Šejla Šehabović, književnica i direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH: Muzej je moje životno djelo

Razgovarala: Elma Hodžić

Baš kao uz pojave i predmete, tako nam se i uz ljude zalijepe određeni epiteti ili atributi kojih se ne možemo riješiti. Tako je meni, ne znam pod kojim okolnostima, riječ „poetesa“ postala doživotna (prva) predodžba o Šejli Šehabović. Međutim, Šejla Šehabović je mnogo više od toga. Rođena je u Tuzli 1977. godine. U rodnom gradu je stekla zvanje profesorice književnosti. Feministica je, pretpostavljam, postala djelujući na različitim adresama i uviđajući koliko je važno da, na svim koordinatama i u različitim oblicima, govorimo o učešću žena u društvu. Profesionalni razvoj je Šejlu odveo do Budimpešte, a onda u Sarajevo. Na čelu Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH nalazi se od 2012. godine. U posljednjih nekoliko mjeseci je rad ovog muzejskog tima sve prisutniji u javnom prostoru. Djelujući na svim frontovima, muzej opstaje unatoč brojnim problemima. Jedna od etiketa koju ću, ovom prilikom, dodati uz njeno ime je i “drugarica Šejla” – uvijek spremna podijeliti i zajednički rješavati izazove muzejske struke. Kroz razgovor sa Šejlom Šehabović otkrivamo šta je motivacija i pozadina ove prijatne i ljekovite transformacije muzeja u posljednje vrijeme.

Književnost je ćeif

Šta je za Vas književnost?

Kako je to dobro pitanje! Književnost je najviše od ćeifa što čovjek može imati u životu. To je definicija. Evo da elaboriram. Kao umjetnost koja se služi jezikom kao sredstvom izražavanja, književnost ima specifičnu vrijednost, prema mom osjećaju svijeta, u odnosu na ostale umjetnosti. Naravno da će svako ko se bavi umjetnošću imati svoje gledanje na svijet. Pošto je jezik do te mjere značajan, višeslojan i interesantan u ljudskom djelovanju i pošto bez jezika ne postoji ljudska misao, mislim da je književnost najkompleksnija od svih umjetnosti. Možda i druge umjetnosti ovo imaju – ali za mene književnost nastaje i prije nego što ljudi postanu svjesni da od riječi žele napraviti umjetnost. Ona postoji u najobičnijoj komunikaciji, prvoj osnovi pokušaja da se razmišlja – a pogotovo u pokušajima da se nešto kreativno iskaže. Zašto je to važno? Ako ljudima ne date priliku da se upoznaju sa pravom umjetnošću riječi, ljudi će od tračeva praviti umjetnost. Ne postoji način da u ljudskom društvu ne postoji književnost. Gdje god ima jezika, postoji i književnost. Ako nema knjiga, ljudi će prepričavati šta je kona radila na elaborativan, umjetnički način. Zašto mi radimo kanonizaciju i valorizaciju? Zašto proučavamo ono što zovemo pravim vrijednostima? Zato što ne postoji način da vi ne učestvujete. To vam je ono: ako se ti ne baviš politikom, politika se bavi tobom. Ako se ti ne budeš bavio time da čitaš, ona će se estradna vrsta književnog djelovanja baviti tobom. Nije problem u tome što ne čitamo – jezik ulazi i kroz uši. Vi ćete stvarati čudovišta od jezika, koji ima potencijala da napravi nešto prelijepo. Eto, to je odgovor.

Danas je rizično upisati studij književnosti. Kako se desilo to da je književnost postala Vaš životni put? Zašto je i kada književnost postala Vaš izbor?

