru, što samo podcrtava činjenicu da i dalje postoje pojedinci kojima smeta ideja ujedinjenosti i borbe protiv svih vrsta fašizma.
U svjetlu jačanja desnice, separatističkih tendencija i fašističkih ideja širom Evrope i svijeta neophodno je podsjećati na antifašističku prošlost i borbu za jedinstvo i jednakost. George Santayan kaže: “Oni koji ne pamte prošlost, osuđeni su da je ponavljaju.”
Nerijetko putujete i istražujete druge kulture. Koje lekcije ste ponijeli iz svijeta? Koju destinaciju biste nam preporučili? I kuda ići u budućnosti?
Rano sam naučila da putovati znači znati. Kada promijenimo nama poznatu sredinu, počnemo otkrivati nove kulture, ljude, razmišljanja, tradicije… gledamo svijet drugim, rekla bih „svježim“ očima. Putovanje je najbolji način za proširiti vidike i izaći iz vlastite skučenosti uma, ukoliko ona postoji. Kada bi ljudi češće boravili van sebi poznatog okruženja, napuštali svoju svakodnevicu bar nakratko kako bi vidjeli i doživjeli nešto novo i drugačije, u svijetu bi bilo manje mržnje i netrpeljivosti. Zar nije divno osjećati se ugodno gdje god krenuli? Sticati prijatelje sa drugog kraja svijeta, stvarati uspomene, probati nova jela, posmatrati lijepe stvari… Za mene sve ovo znači novu energiju i inspiraciju. S obzirom na to da posljednjih sedam godina slikam arhitektonske kompozicije putovanje me naročito podstiče na rad i daje materijal za nova djela. Prije nekih osam godina imala sam divnu priliku putovati vozovima mjesec dana kroz 9 evropskih država. To iskustvo me je zasigurno promijenilo. U jednom vrlo kratkom periodu sam vidjela i doživjela tako mnogo, toliko se utisaka skupilo u meni, da sam po povratku kući spavala dva dana u komadu. Moji su se ozbiljno zabrinuli, a ja sam bila zapravo najsretnija. Na tom putovanju sam prošla kroz preko 12 gradova, a jedan od najljepših za mene bio je Brisel.
Foto: Ismar Žalica
Nedavno sam boravila u Beču. Nije to bio prvi put da sam tamo, ali taj grad je jednostavno čaroban. Za ljubitelje umjetnosti, arhitekture i historije, raj na Zemlji. U gustom programu koji sam napravila, za četiri dana boravka obišla sam nekolicinu muzeja, galerija, dvoraca, veličanstvenih sakralnih objekata… a vremena nikada dosta. Za one koji žele putovati kroz vrijeme ili u svijet bajki definitivno preporučujem da posjete Český Krumlov. Na kraju, ipak, iako sam proputovala preko 20 zemalja, naš Balkan mi je nekako najljepši. Toliko raznolikosti, historije, kulture i tradicije. Ukusna hrana, a ljudi otvoreni i druželjubivi. Najviše se obradujem kada imam neke goste iz inostranstva pa već nakon prvog dana vidim onu iskricu u očima… Nikoga naši krajevi ne ostave hladnim.
