Piše: Elma Hodžić
Foto: Amna Geljo

Saša i Sara Ristić ubrajaju se u one ljude koji vam odmah, po prvom susretu, postaju bliski sagovornici! Iskrenost, kreativnost, radoznalost, dovitljivost i sjajan smisao za humor – samo su neke od osobina Ristića kojima vas šarmiraju na prvu. Otac i kćerka, Saša i Sara, imaju mnogo zanimljivih hobija i zajedničkih avantura koje proizlaze i iz njihove profesionalne povezanosti. Saša je klovn, a Sara je apsolventica režije pri Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Zajedno su izmamili osmijehe maloj i velikoj djeci, naučili nas pjesmicama i vrijednostima. Prvi dio zajedničkih profesionalnih izazova su proveli tako što je Sara djelovala sa tatom Sašom na njegovim pozornicama po čitavom gradu: bolnice, vrtići, pozorišta… Onda se situacija obrnula. Klovn Saša postaje lik u Sarinom dokumentarcu. Povezuje ih uvjerenje da su iskrenost i ljubav najvažniji sastojci u liječenju društva. O memoarima porodice Ristić i njihovim avanturama će govoriti Sarin film – u međuvremenu vas vodimo u njihov dinamični i kreativni svijet, u nadi da će vas ljubav i saradnja oca i kćerke inspirisati na pozitivne promjene.

Kako je sve počelo?

Rijetko se desi da imamo priliku predstaviti tandem u relaciji otac i kćer. Hvala vam što ste pristali da, pored profesionalne povezanosti, progovorimo o ljubavi između oca i kćerke. Kako ste vi zapravo povezani?

Saša: Kada je Sara imala pet i po godina, supruga i ja samo se razišli – a to je značilo da sam ja Saru imao, i nisam imao. Do pete godine Sara je uvijek bila naša odgovornost, nismo je ostavljali drugima. Tih pet i po godina je bilo roditeljstvo 27/7:  hranjenje, pelene, čuvanje…

Sara: Klovniranje!

Saša: Da, i klovniranje. Nakon toga dolazi period kada se nismo dobro poznavali jer Sara nije imala mogućnost da odrasta uz mene. Nisam odrastao ni ja kao otac. Kad smo se Sara i ja ponovo spojili, i ja sam počeo da shvatam Saru bolje… Ja sam naučio kako biti bolji otac.

Sara: Ja se kroz fragmente sjećam tih prvih godina. Jedno od prvih sjećanja je odlazak u krevet… Tata je mislio da imam neke čarape ili nešto tako, pa me je malo kritikovao. Kada sam mu objasnila da nemam ili da nisu tu, tata je uputio iskreno izvinjenje. I ja sam vidjela da je ta ogromna osoba ljudsko biće, da mu je stalo do mene. Kroz odrastanje smo se viđali. Ja sam išla u Katolički školski centar, pa u Drugu gimnaziju (na engleskom jeziku) – tako da sam ja jedan mali štreber. Završila sam kasnije na Akademiji scenskih umjetnosti. Može se reći da sam imala odličnu bazu za umjetničke poduhvate. Od 21. godine, kada se ja selim, tata i ja obnavljamo odnos. Ja sam tatu znala i kao klovna i kad nije klovn. Od kada smo se krenuli družiti, počela sam ga upoznavati: kroz razgovor i večeru u šest sati. Sve je počinjalo imati više smisla. Počeli smo skupa raditi i na filmu.

Vama je zapravo film poveznica?

Saša: To je Sarin film! Sara je za svoj rad trebala da snimi film. O čemu će Sara praviti dokumentarac? Tata, mogu li o tebi?

Sara: U kriznom trenutku, tata je bio tu sa svojom ljubavlju, pažnjom i podrškom. Moje mišljenje o njegovom klovnovstvu se mijenjalo kroz godine. Dok sam bila mala, bilo je zanimljivo. Onda sam krenula raditi s njim i to je druga dimenzija. U jednom trenutku sam se zasitila i prestala raditi s njim. Na neki način mi je, iskreno, dosadilo. Kako su godine prolazile, pristupala sam njegovom pozivu drugačije i shvatila sam šta on zapravo radi. Biti klovn je način da napravi nešto predivno… On ljubav pokazuje kroz svoj rad.