Mislim da sam već u petom razredu osnovne škole znala da će književnost biti moj izbor, samo možda nisam znala kako se taj studij zove. Naime, imaju dva važna momenta u mom životu. Jedan je da sam naučila da čitam s četiri godine jer mi je mama učiteljica. Drugi je da je postojala nastavnica u Tuzli koja se zvala Mira Havel, koja je bila najtalentovanije biće koje sam u životu srela. Trebalo bi joj spomenik podići . Zbog nje su generacije đaka naučile čitati knjige. Ne bave se svi književnošću, ali su svi visoko pismeni i svima je prenijela ćeif čitanja. Moj životni san je bio da širim ćeif. Kad čitate knjige, vi živite živote drugih ljudi, koje ne možete drugačije, osim kroz književnost, doživjeti. Ponovo se ograđujem, u drugim umjetnostima sigurno ima sličnih ćeifova. Meni je ovo najveći na svijetu! Ja sam samo željela da se bavim onim što na neki način volim i što mi stvara zadovoljstvo. Jedno vrijeme sam predavala u književnosti. Ono što mi učimo djecu je da je književnost prenošenje znanja – a za to imamo istoriju. Pokazivanju poruke – za to imamo pamflete. Književnost služi komunikaciji – za to imamo kafe. Ali ono što je meni bilo važno da ih naučim, a što je važno za sve umjetnosti, je da stvara neobjašnjiv ćeif. Morate čitati da biste uživali. Zašto živimo? Šta će nam život u kojem nema nikakvog zadovoljstva koje ne podrazumijeva zadovoljavanje primarnih potreba? Ja smatram da, kao što kapitalizam stvara potrebu za stvarima, moramo i trebamo stvarati novi užitak.

Uvakufiti svoje vrijeme za muzej

Kako je došlo do toga da postanete direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine?

Ja ni sama ne znam kako je do toga došlo. Jedan dan sjedim u Budimpešti. Neko me zove i predstavlja se kao federalni ministar i pita da li sam saglasna da me predlože za poziciju direktorice. Ja sam zaista mislila da mene neko iz Sarajeva zeza. Pošto znam kakva je raja, ja sam rekla da hoću i zatražila email da pošaljem biografiju – računajući da je tako manja šansa da se ‘provalim’. Nisam mislila i planirala da se doselim u Sarajevo. Znam da je to jedno lijepo mjesto, samo nisam znala je li za mene. Međutim, ja sam toliko zagrizla za rad u muzeju. Nikad nisam osjećala više zadovoljstva kada je u pitanju uvjerenje da će nešto ostati iza mene. Stvarno je ovaj muzej moje životno djelo. Ja vjerujem da vrijedi da posvetim svoju karijeru ovoj instituciji. Brojni su problemi – izazovi su puno veći nego što sam na početku mislila. I sada sam svjesna problema, ali sam pronašla načine da se s njima nosim. I što je najvažnije: puno je ljudi koji nemaju direktnu korist od muzeja, ali koji ga vole i spremni su dati svoju ekspertizu, podršku. Više se ne osjećam usamljeno. Nije sav život u ministarstvima i administraciji. Danas ljudi koji su moje komšije prepoznaju i znaju da radim nešto vrijedno. Tu su ljudi koji slučajno dođu u muzejsku baštu na kafu, pa se zaljube u muzej. Ljudi sa slavistike različitih univerziteta u svijetu. Volonteri. Tako ćemo, primjera radi, u budućnosti imati studente bibliotekarstva koji će pomagati u radu muzeja.

Kako i od čega živi Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH?

U finansijskom smislu radimo tako što jednom godišnje napravimo plan kojeg zovemo „spisak lijepih želja“. U njega uračunamo troškove produkcije, obrade građe, ako može neki kapitalni projekat (makar jedan godišnje). U spisak lijepih želja spadaju naše plate i hladni pogon. Onda, kao što sve naše saradničke institucije znaju, čekamo pozive sa različitih nivoa vlasti i tražimo od njih neki dio programa koji odgovara pozivu. Krupne troškove rješavamo apliciranjem na međunarodne projekte. Nama to nekad dobro ide – a nekad se desi da nije formirana vlast pa bude propast. Po pitanju produkcije se oslanjamo na ekspertizu naših uposlenika, a vodi nas ideja da kažu da nešto ne može i mi to ipak napravimo na kraju. Oslanjamo se na udarnički rad volontera, na poklone u vidu građe, na ljude koji dobrom voljom i čistim srcem naprave nešto za muzej, na snalažljivost. Prepoznaju nas ljudi koji uopšte nisu iz struke, pa naprave nešto korisno za muzej. To je ono što moj drug Damir Arsenijević objasni kao: „uvakufio svoje vrijeme za muzej“. Tako se to dešava. I dešava se često – začudo. Kada sam prestala da brojim šta sve nemam i kada sam počela računati šta je ono što imam (ili da računam da nije sramota da za nešto upitam), shvatila sam da se povećava broj onih koji bi da doprinesu.

