Kuća kao zalog ljubavi
Safija je oličenje svih onih divnih osobina koje su upisane u genetsko naslijeđe naših prostora, Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine. U njoj je duh davno utihnulih, a lijepih vremena kada se, povrh svega, cijenila dobrota, odmjerenost, otmjenost, maniri, gostoprimstvo, kultura, umjetnost, kada su podjednako važni bili i kvalitet hrane i način na koji je servirana i kojim se slijedom jede.
Safijin je karakter neumitno obilježila ljubav prema čovjeku koji nije pripadao njenom svijetu, jednako kao što je i ona bila stranac u njegovom, što je takvu ljubav učinilo gotovo nemogućom u ona vremena. No, kako već znamo – ljubav, ona koja je snažna i nesebična, neuništiva je i ništa joj ne može stati na put.
Safija i Johan su nadrasli i vrijeme i prostor i ispričali jednu od najljepših ljubavnih priča regiona. U zalog ljubavi, Johan je Safiji poklonio onakvu kuću na Čekaluši kakvu je ona, skromna unatoč bogatstvu iz kojeg je potekla, poželjela.
Legenda o Safiji
Tu, u blizini Frenkluk mahale, stanovaše Ahmed-bega Magbulija kći. Bješe po ljepoti nadaleko pričana uz kahve mladih begova, po sijelima saraj djevojaka. Svi su znali i gledali Safiju. A ona, kao da je znala. Svaki dan bi oblačila košulje od tankog svilenog beza ističući svoje grudi, a zlatom vezenim fermenima iznad struka pokazivala bi svoj stas. Sve bi zakitila svojim bijelim smijehom pozdravljajući znane njoj drage. A ona opet, kao nježan cvijetak na žarkom suncu.
Voljela je niz staru kaldrmu, kroz Baščaršiju proći u sedefli nanulama da bi išla naučiti svirati klavir. Mnogi su joj zamjerili nauk na koji ide. Novi vakat nisu mnogi razumjeli. Stare su Sarajlije utonule u stari zeman, zaneseni nadom da će vratiti ta vremena. Samo su neki bili svjesni da prijelaz donosi suštinske promjene. Takva je bila i Ahmed-bega jedinica, Safija.
„Majko, sanjala sam opet kako je niz polje veliko vjetar zamiris'o, a ja sam opet poletjela s makovima i jorgovanom do hladnoga izvora. Umalo da nisam pala, kad tad… On, majko, garav insan, oči mu krupne i onako mene gledaju. Da nema njega, upala bih, majko…“
„Šćeri moja, nije ni čudo što sanjaš takve sne, kada nam otac stalno priča i govori kako ćemo jednog dana ovom Austrijom dane u meraku većem provoditi. Nek’ je na hajrl Samo… Ustani ti majci. Otac ti je donio novu anteriju uz oči tvoje. Rek'o je da ti je dam čim ustaneš, da mu krasiš dvore njegove još više, da mu lijepa cvateš baščom.“
„Majčice moja! Lijepa je! Hoću l’ se, majko, moći prošetati ovakva do Miljacke? Neću dugo! Reći ću babi da sam bila, dao bi on meni da izađem!“
Begova kaduna joj ne stiže odgovoriti, jer je ko lahor vejtra Safija već bila krenula. Nasmiješi se kaduna samo i ode sretna, i vrati se i ona sretna u avliju, znajući da će Safija poslije kod grofice na nauk.
Nove zgrade koje su nicale počele su joj se sviđati. Već danima dobošari nosili su vijesti i po čaršiji govorili da će u zgradi Oficirske kasine preuzvišeni podmaršal dati koncert koji će cijeli Saraj pamtiti još dvadeset vijekova. Gradom su pristizali novi fijakeri žarkih boja sa pozlatama sa strane. Iz njih su izlazile gospođe dugih svijetlih haljina, široke i tanke dijademe, koja je bila veća duplo od njene glave i omotane u vezene cvjetove kakve Safija još nije vidjela. Njih su za ruku izvodili muškarci odjeveni u crnu odoru, bez pasa i jeleka. Oko vrata prepoznavala se bijela košulja sa jedinstvenim ukrasom. Na nogama su imali obuću koja se sjajila i lijepo izgledala, a na glavi bio je do sada ne viđeni oblik fesa. Safija je saznala da se to zove šešir, kao i dijadema koju su nosile žene.