Saša: Ja, koliko sam otac, toliko sam i klovn. Paralelno, istovremeno se to razvijalo. Sarina mama i ja smo radili skupa na predstavama za djecu – onda smo odlučili napraviti naš projekat pod nazivom „Srce puno osmijeha“. Sara je stalno bila s nama. Moja želja da se pomogne drugima je proizašla iz svega toga. Tada je bila velika potreba da se radi s djecom, tek smo izašli iz rata. Dođete u situaciju da imate ispred sebe stotinu djece i da vidite da ih svojim dolaskom malo nasmijete, pa ih nešto naučite… Ja sam sebe našao u klovnu i klovn je našao mene. Ništa se nisam promijenio, ja samo stavim masku. Ima situacija kad ja pričam nešto ozbiljno s klovnovskim likom – ili obrnuto. Jedna je ličnost, a dvije manifestacije. Želim da uvijek bude ista osoba, bez obzira na to da li sam našminkan ili nisam, da li sam s djecom ili odraslima. Mene kad neko nazove i pita da li glumim klovna, ja odgovorim da ja ne glumim: ja jesam klovn. Jednom je studentica s akademije radila vježbu na fakultetu na temu optimizma. Mentor je bio Ademir Kenović. Ja sam tada uključio i Saru… I desilo se to da je Sara prvi put stala na scenu Akademije scenskih umjetnosti.

Sara: Poslije četiri godine sam počela studirati na akademiji.

Saša: Kad glumiš, ti imaš zadatak. Ja nemam zadatak kao klovn, već imam misiju! Dosta lijepih stvari mi se desilo kroz posao. Poseban je osjećaj kad vidiš mali osmijeh, pa veći. Želja mi je da i Sara tako radi u budućnosti. To je amanet mog oca, koji je jako lijepo komunicirao s ljudima. Volio bih da, to nešto što sam ja preuzeo od svog oca, i ona prihvati. Važna je komunikacija u njenom poslu.

Sara: Bilo je zanimljivo kada sam imala semestar klovniranja na fakultetu. Predavala je divna, sada pokojna, profesorica Sanja Burić. Predivna osoba, predivna glumica. Međutim, to je potpuno drugačiji pristup klovnovstvu. Glavna stvar je prisutnost! Kad klovn uđe, nema četvrtog zida. On mora biti posvećen publici. Nema prošlost, nema budućnost: samo ima taj trenutak. Sve što imamo je taj trenutak, gdje možeš biti s ljudima, gdje ih možeš nasmijati. Bilo mi je zanimljivo vidjeti da ono što je tata sam shvatao ima potporu u teoriji. Zanimljivo mi je bilo razumjeti koliko tata mora biti psiholog u svom poslu. Klovn stalno mora osjećati energiju i znati je dobro kanalisati.

Šta je klovniranje?

Saša: Klovniranje je nastalo kao proizvod našeg trenutnog stanja, mene i mog duhovnog trenutka. Sve što sam stekao tokom odgoja se stopilo u trenutku shvatanja da je to, u stvari, jednostavno. Ljubav. Bilo koja jednačina u kojoj je ljubav, ima neko rješenje. Sve ostalo, ako nema ljubavi, nema rješenja… Moja unutrašnja promjena je dovela do toga da ljude razumijem i da ih osjetim na drugačiji način… To je pojačalo moj osjećaj prema ljudima. Ja sam ranije igrao odbojku, imao sam predivnu porodicu koja je omogućavala da se uvijek vratim u neku svoju bazu. Isto tako sam imao rat, koji je došao kao šok jer sam apolitičan, anacionalan, aagresivan… Mi počinjemo raditi sa Sarom ili s drugom djecom i vidimo da je to jedino što može donijeti promjenu. Ja pjevam pjesmicu tako da imaju poentu, da govori o ljubavi. Ljubav je veoma neobična. Vi nju kada posijete, ona će nešto roditi. Nekim ljudima treba više vremena, nekim manje – ali će uvijek izroditi ljubavlju. Treba prestati samo iščekivati trenutne rezultate. Rijetko odmah možemo vidjeti rezultate onog što si uradio. Međutim, kada naučiš da daješ bez očekivanja da odmah primiš, da nešto dobiješ, tada počinje prava stvar. Mi smo počeli raditi sa školama, sa djecom sa poteškoćama u razvoju, sa djecom u pedijatrijskim bolnicama. Tako počinje moje istraživanje klaunoterapije. Onda su se kockice složile i ja sam shvatio šta zapravo radim. Ja radim psihosocijalnu pomoć. Svima! Ne samo djeci. Ja pomažem svakoj osobi sa kojom dođem u kontakt. Mislim da bi tako trebalo da djeluje svako ljudsko biće. Kad vidite rezultate, to je jače od droge. Zamislite da čovjek ima moć da uđe u situaciju i ostavi iza sebe nešto veselo i pozitivno. To je kraj, nema druge. Šta više da čovjek uradi? To je moje klovnovstvo, to je moja misija. Kroz rad sa klinikom smo imali projekat „Doktor Smješko“, deset godina smo radili u bolnici. Bilo je dosta volontera, bilo je šareno. Moj cilj nije bio rad samo sa djecom, već sa svima. Sa majkom koja je dovela svoje dijete i čeka rezultate. Sa uposlenicama klinike koje gledaju bolest svakodnevno. Želio sam i njih nasmijati. Dijete, ukoliko nije u velikim bolovima, će se uvijek nasmijati na klovna ili na balon. Djeca su po prirodi jednostavna. Međutim, nasmijati odrasle je izazov. Majka prenosi energiju na dijete. I to je važno uvijek imati na umu.