Važno je kome ćemo građu ostaviti

Šta je ono što tim Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH može izdvojiti kao najveće dostignuće u posljednjih nekoliko godina – i kada je u pitanju prepoznatljivost muzeja na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou?

Jako sam ponosna na godinu u kojoj smo slavili 55 godina rada našeg muzeja. Te godine smo hiljadu čuda uradili – između ostalog, rodili smo cijelu novu stalnu postavku, obnovili galeriju Mak i uradili brojne izložbe i istraživačke projekte. Druga stvar je renoviranje depoa. U najgorim trenucima, kada smo bili u karantinu, mi smo te dvije godine proveli noseći građu na rukama. Prenijeli smo čitav muzej – kao da smo se skućili. Moji najveći uspjesi su vezani za ljude koji su radili u muzeju: naš kustos Zlatan Delić je na doktoratu u Berlinu i radi na temi vezanoj za građu muzeja, a naša volonterka Ifeta Lihić je sada na doktoratu u Čikagu. Njih dvoje su moj najveći uspjeh. Sada opet imamo nove zadatke ispred sebe: građa mora biti digitalizirana, dostupna. Međutim, moramo imati kome to sve ostaviti. Važno je da volonteri koji rade sada u muzeju ostanu vezani za muzej.

Čini mi se da ste napravili veliki doprinos kada je u pitanju kanoniziranje žena u književnost. Zašto je važno vratiti žene u muzej? Ili muzej ženama.

Muzealizacija je zadnji korak kanonizacije. Kanonizacija se odvija tako što prvo izdate knjigu, pa za tu knjigu neko čuje, pa mediji isprate sve te poduhvate… Ovo sada nabrajam bez nekog posebnog reda. Međutim, poslije smrti autora ili autorice je posljednji korak kanonizacije zapravo muzealizacija. Zato se osnivaju muzeji – da nešto ostane trajno sačuvano. Šta se dešava sa ženama? Čim žena umre, nema ni njene književnosti. Naši muzeji se nisu bavili kanonizacijom, niti ih je to zanimalo. To je pojava također u cijelom svijetu, nije isključivo vezana za naše prostore. Meni uvijek kažu da sam se obrazovala u feminizmu i da mene te teme zato zanimaju. Nije to neki moj hir. Nama fali obrazovanja iz feminizma jer pričamo o tome da ne možemo konstatovati pola čovječanstva ukoliko nismo otvoreni za prisustvo žena u svijetu. Ne trebamo se praviti da je normalno što nemamo zbirke posvećene ženama. Za početak se možemo pitati zašto je to tako. Zašto muzeji ne prave izložbe o ženama? Zašto nikad nije napravljena izložba o osnivačici ovog muzeja? Napravili smo izložbu, naravno. Važno je napraviti korpus iz kojeg se može u budućnosti istraživati. Prošle godine smo formirali zbirku Melike Salihbeg Bosnawi. Radimo na nekoliko frontova. Ja sam ranije mislila da treba početi od nekog prapočetka svih početaka. Ne! Korpusi građe se formiraju u hodu. Da su ljudi čekali, ne bi nikad napravili muzeje. Skupiš ono što imaš, pa od toga što imaš, radiš ono što možeš. Istražuješ. Nekada je važnije praviti geste. Gesta može biti motiv da se nešto desi. Tako nam je jedna gospođa donijela dokument iz škole u kojoj je predavala Nafija Sarajlić, gdje je njen potpis. Ona nije znala da je to važno, ali je prepoznala muzej koji je napravio izložbu o Nafiji Sarajlić. Problem je što uvijek prije nađemo izgovor za nešto što ne radimo. Nikad se nije imalo sve što se treba, to mi u muzejima jako dobro znamo. Radimo ono što se može!

Koji su tekući muzejski projekti? Šta nam to pripremate?