Nije bila ni svjesna da je jedno dugo vrijeme, gledajući, stajala pored te kasarne i tih ljudi koji su primijetili njenu reakciju i ljubazno klimajući glavom pored nje prilazili. U jednom trenutku shvatila je šta se dogodilo i samo počela trčati prema kući.
„Majko! Majko! Vidjela sam ga! To je bio on! Majko, uzeo me je za ruku i primio za struk! Pazio je da mi papuče u vodu ne spadnu! Oči sam poznala, majko!“
„Stani, živa bila! Ko te smio uzeti za struk! Šćerko moja, šta ti je bilo!Kakva voda! Jesi li mi živa?“
„Mila majčice, halali mi. Prepadoh te. Onog čovjeka iz sna sam vidjela. Prepoznala ga. To je bio on, majko. Znam.“
„Jedinice moja. Majku si prepala. Idi na nauk svoj, zakasnit ćeš. Brzo!“
I grofica je taj dan primijetila je da je Sofija čitavu kompoziciju Mozarta odsvirala. Bila je sretna da je begovica naučila svirati klavir, primijetivši njenu promjenu. Safija nije marila i samo je, smijući se, počela pjevati sevdalinku.
„Begice Sofi“, tako je nazvaše od početka grofica, „vidila sam da si sretna i da si naucila da sviraš klavir! I ja sam sretna. Presretna!“
„Nisi više od mene, grofice moja. Vidjela sam danas te ljude kod kasarne i te lijepe bijele anterije, čudne ali lijepe! Haljine sam čula da se zovu, i te šešire! Kako su lijepi! I njega sam vidjela! Nekog austrijskog činovnika! Ko li je on?“
„Ah, Sofi, to je baron von Dahlen i njegove dvije sestre. Baš ih očekujem. Mislim da dolaze, upravo! Sjedni. Hoću te upoznati sa svima!“
Inače stidljiva begovica, čak i za svoje čudo, ostala je mirna i jedva je čekala da upozna svog garavog grofa iz sna. Pitala se: iz koje li će je vode spasiti?
Nakon upoznavanja i ugodonog razgovora, Safija je opazila da je sve češće baron Dahlen gleda, sve je više fascinirajući. „Zna moj jezik…“, mislila je u sebi, uhvativši sebe kako i ona sve više žudi za njegovim pogledima.
„Gospođice beg“, kako je nazvaše, “da li ste raspoloženi s nama u šetnju da idete. Lijepa varoš, velika, a sestra i ja ne znamo. Pa…“
„Naravno! Sve što bude trebalo!“, ushićeno je odgovorila i shvatila da će moći bolje da je upoznaju, ali i ona njih.
Tako je i bilo. Prva šetnja gradom bješe tako „velika“. Čak i beg-hanumici bješe posebna, kao da nikada do sada nije prolazila putem kujundžiluka, begovata i čaršijskom kaldrom. Dignu glavu i ona. Druženja se nastaviše, uz kahvu i čaj se sijelilo. Mjesec juni ostari i dosta akšama prođe tako. Svi sretni bijahu, a Sofija najviše. Odvajkada je željela probati te kićene tepeluke što ih šeširima nazvaše. To joj se i ostvari, a i haljinu proba.
„Lijepa! Gospođice beg Safija, pa izvrsno! Ne, prelijepo izgledate!“, govorile su joj veselo poskakivajući oko Safije, čas gledajući u nju, čas u veliko ogledalo. Ona nije više ni znala čemu da se divi više. Lijepoj odjeći koja joj je stajala savršeno ili lijepoj sobi koja je na neki novi način uređena.
„Poklanjamo ti sve što je na tebi! Za tebe je! Tebi smo to donijele od tete iz Wiene.“
„Ah! Meni? Ne, ne. Ne mogu ja to nositi. Nije po vjeri. Ali, hvala vam moje gsopođice!“, zahvali se sestrama koje se i dalje sretne, ali i tužne zbog odbijenog poklona, smijaše i ljubiše Safiju u obraz.