Imao sam privilegiju da završim edukacije i steknem zvanja koja su mi mogla pomoći i da radim sa volonterima i da ih usmjerim. Nisam želio od volontera napraviti klovnove, nego da pravimo kvalitetnije mlade osobe koje će život shvatiti na drugačiji način. Ja sam im govorio da ne dolaze volontirati, ukoliko ne žele pomoći roditeljima kod kuće. Naći ćemo mi modus da volonterizam manifestiramo – ali je važno bilo proizvesti inicijaciju da se može bolje živjeti. Ako poboljšaš svoj mentalni život, onda poboljšavaš čovječanstvo. Mi utičemo jedni na druge, i pozitivno i negativno, a da toga uopšte nismo svjesni. Misija klovna je da pozitivno čini mikrosituacije boljima, u nadi da ćemo razviti bolje odnose među nama bez podjela i razdora. Na mržnji se više zarađuje nego na ljubavi, na ratu se više zarađuje nego na miru. Ja sam osjetio da kroz poziv klovna možemo mijenjati svijet. Meni se nikad nije desilo da mi djeca skaču po glavi ili povlače periku. Djeca bi možda i testirala granicu, ali je važno uspostaviti granice, koje će oni s godinama i vremenom pomjerati – otvarati. Djeca od šestog mjeseca manipuliraju jer je to način da uče. Dijete će ispitivati dokle može ići. Mi smo prestali postavljati granice… Roditeljstvo i sva druga iskustva su doprinijela da se klovn dalje razvija.

Kako je Sara postala klovn?

Saša: U OŠ Aleksa Šantić smo radili jednu predstavu sa strancima. U jednom trenutku je neko počeo pjevati na našem jeziku. Niko od stranaca ne zna naš jezik. Sara je ušla na scenu, maznula mikrofon i počela pjevati. Sutra je već bila u kostimu. To je show. Pazite, djeco, dolazi klovn dijete! Klovn je dijete svakako. To bi trebao biti lik bez roda, spola… Veliko dijete. E sada, zamislite, dolazi jedno malo dijete, slatko, čupavo, koje pjeva, pleše… Ona je s godinu i po prepoznavala slova jer smo se igrali i učili. Djeca žele izazov. Učenje nije pritisak na djecu, već igra i zabava. Djeca hvataju i kupe informaciju. Ako ih ostavite ispred ekrana ili s dovršenom igračkom, dijete nema izazov. Sve što dijete radi rukama pomaže razvoju sinapsi – a to ima efekta na čitav daljnji razvoj. Sara se najbolje igrala sa kartonskom kutijom. Djeci ne treba završena igračka, već nešto što će ih stalno stimulisati i poticati na istraživanje. Zato kažem da je moje roditeljstvo prolazilo kroz razvoj kao i klovnovstvo. Sav taj proces je Saru doveo do trenutka u kojem je sada. Možda to nekad nije bio drag proces, možda jeste…

I nas dvoje smo dobar par: ona je pametna, ja sam klovn. Ona meni govori šta nije dobro. A dobro je imati osobu koju ti govori šta nije dobro! Ona zna sve faze rada: unošenje opreme u auto, rad s opremom, rad s djecom, interakcija s publikom, fotografisanje, pakovanje. Kad imate Saru, to je kao da imate četiri osobe u timu! A uz to vas još i voli. Neprocjenjivo! U svim grupnim stvarima je najvažnije da se dobro poznajete, i tako najbolje možete funkcionisati. Čim imamo maske, to će doći do ogoljenja… pa onda ide na bolje ili gore. Nadam se da će ona u životu naći ono što voli i da će biti svoja. Ja sam mogao raditi svašta u životu. Mogao sam se baviti odbojkom ili raditi u pošti, živjeti život s platom koja će biti veća… Ja sam odabrao svoj put, koji ima mnogo satisfakcije. Kad ti se ljudi obraduju, kad se sjete da su bili na klinici kada si im pomogao… Ja nikada ne idem na kliniku sa žaljenjem, već sa nadom da će ljudima biti bolje. Jedino što možemo odrediti je to šta možemo napraviti pozitivno, s osmijehom. Svaki put kad imam radionicu, ja sam nervozan. To znači da mi je još uvijek stalo!

