Gost rezidencijalnog programa PEN centra BiH koji se realizuje uz podršku Evropske književne mreže Traduki bio je crnogorski pisac Stefan Bošković. Tim povodom u sarajevskoj galeriji Zvono upriličeno je predstavljanje autora uspješnog romana „Šamaranje“, za koji je 2013. bio drugonagrađeni na crnogorskom konkursu za najbolji neobjavljeni roman. Pripada prvoj generaciji dramaturga koja se školovala u Crnoj Gori. Autor je dramskih tekstova i scenarija, s povremenim glumačkim iskustvima. Voli Željka Malnara i Mišu Kovača. Za Urban magazin razgovarali smo o ljubavi, pornografiji, otuđenju, šejku od vanile i stikerima koji su zamijenili zagrljaje.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Haris Čalkić

Većina prethodnih autora i autorica iz Sarajeva se nakon rezidencijalnog boravka vraćala samo s otkrivenom ljubavi prema Halidu Bešliću ili prema Miljacki, koja, shvatili su, ne izgleda kao na razglednicama, ali ima, kako vjeruju, dušu. Tebi je pošlo za rukom da u Sarajevu završiš novi rukopis. Je li boravak bio inspirativan ili pripadaš onim autorima koji ne vjeruju u inspiraciju već isključivo u disciplinu?

Susjed sam, pa mi je Halid mnogo ranije ušao u krv. Da, pošlo mi je za rukom. Ozbiljno sam se posvetio pisanju. A imao sam i rok. Vjerujem u inspiraciju. Svakodnevno je tu, ali mnogo više vjerujem u disciplinu.

Jesu li rezidencijalni boravci važni ili su tek dio privida da neko o ljudima koji stvaraju povremeno i brine? Ponekad imam utisak da su umjetnici svih profila postali neka vrsta savremenih nomada. Umori li to ili prija?

Bila mi je potrebna ta vrsta izmještenosti, da se udaljim od prijatelja, ljudi koje poznajem, porodice, od svakog kome posvećujete vrijeme. U mom slučaju udaljenost ne igra nikakvu ulogu. U rezidenciji, u drugom gradu, državi imam potrebno vrijeme tokom cijelog dana i smatram da su rezidencijalni boravci dragocjeni za pisce. Pogotovo za mlade. Dosad nisam osjetio umor. Prija dok nije previše.

Imali smo priliku tokom tvog predstavljanja u Sarajevu čuti neke od priča koje će se nalaziti u novoj knjizi. Na osnovu pročitanog imam utisak kako će postojeći obožavatelji i obožavateljice „Šamaranja“ biti zadovoljni/e, ali kako ne imadoh uvid u cjelinu, zanima me kako bi definisao tematski okvir unutar kojeg su priče smještene.

Priče koje će ubrzo izaći razlikuju se od romana. Prije svega u jeziku, jer žanr diktira drugačiji pristup. Priče sam pisao kao skice. Sve su minijature nastale ređanjem detalja. Tematski okvir je poželjan kad je u pitanju zbirka priča. Teško bih mogao da nađem jedan. Više se račvaju po grupama, jednoj je okvir, recimo, poligamija, drugoj odnos između oca isina… Neke su pisane iz ugla djece, neke iz drugih vizura. Ono što ih najčvršće povezuje je ambijent u kojem se dešavaju.

U pornoindustriji niko nije pošteđen

Prije čitanja tvog romana „Šamaranje“ nisam razmišljala o generacijskoj razlici u konzumiranju pornografskih sadržaja. Vjerujem da pornoindustrija ne može biti u krizi zbog društvene dekadencije, ali koliko može biti fascinacija onima kojima je u stvarnosti sve dostupno i dopušteno?

