Sandra Dukić rođena je u Rijeci, a studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti završila je u Banjoj Luci, u klasi Branka Miljuša. U Banjoj Luci i danas živi i radi kao profesorica likovne kulture, ali se u svojim radovima nerijetko bavi iskustvima žena iz manjih, ruralnih, zanemarenijih sredina. Bosanskohercegovačka publika je njene radove, prepoznatljive po feminističkom angažmanu, tretiranju najrazličitijih oblika nasilja nad ženama, ali i obilju humora uz pomoć kojeg ironizira ovdašnje tradicionalne patrijarhalne vrijednosti, mogla upoznati na postavkama u nekim od najvažnijih institucija kulture naše zemlje, poput Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine i Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. Osim u domovini, radovi banjalučke umjetnice predstavljani su publici u, između ostalog, New Yorku, Sankt Peterburgu, Leipzigu, Skopju, Novom Sadu i Ljubljani, a u njenoj biografiji se ističe i podatak da je bila jedna od dobitnica glasovite nagrade Zvono za 2011. godinu. Povod za naš razgovor bila je nedavna izložba u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske „Percepcije“, čiji je podnaslov ujedno i naslov Sandrinog rada iz ciklusa „Savjeti“, „Cvijet je najljepši kad je neubran“.

Po tvom radu je nazvana nedavna izložba u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske – „Cvijet je najljepši kad je neubran“, na kojoj su predstavljene britanske umjetnice i umjetnice iz kolekcije ovog muzeja. Budući da projekat „Percepcije“, nastao u saradnji s British Councilom, otvara pitanje zastupljenosti žena u muzejskim kolekcijama i njihove vidljivosti na savremenoj umjetničkoj sceni, najprije ću pitati kako žene „stoje“ u kolekciji jedinog muzeja savremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini i općenito na današnjoj bh. umjetničkoj sceni?

Mislim da je puno važnije pitanje koliko danas ima novca za otkup radova umjetnika. Muzej savremene umjetnosti je institucija koja otkupljuje radove mladih umjetnica i umjetnika u zavisnosti od toga koliko joj mogućnosti dozvoljavaju. Što se tiče današnje scene, mislim da je približno ravnopravna.

U najavi izložbe moglo se pročitati da je nazvana po tvom radu jer si jedina umjetnica u kolekciji MSURS sa izraženim feminističkim stavom i djelovanjem. Ako u čitavoj kolekciji postoji jedna umjetnica sa izraženim feminističkim stavom i djelovanjem, reklo bi se da je sve u redu, da smo potrebu za feminističkim aktivizmom prevazišli? Šalim se, naravno. O čemu činjenica iz najave zapravo govori?

Mislim da danas među mlađom generacijom umjetnica postoji i feministički angažman. Činjenica je da u Bosni i Hercegovini postoje dovoljno važne teme kojima se umjetnice bave. Iako možda nije tako jasno feministički, svaki angažovan rad koji se otvoreno bavi kritikom današnjeg društva jednako je hrabar i feministički. Umjetnice koje imaju hrabrosti da jasno i otvoreno govore o problemima, za mene su već feministkinje. Moje tumačenje feminizma nije samo položaj žena u društvu, već hrabrost da se kao žena u BiH stoji iza svojih stavova i riječi.

‘Feminizam je jedna humana ideja’

U zatvorenom, retradicionalizovanom bh. društvu današnjice feminizam je ružna riječ, a feministkinja – uvreda. Zašto ti je u tom kontekstu važno podcrtavati svoj feministički identitet i feministički angažman u umjetnosti?

Većina moje umjetnosti nastaje iz realnog života, mog aktivizma koji nije samo umjetnički. Nažalost, kod nas i danas postoji uvriježeno mišljenje da su feministkinje neke žene koje žele da unište muškarce, ali je upravo suprotno. Ja želim da žene vladaju sobom, a ne njima. Moj feminizam se ogleda u jednakim šansama za sve. Kao što to želim ženama, želim i ostalim pripadnicima društva. Feminizam je jedna humana ideja, a kao i svi pokreti i on je podložan pogrešnom tumačenju i radikalizaciji. To sigurno nije ono čemu ja težim.

Koliko je angažovanost imanentna savremenoj umjetnosti, ili, može li se uopšte smatrati umjetnošću nešto što nije društveno angažovano?

Meni danas, u našoj zemlji, ne može. U stvari, ako posmatramo stvari globalno, takođe ne može. Umjetnik neće promijeniti svijet, ali bih voljela da mislim da će nekoga moći natjerati da promišlja, da ne uzima sve zdravo za gotovo. Umjetnici su tankoćutniji i njihova percepcija svijeta u kojem živimo je drugačija. Takvi su barem oni koje ja cijenim.

Gledano iz perspektive današnje Bosne i Hercegovine, koji su to društveni problemi koji zahtijevaju angažman umjetnica, umjetnika i svih ostalih društvenih faktora?

Teško pitanje! Živimo u zemlji nejasnog identiteta, svi je vide na drugačiji način, vraćamo se nekim radikalnim tradicionalnim vrijednostima koje neselektivno uvodimo u sve sfere društva. Sve ono što je nekada bilo naše smo odbacili, zapalili, srušili i time izgubili ogromnu vrijednost koju smo imali. Danas pokušavamo da gradimo nova rješenja, koja nisu ni blizu onoga što smo odbacili. Previše je problema da bih mogla sve da navedem.