Koji Vam je najdraži momenat rada sa djecom?

Saša: Meni je najdraže kada majke i učiteljice vidim vesele i raspoložene. U tom trenutku sam ja djetetu kratko na raspolaganju. Kada damo nadu majci ili ostavimo pjesmicu učiteljici, to je dugoročnije djelovanje. Najbolje što možeš uraditi za dijete je da popraviš njegovu okolinu. Ne može se mjeriti koliko se dijete može nasmijati… Nema sprave da se izmjeri sreća. Međutim, imamo neograničene mogućnosti da nešto probamo napraviti za druge! Jednostavna radnja nekad može učiniti neki mali klik da nekom popravimo dan… Osmijeh može promijeniti tok stvari, procesa, shvatanja. Najljepše je što ništa ne košta da budemo pozitivni. Kad sam bio najgori, popravim se tokom pozitivnih aktivnosti.

Kako prepoznati ono što jesi?

Saro, kako su svi ovi procesi doveli da razmišljaš o umjetnosti interdisciplinarno?

Sara: Sad, kad slušam ovu priču, opet shvatam da ja nisam mogla biti ništa drugo nego ovo što jesam. Bila sam dobra u školi, mnogo stvari me zanimalo. Na kraju, jedino što ima smisla je umjetnost. Ja zapravo uzimam nešto sa čime sam odrastala i onda pravim nešto novo. Ja sam krenula s idejom da budem filmski reditelj, a na kraju sam se zaljubila u teatar. Uvijek razmišljam kako različitim umjetnostima unaprijediti priču. Tokom odrastanja sam morala biti elastično dijete, a sada mi je to priroda. Drago mi je što jesam.

Koje teme te zanimaju u umjetnosti? Saša i Saro, zašto nam je umjetnost važna?

Sara: Dosta ljudi mi je reklo da sam iskrena i autentična kroz ono što radim i predstavljam. Ja to uopšte nisam mislila. Ne znam je li to dobra stvar ili loša. Međutim, drago mi je što je tako. Drago mi je što kroz umjetnost imam priliku pokazati kako su emocije univerzalne. Možda su prilike ili okolnosti koje dovode do određenih emocija specifične, ali emocije su uvijek iste. Važno je da ljudi znanju da nisu sami. Kroz umjetnost se povezujemo i shvatamo da nismo zaboravljeni, neshvaćeni, usamljeni. Sijemo ljubav, razumijevanje… Kao što bi tata rekao, treba vremena. Važno mi je da kroz umjetnost mogu podsjetiti na sve ove teme…

Saša: Nadovezaću se na ono što je Sara govorila. Nedavno je pravljen jedan međunarodni mjuzikl, velika produkcija. Sara se, iako je režiserka, prijavila i dobila ulogu! Na sceni vidite kako je ona tu, kako je na sceni. Kod nas su uvijek visile gitare kući. Uvijek smo svirali i zabavljali se. Ja manipulišem scenom sa par akorda koje znam. Tako je jednom Sara za rođendan zatražila ukulele. Pa je za poklon od pokojnog ujaka dobila klavijature… Sve to je dovelo da Sara danas ima bend pod nazivom Bluze. Ona svira, pjeva, pleše…

Sara: Pleše? Sad se mogu micati…

Saša: Dobro, zna se micati… Jedan od najljepših poklona koji je Sara dobila od mene je rotaciono svjetlo. Napravila je performans kroz igru sa svjetlom i sjenom, muzikom i prostorom. Ona od svega toga pravi umjetnost: od ukulele, od gitare, od rotacijskog svjetla, lopte… Svega! Ona se zapravo igra medijima, a to je duša umjetnosti i umjetnika.

Ono što bih volio za kraj poručiti i Sari, ali i drugim mladim ljudima, jeste da budu dosljedni sebi i svojim interesovanjima, a ne ideologijama. Ne smijemo se prodati za ciljeve. Ti nisi nešto, ti si sve! Ne trebamo se limitirati. Jednom kada dobijete etiketu, to ne možete izbrisati. Ja sam ostao neovisan. Ostao sam klovn u svojoj srži. Ideologija će te samo pojesti i ispljunuti, naškodiće tvojoj umjetničkoj duši. Izgubićeš jedino što imaš: a to si ti. Ja sam odabrao da budem klovn Saša, koliko god me to koštalo. Sretan sam jer sam prepoznao ono što jesam i što trebam da budem na ovom svijetu. Volio bih da svi ljudi otkriju svoj potencijal. Znam da ćete morati da učite sami, da prođete sve lekcije sami… opet, podsjećam da je važno da budete ono što jeste!