Nisam siguran koliko je sve dostupno i dopušteno. Ima tu i privida. To što je s one strane kamere postalo toliko oslobađajuće, toliko vulgarno, raskošno, neprimjereno ne znači da se u potpunosti preslikalo na društvo. Odrasli ljudi i dalje brišu history na računarima da neko nebi saznao da su posjećivali pornosajt. Klinci su mnogo nabrijaniji i hrabriji. Teško da pornoindustrija može biti u krizi sve dok ustrajava u jedinoj namjeri – da zadovolji konzumenta.

Iz romana se jasno vidi tvoj stav o pornografiji i jasno je da ova filmska nema nikakve veze s društvenom. Zanimljivo mi je koliko je u nekim užim, često feminističkim i teorijskim krugovima, pornografija važna i vječna tema. Zbog čega je, po tvojoj procjeni, van tih krugova i dalje tabu, što nam negdje potvrđuje i percepcija tvog romana kao pornografskog? Sva čuda svijeta smo vidjeli i sve nam je dostupno, ali pred seksom i dalje ostajemo začuđeni.

Volio bih da znam odgovor na to pitanje. Velikim dijelom sam se i bavio tom temom ne bih li došao do artikulisanih misli i stavova. U pornoindustriji niko nije pošteđen. Ni žene, ni muškarci, po svim osnovama i uvredama, od rase, vjere, socijalnog položaja, izopačene dominacije itd. Pomenuo sam gore i zašto. Jer je pornoindustrija ostala nerazvijena u suštinskom smislu. Samo se raširila i potrpala u sebe sve što um može da zamisli. Ostala je dosljedna ideji. Nađi svoju kategoriju i isprazni se. Mislim da je zbog toga kritika na račun navedenih stvari blijeda, ili je uopšte nema. Možda je i zdravije isprazniti se kroz taj vid zadovoljenja, čistiti frustracije u četiri zida, nego praviti ozbiljne probleme u realnom svijetu.

Tvoj junak Maksim do susreta s Ninom dugo nije imao kontakte sa ženama koji dotiču oblasti van fizičkih aktivnosti. Vjerovatno otuđenost i emotivna hendikepiranost nisu samo proizvod ovog vremena. Je li upravo mogućnost izbora jedan od problema, odnosno sloboda s kojom, kad je ostvarimo, izgleda da ne znamo šta ćemo?

Vjerujem da se korijen problema nalazi u davanju potpune slobode. Ili oduzimanju. Kad se ljudi nađu u krajnostima, nisu sigurni šta rade. Čitav svijet funkcioniše po usmjeravanju. Ne vjerujem u pretpostavku o emotivno hendikepiranom biću u novom vijeku. Smatram da su ljudi emotivni kao i prije hiljade i hiljade godina. Emocija nije vidljiva jer se premjestila u sajber prostor, otuda privid o otuđenju. Fizičkom da, ali unutra stvari funkcionišu kao i ranije. Nekad smo se grlili na igralištu, sad to radimo putem stikera. Veze koje su nastale putem tipkanja i Skajpa i održale se zaista postoje. Društvene mreže su javni poligoni na kojima se svakodnevno dešavaju revolucije, najvatrenije osude i pohvale, uspostavljanje kriterijuma, preispitivanje velikog morala… Dešava se mali rat koji svakog pogađa, doduše bez posljedica. Onda aktuelnosti izbrišu prethodni dan, i uđe se u novi rat. Svakoj budali je dat prostor da iskaže mišljenje. Postoji i dobra strana svega toga. Prema nekim ljudima na koje bih naišao na ulici imao sam poštovanje dok na mreži nisam shvatio koliki su idioti.

Kada se Maksimu dopadne Nina i kada seks konačno postane vođenje ljubavi, odlučuju se za uvođenje treće osobe u njihov ljubavni ring, koji to uistinu i postane nakon susreta utroje.
Je li takva struktura priče dio namjere da se pokaže koliko smo nesposobni da sačuvamo ono što imamo ili koliko želimo uvijek više, u vječnom uvjerenju da je kod komšije trava zelenija?