Do kraja godine ćemo uraditi nekoliko važnih stvari. Prvo, dolazi nam izložba iz Mostara koja tematizira prvu književnu komunu. Autorica izložbe je Ranka Mutevelić. Prva književna komuna je bio iznimno vrijedan, danas bismo ga zvali crowdfunding, izdavački projekat u Jugoslaviji. To je bila izdavačka kuća u kojoj se ozbiljno radilo i želim da proslavimo njihova postignuća. Drago mi je što će ova priča biti predstavljena u muzeju. Zatim, do kraja godine ćemo objelodaniti i predivni čin Ognjenke Finci koja nam je poklonila ostavštinu Zdravka Grebe. Bavićemo se književnim izdanjima Zida, a sa saradnicima iz Historijskog muzeja BiH radimo i na obradi političke historije u kojoj je Zdravko Grebo učestvovao. Do kraja godine osnivamo i novu zbirku pod nazivom Književnost i popularna kultura – neću da kvarim publici ćeifove i više na ovu temu ćemo govoriti uskoro. Mi imamo plan koji zovemo „prva petoljetka“. U sljedećih pet godina pravimo sporazum o saradnji sa Odsjekom za bibliotekarstvo, kroz koji će studenti obavljati praksu u muzeju i sa profesorom Feđom Kulenovićem ćemo građu pokušati učiniti dostupnom. Naš cilj je da budemo resursni centar za svjetske slavistike i da građa bude dostupna/korištena na dnevnom nivou.

Knjige su dokazi da imamo zbog čega da živimo

Šejla, ostaje li Vam vremena da pišete?

Ne ostaje mi vremena da pišem – ali ja, svakako, nikad nisam imala vremena da pišem. Da sam čekala hoću li imati vremena, ja nikad ništa ne bih napisala. Ja pišem, ali ne objavljujem. Demoralisana sam mnogih stvarima koje se ne tiču moje književne karijere. Ja, ponavljam, pisanje doživljavam kao pusti ćeif i to mi nikada nije problem. Moj problem je što ja trenutno ne vidim razlog zašto bih trčala da objavim nešto jer iz tuđe književnosti izvlačim više ćeifa nego iz svoje. Pišem i pripremam novu knjigu poezije jer da mi je da se više rastanem od nje. Dosta mi je više tih pjesama.

Možete li nam preporučiti neku muzejsku priču? Ili neku dobru knjigu/pisca?

Preporučila bih poeziju profesora Marka Vešovića. Ko god nije pročitao knjigu „Poljska konjica“, trebalo bi da to pročita. To nije knjiga samo o opsadi Sarajeva, to je knjiga o odnosu prema svijetu. Kad je Vešović nama predavao na fakultetu, on je rekao: „Kao što je Skender Kulenović napisao najbolju knjigu o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu, Stojanku majku Knežopoljku, tako sam i ja želio da građanima Sarajeva ostavim Poljsku konjicu.“ Namjera u toj knjizi je toliko iskrena i otvorena – a ja cijenim djela u kojima je namjera iskrena. To je najljepša književnost. Kako profesora Vešovića nema na svijetu, a ja imam priliku da se bavim književnošću, osjećam još vrijednijim ono što radim. E, sada, eksponat. Zanimljiv mi je jedan dokument iz naše arhive, u kojem partizanska vlast šalje glumca da iz Sarajeva glumi u Jajcu, kako bi igrao na predstavi. U Drugom svjetskom ratu. On ide pješke od Sarajeva do Jajca, a dokument koristi kao legitimaciju kojom potvrđuje svoj identitet, ne bi li ga neko povezao. On čvrsto vjeruje da treba ići da igra u predstavi. Uprava čvrsto vjeruje da ga treba poslati, da je njegova gluma vrijedna da krene na put. U Jajcu, usred rata, čeka ga neka publika… i tako. Taj dokument ću digitalizirati samo zbog svog ćeifa. Nisu se ljudi predavali i vjerovali su da je njihova umjetnost važna. Znali su da bez kulture i umjetnosti neće biti dobre države.

Za kraj, zašto trebamo ostati vjerni knjigama i muzejima?

Ja bih krenula s jednim protupitanjem: Da li je vama sumnjivo kako nas svi uvjeravaju da u ovoj zemlji nema ničega ili da ništa u ovoj zemlji ne vrijedi? Da je to stvarno tako, da li bi oni to ponavljali? Niko ne ponavlja da je nebo plavo, jer svi vidimo da je plavo. Kad vam ljudi nešto bjesomučno ponavljaju, to nešto govori. Ja sam ubijeđena da nas lažu i da postoji razlog zbog kojeg nas nastoje ubijediti da nikad nismo imali ništa, itd. Zato se trebamo držati knjiga i muzeja. U muzeju je dokaz protiv takve laži. U knjigama su dokazi da i mi imamo zbog čega da živimo.