Priče iz zbirke Kuhanje Slađane Perković progovaraju o ženskom iskustvu svakodnevice. Progovaraju iskreno, beskompromisno, dekonstruišući društvene koncepte neupitne sreće porodičnog i bračnog života. Od običnih, svakodnevnih aktivnosti kuhanja ručka, zajedničkog objeda ili farbanja kose, Perković stvara crnohumorne skice iz života kakve svi dobro poznajemo ali se njima rijetko naglas hvalimo, istovremeno oslikavajući mračne kulise ratne zaostavštine, postratnih trauma i uništenih djetinjstava.
Piše: Tamara Zablocki
Slađana Nina Perković je Banjalučanka s pariškom adresom. Novinarstvo je diplomirala u Banjoj Luci, a potom je kao stipendistkinja vlade Francuske završila i političku komunikaciju na Sorboni. Sebe vidi prvenstveno kao putnicu, budući da ponajviše živi i radi u avionima i vozovima između Francuske i Balkana, a o svojim čestim putešestvijama po različitim krajevima Evrope piše na blogu Priroda & društvo. Slađanina zbirka kratkih priča Kuhanje objavljena je najprije u izdanju banjalučke izdavačke kuće Imprimatur, a potom i beogradske Booke. Tim povodom, s autoricom razgovaramo o ženskim iskustvima koja tematizuje u knjizi, životu nepovratno obilježenom ratom, te poziciji spisateljice koja živi između dva svijeta, onog pariškog i onog banjalučkog. Pitanje o pripadnosti i samoidentifikaciji je za novinarku i spisateljicu koja živi u Parizu, a piše većinom na maternjem jeziku, i najteže pitanje, kaže na početku našeg razgovora. „Dosta putujem i uvijek sam u pokretu, ali sanjam kućicu negdje na selu u kojoj bih mogla utonuti u dosadnu, ali i udobnu rutinu. Naravno, nemam pojma gdje bi ta kućica i selo mogli biti. Negdje na Balkanu ili u Francuskoj, ili možda na nekom trećem mjestu. Kada bih mogla smisliti gdje zapravo pripadam, možda bih mogla posložiti sve kockice i lakše odgovorila na ovo pitanje. Ovako, ništa od toga.“
‘Svakodnevica je ono što me inspiriše’
Prije nego što sam i došla do knjige Kuhanje, doživjela sam anegdotu vezanu za nju i stereotipe o „ženskim temama“. Kad sam rekla naslov i ime autorice u knjižari, prodavačice su smjesta bile uvjerene da je riječ o kuharici, knjizi recepata. Stoga, hajde da priču o knjizi započnemo od naslova, da otklonimo sve nedoumice. Zašto kuhanje, ta aktivnost koja je u patrijarhalnim vrijednostima rezervisana isključivo za žene?
Kuhanje je, zapravo, trebalo biti igra riječi, u smislu nešto se opasno sprema, nešto će se desiti. Međutim, većina je odmah pomislila da sam valjda napisala knjigu u kojoj objašnjavam kako se savija sarma ili donosim novi recept za punjene paprike. Ozbiljno razmišljam da u drugom izdanju knjige ispod naslova dodam „P.S. Ovo nije kuharica“. Što se tiče kuhanja kao kuhanja, netačno je reći da je ono isključivo rezervisano za žene. Pa i muškarci kuhaju, morate priznati. Mada sa malom razlikom. Oni uglavnom ne kuhaju svaki dan, već, rekreativno, nedjeljom. U restoranima su glavni kuhari upravo – muškarci. Za žene je kuhanje robija, za muškarce umjetnost.
„Ženske teme“ poslužile su Vam da se pozabavite teškim pitanjima, od PTSP-a, bolesti, alkoholizma i depresije do nesnađenosti i neuspjeha u životu. Zašto ste izabrali taj okvir većinom bračnog ili partnerskog života i ženske svakodnevice ispunjene mukotrpnim emocionalnim radom da tematizujete ozbiljne životne probleme?
Mene su uvijek fascinirali ti pravi mali svjetovi koji se nalaze sakriveni iza prozora svake kuće. Nekada bih znala zastati ispod nekog otvorenog prozora, na čijem se štriku sušio veš i zapitati se ko tu živi i kakve su njihove životne priče. Kako su žene te koje uglavnom i najviše vremena provode u kućama, iza tih prozora, interesovalo me kako život izgleda iz njihove perspektive. O čemu razmišlja i kako se osjeća jedna starija žena kad se sve smiri, djeca odrastu i odu svojim putem, a njen muž se penzioniše i nakon što je stalno izbivao iz kuće sada odjednom postane dio njenog inventara. Interesovalo me i kako živi i šta radi jedna mlada žena nakon što izbije rat. O čemu ona sanja dok sjedi kod kuće i gleda kako se svijet oko nje naglo sužava. Željela sam da znam kako izgleda život iz perspektive jedne žene, koji je, u većini slučajeva veoma vezan za četiri zida kuće. Svakodnevice je ono što me inspiriše i ispod čije sam površine poželjela zagrebati.
