Historijski muzej 25. novembra slavi pola vijeka postojanja u “bijeloj kocki”, namjenski izgrađenoj zgradi koja se danas smatra draguljem moderne arhitekture u Bosni i Hercegovini. Otvoren tada kao Muzej revolucije, danas je podsjetnik na prošlost koju su se mnogi trudili izbrisati, a posljednji dokaz toga je izložba Priče o dostojanstvenom radu.
Piše: Tamara Zablocki
Studirajući historiju umjetnosti prije osam godina imala sam priliku učestvovati na muzeološkoj radionici koja se odvijala u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Vodeći predavač Michael Fehr, profesor s berlinskog Instituta za umjetnost u kontekstu, koji je u svoju višedecenijsku karijeru smjestio i upravljanje muzejskim institucijama, bio je iskreno iznenađen činjenicom da Historijski muzej, osnovan i izgrađen u Jugoslaviji kao Muzej revolucije, u 21. vijeku radi zadaću negiranja revolucionarne prošlosti zemlje u kojoj je nastao jer takva aktuelnoj politici nije mila, prošlosti kakvom bi se voljele podičiti mnoge druge zemlje i prošlosti koja je dovoljno zanimljiva da bi u Sarajevo privlačila posjetioce iz cijelog svijeta. “Vi imate nešto što mnogi nemaju”, rekao je Fehr tom prilikom u impresivnoj zgradi koja je, uprkos sistematskom ratnom i poslijeratnom uništavanju, uspjela sačuvati umjetničke i historijske zbirke vezane za Drugi svjetski rat i socijalistički period Bosne i Hercegovine. Sačuvati ih od propadanja, ali i od očiju javnosti.
U godini kada proslavlja 50 godina od prve stalne postavke i useljenja u zgradu koja zasigurno predstavlja najljepši primjer modernizma u bosanskohercegovačkoj arhitekturi Historijski muzej nudi nadu da svijest o važnosti i autentičnosti socijalističke prošlosti ipak postoji. Pod vodstvom direktorice Elme Hašimbegović muzej je u posljednjih nekoliko godina pokrenuo projekat restauracije portreta narodnih heroja i herojki iz svoje umjetničke zbirke, organizovao izložbe koje govore o životu običnih ljudi i radnika u Jugoslaviji Nikad im nije bilo bolje? i Priče o dostojanstvenom radu, od predmeta koji se čuvaju u depou i od kojih mnogi nikad ranije nisu predstavljeni javnosti – poput partizanskih uniformi, vojne opreme i medalja sa svih strana u Drugom svjetskom ratu, ličnih predmeta narodnih heroja, fotografija Titove posjete Muzeju i korespondencije Tita i Muzeja – napravio novu stalnu postavku Otvoreni depo, koja je predstavljena i na Venecijanskom bijenalu arhitekture, te postao članom regionalne platforme Neprimjereni spomenici, koja se bavi proučavanjem i promovisanjem spomenika Drugog svjetskog rata, a pored svega toga, pokrenuo je i akciju čišćenja i obnavljanja spomen-parka Vraca Vraca revolucija. Najnovija dobra vijest koja nam stiže iz Historijskog muzeja – premda bi u bilo kojoj drugoj zemlji, u kojoj se spomenici ne pljačkaju i ne uništavaju, zvučala kao vic – jeste da je sarajevska policija pronašla ukradenu ruku sa spomenika Ženi borcu na Vracama skulptora Alije Kučukalića, te će ona uskoro biti vraćena ondje gdje pripada.
“Historijski muzej bi trebao početi od onoga što ima, a ima odličnu kolekciju koja se tiče socijalizma. To je ono što je ovdje skladišteno u posljednjih 50 godina, a danas to publici nastojimo predstaviti kroz Otvoreni depo. Otvoreni depo je zanimljiv i zbog toga što je to svojevrsni podzemni muzejski svijet, već taj podrumski prostor privlači posjetioce jer im inače nije dostupan. S druge strane, on pripovijeda priču o Muzeju revolucije, socijalizmu, Drugom svjetskom ratu, o kojoj možemo kritički diskutovati nakon što o njoj učimo”, kaže za Urban magazin kustosica Historijskog muzeja Elma Hodžić.
Entuzijazam s kojim Historijski muzej od potpunog zaborava spašava noviju, nepodobnu prošlost Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj se danas mnogi trude izgubiti Drugi svjetski rat, sa sviješću da svako kritičko promišljanje najprije podrazumijeva upoznavanje i učenje, očekivano, ovoj instituciji nije donio naročitu naklonost vlastodržaca. Status Historijskog muzeja u skorijoj budućnosti, kao i drugih kulturnih institucija od državnog značaja, nije izvjestan, premda je krajem septembra Grad Sarajevo formalno preuzeo njegova osnivačka prava, a time i finansiranje. A novac potreban za rekonstrukciju zgrade s koje otpada fasada, uvođenje sistema grijanja, modernizaciju zaštite muzejske građe i opremanje galerijskih prostora nije mali. “Vidjećemo”, kažu zaposleni u muzeju, iskusni u slušanju obećanja koja nikad neće biti ispunjena.