Lijepa prolazi atmosfera u sobi, ali u drugoj stajaše pored prozora neko ko svaki razgovor ču. I prije jedan, i prije jedan. Sve je znao i vidio. Svaki bi put nijemo gledao ili slušao kako Safija priča ili ponekad nježne tonove sevdalinke zapjeva, zbog sestara koje bi uvijek od nje tražile da to uradi. Sve je gledao i slušao. Svaki tren i svaku sekundu. Uživao je i više rastao u tom samom zraku i sobi. Niko mu nije trebao drugi. Znao je i vidio samo nju. Safiju. Sve više je shvatao da je zaljubljen. Znao je da samo nju hoće. Ali znao je i to da je šćer bega ona, šćer jedinica velikog Muslima. Saznanja su svaki dan bila veća, poput želje i požude u tijelu i grudima. Svaku minutu bio je odlučniji. Znao je da je zavolio. I bilo je odlučeno.
„Sestre moje. Moje princeze.“, volio ih je i jedino su mu one bile važne u životu, pored silnog bogatstva i svega što je od oca naslijedio. Ali i one njega isto tako. Znale su da samo njega imaju i cijenile su to odmalena.
„Dok nam, braco, lijepe stvari govoriš, znamo da ti uslugu uraditi moramo.“, smijehom su mu odgovorile, i naravno, pogodile.
„Pa, ja vama ne mogu ništa sakriti više, niti vas pridobiti! Ha, ha. U pravu ste. Seke, molim vas. Preklinjem vas! Kako da je dobijem? Kako da moja postane? Ne spavam više svojim snima otkako sam je vidio. Djelim ih s njom, a tako mi je daleka. Ne mogu više! Neću više! Moja će biti, pa koštalo me svega! Sestrice moje, nikada od vas nisam ništa molio. Samo sad, samo ovo vas molim. Safija. Pisma joj poslah! Dvdeset, trideset! Nikada odgvora ne dobih!“
Dvije sestre su stale ukopane i blijedo gledale u njega. Nikada ga u životu takvog ne vidješe. Znale su da već da im danima nešto pokušava reći, ali nisu znale o čemu se radi.
Nastupi tišina jedno vrijeme, dok ga mlađa sestra ne zagrli: „Braco naš. Zar tol'ka ljubav u to lavlje srce da prodre? Zar tol'ki izvor da na lice krasno tvoje izvre? Lijepo nebo i sunce te obasja, braco. Kaži nam, šta treba uraditi? I mi je volimo kao našu sestru .Reci. Ne poginji glavu tako dole. S njom ćeš je dizati. Šta? Šta da uradimo?“
„Sutra je, sestrice mile, izvedite u šetnju Sarajem starim. Kod Husrev-bega izvora je odvedite prije podneva vrelog. Stanite i vode se tu napijte. Čekajte me. Ja ću doći. “
Nije trebalo puno da je nagovaraju.
„Majko! Odoh ja! Čekaju me druge moje, majko. Babi reci da ću malo do mejdana našeg i eto me navakat!“, nije čekala odgovor, već bijaše pred avlijom gdje su je čekale dvije austrijske druge. A bješe to prizor za gledanje i pamćenje. Ljepša nego ikada do sada, begovica je gledajući pravo prolazila čaršijom. Dugramadžije izlazile su na ulicu gledajući je. Kujundžije su svoj rad prekidale i nju gledale, a Aščije prestale su služiti svoje gazde da bi vidjele to čudo na ulici što se pojavi. „Vidi begice-kadunice. Kako nagizdana k'o u svatove da ide“, šaputali su kriomice, skrivajući se iza drvenih bedema. Veselo se brzo šetala, skoro sitno poskakivala, kao da je pratila ritam povjetarca koji joj se pramenom kose na licu igrao cijelo vrijeme, dok su išle prema dogovorenom mjestu.
„Kako je lijepo! Skoro da sam zaboravila na ovaj izvor!“ govorila je Safija ni ne sluteći da neko već polako dolazi. Ne znajući da je upravo dan kod izvora vode ledene, uklesao u sudbinu početak jedne priče.
Zagrliše je sestre, a ona ih poljubi u obraze i sagnu se da se napije vode. Ustade potom, ali tamo ne bi njih. Ugleda samo njega. Bio je pred njom kao pred nekim vratima. Vitak, visok i ljepši nego je prije mislila. Garavi insan iz sna pojavi se ispred nje. No, nije sanjala. Bi toga svjesna.