Općenito, koliko smatrate važnim pričanje priča iz ženske perspektive, mijenjanje književnog kanona u kojem žena manjka i među onima koji pišu, i među onima o kojima se piše?
Mislim da ima žena koje pišu ali ih tržište uvjerava da je najbolje i najsigurnije da ostanu u vodama onoga što se popularno naziva chick lit. Većina izdavača valjda misli da žene uglavnom vole čitati laganu literaturu pomoću koje mogu odmoriti mozak od djece, muža, kuhanja, čega još ne. Naravno, to je u neku ruku i istina, naročito ako ih još od namlađih dana kljukate ružičastim slikovnicama koje se završavaju sa „Živjeli su srećno do kraja života.“. Prije par dana sam u jednoj knjižari čak vidjela i „Nauči da crtaš – za djevojčice“. Zar djevojčice smiju samo čitati i crtati princeze?! Ko je odlučio da dinosaurusi ili astronauti nisu u njihovom centru interesovanja? Takve stari me izluđuju. Šta drugo, uopšte, možete očekivati od tih istih djevojčica kad odrastu. Naravno da su nam potrebne žene koje pišu i snažne i stvarne junakinje. Ako ništa, onda da se te iste djevojčice imaju na koga ugledati.
Muškarci su, kako primjećuje jedna od recenzentica knjige, Nevena Bojičić, ovdje epizodni likovi, a često im se, doslovno, radi o glavi. Glava ponekad završi i u loncu. Ko su muškarci u ovim pričama i jesu li, kako se da zaključiti prema pričama u kojima muškaraca ima, muško-ženski odnosi jednostavno osuđeni na propast?
Istina je da su muškarci uglavnom epizodni likovi u Kuhanju, ali to je zato jer sam jednostavno željela da ispričam priču iz ženske pesrpektive. Htjela sam saznati kako razmišlja i šta želi jedna žena nezavisno od ideja i stavova svog muža, brata ili oca. Lično ne smatram da je problem u muško-ženskim odnosima, ni da su oni osuđeni na propast. Veći problem je društveni kontekst u kome se nalazimo. U mojoj prvoj priči po kojoj je zbirka i dobila ime, žena više ne podnosi muža i sanja da ga ubije. Jedna mlađa djevojka mi je postavila pitanje zašto je to tako i zašto ga jednostavno ne ostavi. Nažalost, naša realost je takva da većina žena nema mogućnost da jednostavno ostavi muža i ode jer finansijski nije sposobna da živi samostalno, ali tu je i ona još veća prepreka, a to je „šta će reći komšije“ i „da li će me se djeca odreći“. Zato, kad mi neko kaže „prije je bilo bolje, ljudi su se manje razvodili“, dođe mi da se nasmijem. Ljudi koji ostaju zajedno jer to žele, a ne jer tako moraju, su osnova srećnijeg društva. Ali to je sad posebna tema o kojoj bih još mogla naširoko i nadugačko pričati.
‘Ratom su naši životi osakaćeni i od toga se ne može pobjeći’
Rat koji se desio na našim prostorima prije dvije i pol decenije provijava kroz čitavu knjigu. Tu su pisma Crvenog križa, konvoji, izbjeglice, mitinzi, redukcije struje i vode, policijski sat, nepodobna imena. Devedesete u svojoj punini. Je li uopšte moguće pobjeći od ratnog iskustva, bilo protokom vremena, bilo odlaskom na drugi kraj Evrope, svijeta?
Prije par dana pročitala sam neki komentar o jednoj knjizi, kao sve je super, ali zašto opet ta ratna tematika, pa treba da se odmaknemo od nje i sve u tom smislu. Ali kako se odmaknuti od ratne tematike kad smo mi kao društo duboko uronjeni u nju. Pa mi nigdje nismo ni mrdnuli od nje. Rat se, istina, završio prije više od dvadeset godina, ali činjenica je da su naši životi osakaćeni i od toga se ne može pobjeći. Možete otići na kraj svijeta, ali vi ste to što nosite u sebi. Tako, čak i kada pišem o mladoj djevojci koja je sa momkom otišla u inostranstvo da radi, iako ni jednom ne pominjem riječ rat, ipak se postavlja pitanje zašto je morala otići i zašto, iako je njen život samo jedno veliko razočaranje i neuspjeh, ne može vratiti tamo odakle je došla. Rat je, i ako ne pišem o njemu, prisutan, ako ništa, onda bar kao kulisa.