Istinite priče o dostojanstvenom radu
Za to vrijeme svoj posao bez obzira na svima već poznate nedaće rade najbolje što mogu. Posljednji primjer za to je izložba Priče o dostojanstvenom radu, koju je Muzej postavio u saradnji sa Sindikatom radnika u trgovini i uslužnim djelatnostima s idejom da prikaže historiju radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini i podsjeti na nekadašnje trgovačke i ugostiteljske simbole Sarajeva. U prvom dijelu izložba pripovijeda o historijatu borbe za dostojanstven rad, radničkom osvještavanju i prvim pobunama radnika u Sarajevu, a osim fotografijama ilustrovana je i proglasom kojim sarajevski radnici izražavaju solidarnost s radnicima u Švedskoj. “Posjetiocima i posjetiteljkama je to jedan od najzanimljivijih detalja na izložbi jer svjedoči da smo nekad i mi pomagali drugima, a ne samo čekali da pomoć stigne nama”, kaže Hodžić. Priča o historiji borbe za radnička prava dužoj od stotinu godina završava radničkim protestima iz 2004. Rijetkim u našoj savremenoj stvarnosti.
Izložba nas dalje vodi do Prvog maja, prateći instrumentalizaciju ovog praznika, čiji historijski početak seže u radničke pobune, da bi bio transformisan u proslavu rada i postignuća radnika. “To najbolje pokazuju novinski članci iz Jugoslavije tog doba u kojima se pisalo šta se izgradilo, koliko kilometara puta je napravljeno, koje fabrike su počele s radom, s naslovima poput ‘Prazniku rada na dar’. Proslave su organizovane posvuda, ali i utrke, kulturne manifestacije. Vodilo se računa o tome da prvomajski praznici postanu parade i proslave onoga što je napravljeno u prethodnoj godini. Naslov iz Oslobođenja novijeg datuma ‘Još se nismo izborili za svoje tri osmice’ dobro ilustruje današnju situaciju s radom, a ja sam morala biti malo ironična i u skladu s tim završiti tekst riječima da je Prvi maj 2016. godine u Bosni i Hercegovini dočekalo 530.000 nezaposlenih, ali da nas oblačno i kišovito vrijeme nije spriječilo da odemo na izlet”, priča Elma Hodžić.
Za šta smo se borili i šta smo izgubili
Drugi dio izložbe je kompleksniji i predstavlja presjek trgovine i uslužnih djelatnosti u BiH, a kroz prepoznatljive primjere koji u mnogima bude nostalgiju za prošlim vremenima – i vlastitom mladošću. “Bezistan je primjer trgovine u 16. stoljeću, iz vremena osmanske uprave, na kojem možemo posmatrati organizaciju esnafa i razvoj trgovačkih veza s drugim evropskim gradovima. Markthalle, današnja poznata pijaca i tržnica Markale, primjer je vezan za austrougarski period i oslikava važnost tržnice kao mjesta susreta koje se održalo sve do danas. Sarajevo je od pamtivijeka bilo poznato po kafanama, a među njima sam izabrala priču o Parkuši. Tu su i jednako prepoznatljivi Skenderija i hotel Holiday Inn. O robnoj kući Sarajka najbolje govore same fotografije koje prate njeno postojanje od otvaranja, pa do rušenja”, kaže kustosica Hodžić, kojoj je bilo važno ove priče ispričati kroz lična iskustva nekadašnjih radnika i radnica spomenutih objekata. Tako, recimo, upoznajemo Zajku Čauševića zvanog Šumar, legendarnog konobara iz Parkuše, Jasminu Čengić, nekadašnju uposlenicu Holiday Inna koja s ponosom priča o hotelskom kolektivu iz perioda Olimpijskih igara, a potom i današnju radnicu iz trafike koja nas podsjeća na probleme s kojima se današnji radnici i radnice suočavaju, završavajući ipak donekle optimistično, zaključkom da je svaki rad bolji od nerada. “Određenom nostalgijom koju bude svi navedeni objekti pokušali smo kod publike isprovocirati razmišljanje o prošlosti, u kojoj smo se puno više borili za radnička prava. Danas su radnički protesti sve rjeđi i rjeđi. Izučavajući arhivsku građu i iščitavajući historijske podatke o jugoslovenskom periodu naišla sam na puno primjera problema jugoslovenske privrede, ali se to nije prebijalo preko leđa radnika. Iz radničke perspektive, život je bio bolji.”
Na pitanje šta iz izložbe Priče o dostojanstvenom radu mogu naučiti nove generacije, one koje se i ne sjećaju da su radnici nekad bili politički subjekt s pravima i zahtjevima, kustosica Historijskog muzeja odgovara: “Uz izložbu smo organizovali i radionice s osnovcima i srednjoškolcima upravo s namjerom da im pokažemo šta znači dostojanstven rad. Mi smo se u posljednjih 20 godina navikli na to da je sasvim normalno da s muzeja otpada fasada ili da nema grijanja. Čini mi se da je vrlo važno djeci, ljudima koji će tek postati radnici, ukazati da nije normalno ni da neko radi 15 sati dnevno, da nema pravo na godišnji odmor, da ne smije reći poslodavcu da je trudna, da nema pauzu za ručak, da mora da šuti. Važno je učiti te mlade ljude za šta smo se sve borili i zašto smo sve izgubili, poticati ih na razmišljanje.”
Na razmišljanje će poticati i program obilježavanja 50 godina od otvaranja Muzeja revolucije, dodaje Elma. “Ideja nam je da se, osim što se pitamo šta smo to dobili u ovih 50 godina, pitamo i šta ćemo ostaviti djeci, generacijama koje tek dolaze, šta planiramo napraviti s Historijskim muzejom u narednih 50 godina. Kako kao društvo kojem Muzej pripada vidimo njegovu budućnost?”