U svom ciklusu radova „Savjeti“, predstavljenom i na izložbi u MSURS, ironiziraš anahrone narodne poslovice tradicionalno vezene na kuhinjskim krpama u našim krajevima, u kojima se ženama savjetuje šta da rade sa svojim životima i maternicama, kako da poštuju pravila patrijarhalnog društva i da trpe nasilje ili ih se naprosto vrijeđa i degradira od rođenja, kao u „Žensko dijete – tuđa sreća“. Zašto ti je važno baviti se ovim temama, izvoditi ih iz privatne sfere u javnu?

Privatna sfera je ta koja nas pogađa najviše, tu smo najtanji. Jako puno žena je stradalo jer komšije nisu prijavile porodično nasilje, jer nas se ne tiče. Jedna od mojih ideja je da pokažem da je sve ono što se kod nas podrazumijeva u velikoj većini i izvjesna patologija našeg društva. Naš patriotizam, u koji se toliko kunemo, u stvari je jedna kolektivna glupost ako nismo u stanju da pomognemo svojoj najbližoj. Jer tiče nas se.


Za medij često biraš tekstil, a prvo što mi pada na pamet u vezi s tim materijalom jeste da je tekstilna industrija paradigmatična za feminističku borbu kroz historiju, počev od toga da je današnji 8. mart nastao na temelju protesta tekstilnih radnica. Zašto za svoj medij biraš tekstil?

Meni je tekstil ženski materijal. Žene su u svojim kućama jedino u radu s tekstilom bile u mogućnosti da pokažu svoju kreativnost.

Zadržat ću se još malo na „Savjetima“. Njih odlikuje dobar humor, što se može tumačiti i kao odgovor na tezu da feministkinje nemaju smisla za humor (jer se ne smijemo na viceve o silovanju). Zašto ti je humor važan kao dio angažovanog pristupa?

Nikada ne počinjem od ideje da budem duhovita. Mislim da je to i stvar mentaliteta. Mi svaku svoju i tuđu muku ismijemo. Većina poslovica i rečenica su dvosmislene, često sa nekim erotskim prizvukom, i to mi se samo nametne.

U performansu „Sama pala, sama se ubila“ tematiziraš nasilje nad ženama, tjerajući publiku da (napokon) sasluša preživjelu. Sa iskustvom rada u banjalučkoj sigurnoj kući, šta možeš reći na tu temu? Koliko nam je nasilje nad ženama još uvijek nevidljivo i koliko ne želimo čuti za njega?

Nasilje nad ženama, alkoholizam, besparica i svi ostali problemi u društvu idu uz vraćanje tim tradicionalnim vrijednostima o kojima sam govorila. Još nije vidljivo dok naše institucije ne naprave promjene. Partneri i dalje ne plaćaju redovno alimentaciju, žene sa djecom napuštaju svoje domove, a drugih se i dalje ne tiče.

‘Tišina u sigurnoj kući je teška i tužna’

Općenito, kako ocjenjuješ položaj žena u današnjoj BiH? Šta su najveći problemi bh. žena?

Nekada sam mislila da se stvari mijenjaju, ali bojim se da to nije istina. Godinama radim u ruralnim područjima i srećem, ako ne iste, onda još gore probleme. Jedan od najvećih je finansijska zavisnost od muškarca, nedostatak poslova za žene i način na koji društvo posmatra ulogu žene. Sigurna kuća je obilježila moj umjetnički rad, ali me je i  promijenila kao ženu. Često sam govorila kako je teška i tužna tišina u tom prostoru. One su bile te koje su čitav svoj brak naučene na beščujno postojanje, kako u kući tako i u društvu.

Da kroz radove pokušavaš predstaviti iskustvo brojnih u bh. društvu, a ne same sebe, ponajbolje dokazuje rad koji si u Ljubiji radila s Borisom Glamočaninom. Čemu te je iskustvo života i rada s djecom u Ljubiji naučilo? S kojom namjerom ste ti i Boris kreirali rad „Ljubija ubija“, za koji ste dobili i nagradu „Zvono“?

Ljubija je sredina koja je prije rata bila razvijena opština, a kada se nesrećni rat završio grad su naselile izbjeglice koje nisu imale gdje da idu. Sva infrastruktura Ljubije je napravljena za potrebe rudnika, koji danas ne radi i većina stanovnika je nezaposlena. Moje prvo iskustvo rada u školi bilo je u Ljubiji i sigurno je jedno od najtežih. To je danas zaboravljena sredina u kojoj se jasno vidi kako mi teško živimo. Boris i ja smo željeli da svojim radom skrenemo pažnju na zaboravljenu sredinu, koristeći neke od motiva kao sto je šaht, jer je većina šahtova u Banjoj Luci napravljena u Ljubiji.

Radove si predstavljala na brojnim izložbama u društvu angažovanih umjetnica i umjetnika, poput Gender Trouble u okviru programa teatarskog festivala MESS Undiplomatic Art ili feminističkog festivala Mesto žensk u Ljubljani. Na takve događaje, rekla bih, dolazi već osviještena publika, ali koliko ove poruke čuje širi auditorijum? Ima li umjetnost moć da dopre do ljudi koji tradicionalno ne idu na festivale savremene umjetnosti, da pokreće stvari u široj zajednici?

Umjetnik ne može da promijeni društvo, može pokušati da ga rehabilituje. Moj umjetnički izraz je naivan i direktan, i time lakše dostupan većem broju publike. Sigurno pomaže i duhoviti izraz.