Pripovjedač i perspektiva se mijenjaju iz priče u priču. Različiti su i žanrovi, te i oni variraju od dnevničkih zapisa, svojevrsnog dramskog teksta s opisom mizanscena, do priča ispričanih u prvom i trećem licu. Zašto ste birali tako raznolik pristup tekstu?
Priče koje su objavljene u Kuhanju pisala sam tokom nekoliko godina. Bile su zapravo neka vrsta stilskih vježbi koje sam pisala tu i tamo, uglavnom po kafićima i bibliotekama u Parizu. Bio je to i neki moj način kako da zavaram samoću sa kojom sam se uporno borila nakon odlaska u Francusku. Odjednom nije bilo više prijatelja sa kojima sam mogla ispijati kafu po cijeli dan, pa sam tako i počela pisati. Tek kasnije, kada sam sve te priče stavila zajedno u jedan word dokument, shvatila sam da, zapravo, dobro funkcionišu zajedno.
Lično mi je omiljena među pričama ona o cjeloživotnom prijateljstvu dviju žena, Priča o Crnoj i Sijedoj, čiju vedrinu i čvrstu predanost jedne drugoj nisu uspjeli pobijediti ni ratovi, ni nacionalizmi, ni neumitni protok vremena. Možemo li iz te priče iščitati zaključak da od ženske solidarnosti nema važnije stvari u životu žene?
Pravo, iskreno i dugogodišnje prijateljstvo između dvije žene je nešto toliko dragocjeno. To sam naučila još od bake. Ona nije imala nimalo jednostavan život, ali je zato imala svoje prijateljice sa kojima se uvijek nekako snalazila. Prebacivale su jedna drugoj hranu ako su imale viška, čuvale djecu, kuhale supe i donosile lijekove kada su bile bolesne. Ali najbitije od svega, znale su ispijati kafu, pričati satima i smijati se zajedno. Tako i ja pažljivo čuvam svoja prijateljstva. Iako svoje prijateljice ne viđam svaki dan, pa čak se i ne čujemo tako često jer ne živimo u istom gradu, neke čak ni na istom kontinentu, znam da ako u životu zaškripi, mogu na njih računati na njih u bilo koje doba dana i noći.
Život „i ovdje i tamo, ni ovdje ni tamo“
Odrasli ste u Banjoj Luci, a već godinama živite u Parizu. U Banju Luku dolazite, pišete o njoj na blogu. Pišete na našem jeziku. Ta perspektiva nekog ko je otišao uvijek je zanimljiva za književnost. Kako Vam ta pozicija poznavanja dva potpuno različita svijeta pomaže u pisanju? Na kraju, kako izgleda život „i ovdje i tamo, ni ovdje ni tamo“?
Život „i ovdje i tamo, ni ovdje ni tamo“ izgleda upravo tako – nikako. Ima tu malih, sitnih problema, na primjer, nikada ne znam gdje su mi neke knjige ili cipele. Mislim da su u Parizu, a ispostavi se da su u Banjoj Luci. Ali ima i onih krupnih, egzistencijalnih. Često naveče legnem i kažem sebi da nema šanse da ostanem ni dana više u Parizu, da se moram pod hitno vratiti na Balkan, da se nigdje ne osjećam bolje nego tamo, a onda se ujutro probudim i pomislim kako je to glupa ideja i da je Pariz sjajno mjesto, i tako ukrug. Često mi se čini da zapravo živim u nekoj vrsti međuprostora. Zato se valjda najbolje i osjećam kad sam u pokretu, dok putujem. A kada je u pitanju pisanje, dugo sam vagala na kojem jeziku da pišem. Čak sam počela na francuskom, ali nije mi to išlo od ruke. Žene o kojima sam pričala jednostavno nisu mogle govoriti na francuskom i činilo mi se kao da prevodim knjigu koju još nisam ni napisala. Onda sam tu odlučila napraviti jasnu granicu i pisati romane za odrasle na našem, a priče za djecu na francuskom jeziku.
Putovanja kao način života tema su priče Putnica. Na blogu Priroda & društvo također pišete o putovanjima po Francuskoj, Španiji, Danskoj, Gruziji, Kubi, prostorima bivše Jugoslavije, melanholiji koju putovanja nose sobom. Šta su za Vas putovanja?
Putovanja su za mene način života. Ne mislim tu na klasnično turističko putovanje i posjetu ovom ili onom mjestu, već na samo putovanje, sam momenat premještanja iz tačke A u B. Kao što sam već rekla, ja se jedino dobro osjećam dok sam u pokretu, u toj nekoj vrsti međuprostora između dva svijeta, zato se uvijek i trudim da ta putovanja traju što duže. Eto, tako sam se nedavno iz Banje Luke vraćala sedam dana u Pariz, autobusom i vozom preko Ljubljane, Venecije i Firence.