Na oba koljena kleknu i pogleda u nju.
„Već mjesec dana te gledam i pratim tvoju sjenu koja me pored ovog sunca i u snovima peče. Dozvah te u svojim snovima i svojom te nazvah! Niti grob, niti život ovdje ti predodređen nije. Idemo tamo daleko od nas, daleko od svega. A glavu ako treba, dat ću za tvoje želje. Ustani! Na pragu nećeš biti! Kuću ti hoću rajsku napraviti, četiri sobe sagraditi, a svaku zlatom i srebrom ću posuti neka u zidove uđe. Svi će znati da si nova kraljica, nova rajska ptica ovozemaljskog svijeta kojoj će samo da se dive.“
Rajska ruža pobijeli, a latice se širom otvoriše. Iznjedri novi svijet. Njen. Šta? Ko? Posta oblikom kaplja a sadržinom more. Al’ cijeli svijet bješe u njoj, i more i kaplja.
„Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, molim da mi put osvijetliš, da me uputiš. Kako ću im reći da krst volim, kako im reći da mi u srcu stoje ti divni šeširi i duge bijele haljine?“
„Ne! Ne zbori. Ništa. Moje me srce tebi dovodi, duša me ova tebi navede, a ja postadoh nečija. Svoja ne više. Čija, ne znam! Babo bi me da zna… Ubio bi nas ljutiti Ahmed-beg samo da vidi da sam ovdje došla tebi na vrata! Sluge bi posl'o i k'o Moriće objesio! Zbog toga ti na pisma ne odgovarah, na besjede tvoje! Ne smjedoh pogled na njih baciti. Svako slovo znam napamet.“
Nije ništa prozborio, samo je uzeo za ramena i privukao je u zagrljaj. Poljubio je. Tad sazna čija je. Tad vjeru isprlja, obraz izgubi, oca uništi, bila je spremna za smrt. Znala je da je kriva, ali znala je i da nije kriva. Voljela je. Samo to nije bio Omer-beg, niti Adem-aga niti iko drugi čija je možda trebala biti. Znala je da voli baruna von Dahlena. Samo nije znala šta će.
„Kopaj nam mezare ovdje sada! Obraz sam svoj tebi i sebe sada dala. Objesi me rađe ti ovdje nego babo moj!“
„Lijepa Sofija. Moja. Bit ćeš moja…“
Na ulici to popodne vidješe svi imami iz svojih džamija, stadoše karavani, a vojskovođe čuše, nova ljubav zabranjena postade. Pred Bogom, pred cijelim svijetom. I narod, kao da je iz cijelog Saraja doš'o da vidi tuđina i beg-kadunicu, šćerku bega silnog, kako svoju vjeru sklapaju u jedno i odlaze u drugi svijet, nije znao da l’ da plače, da moli…
Od tada prođe jedan dug vakat, cijelih dvadeset života u Bosni i Austriji. Mnogi najmiliji i drugi pomriješe. Sarajska čaršija pretrpi mnoge vojskovođe, mnoge razlike uđoše i ostadoše u gradu, Saraj-grad se razvi, dođoše betonske zgrade. Samo tu, u svom ćošku, u svojoj ljepotu stajaše zlatna kuća. Imala je četiri sobe. I dan danas te se sobe zlate, i dan danas se o njima priča, o lijepoj gospođi Safiji, begovice porijekla.
I dan danas ona postoji, jer sve je drugo nestalo.
Četiri sobe gospođe Safije se po svom sadržaju, ponudi i stilu ubraja u visoko rangiranu kategoriju ugostiteljskih objekata.
Zbog svoje specifične gastronomske ponude, ambijenta, izbora muzike i programa, za Safiju možemo sa sigurnošću reći da predstavlja jedno od omiljenih okupljališta urbane populacije svih generacija, ljubitelja gastronomije, koktela i vina.
Želite li mirnu i romantičnu večeru uz svijeće ili tihu, popodnevno kaficu u društvu dobrih prijatelja, pažljivo odabranu muziku, ili je možda u pitanju poslovni ručak/večera u diskretnoj atmosferi, ili pak grupne zabave, proslave i zabave zatvorenog tipa, Četiri sobe gospođe Safije je pravi izbor.