Tvrdim da muškarac ne razmišlja o tim stvarima kada pred sobom ima dvije žene s kojima može istovremeno da vodi ljubav. Više sam se bavio izvedbom seksa kroz jezik. To je ozbiljan izazov. Pokušao sam da junakovu opsjednutost pornografijom razgolitim upravo u toj slici. Maksim čak i imitira pojedine pornoglumce. Likovima sam dao prošlost koja ih ometa da odrede pravac, i misle da će atraktivni threesome izlet nešto riješiti.

U Crnoj Gori očevi ne umiru

Veoma zanimljiv u romanu je odnos glavnog junaka i oca, posebno u našim patrijarhalnim okvirima gdje, i kad nema ljubavi, ima nekog formalnog poštovanja. Njihov zajednički život nije življenje već postojanje jednog pored drugog, a ukupni odnos drži se na labavoj niti odlazaka na pecanje petkom. Saznadoh da su vlastita iskustva, na svu sreću, suprotna. Šta te je motivisalo na ovu porodičnu strukturu u romanu?

U Crnoj Gori je čudan odnos očeva i sinova. Tamo očevi ne umiru. Tek kada majka umre, čovjek shvati koliko je usamljen. Ne umijem da definišem taj stid. Mislim da iza toga ipak stoji sudar generacija, više nego neka komplikovana ekonomija odnosa. U romanu sam pokušao da što dublje uđem u suštinu odnosa oca i sina, smjestio sam ih u krajnosti svojih generacija i na kraju sam ipak postigao da nešto izraste iz svega toga.

U jednom intervjuu si rekao da su sjećanja naša jedina utočišta. Upravo sam završila čitanje „Dnevnika jednog nomada“ Bekima Sejranovića, u kojem piše da su sjećanja sve što imamo.
I ovo danas jednom će biti dio sjećanja. Koliko je uopšte u našoj moći da „popravimo“ što se popraviti da i da se imamo čega sjećati?

Sjećanja su isključivo vezana za lična iskustva. Ne pripadam ljudima koji vjeruju da mogu da spase čovječanstvo, niti želim. Prezirem ideologije. Naročito u umjetnosti, uvijek su usiljene, progutaju sve ostalo. Imam užasno malo vremena, sve ludački brzo prolazi. Postoji međuprostor između jednih i drugih u kojem možete da djelujete konkretno i pravite male pomake. Ne vjerujem u sistem, u ljudska prava, produžetak života kroz organsku hranu i meditaciju. I dalje živim u svijetu u kojem možete da stradate jer vas je pregazio automobil. Ne želim da popravljam ljude. Prihvatim nekog ili ne. Svjestan sam jednog života. Bavim se pisanjem i umjetnošću. Smatram da jedino ona ima smisla. Pored svih katastrofa koje udaraju svijet, ima toliko divnih stvari. Krevet, naočare za sunce, šejk od vanile… Kad preskočimo velike čarolije. Svi ljudi s kojima sam veoma blizak mnogo vole život. I umiju da plešu.

Malo je talentovanih autora, uvijek ih je bilo malo

Govoreći o crnogorskoj kinematografiji jednom prilikom si rekao da će vas ubiti prejak imidž. Mislim da neće samo vas, tu smo i mi negdje. Kako je van toga ocjenjuješ?Kako pomiriti autorske potrebe i okolnosti koje podrazumijevaju mučna sklapanja finansijskih konstrukcija? Možda griješim, ali mi se čini da pola jugoslovenske kinematografije ne bi bilo da su bili primorani raditi u takvim uslovima.

Film je u tom smislu kompleksniji. On nije samo umjetnost već i industrija, političko pitanje itd. Na mnogim festivalima danas skoro da nemate publiku, ali imate jaku industriju i mnogo dešavanja između projekcija, i onda razmišljate zbog čega se uopšte proizvode filmovi. Generalno, danas postoji problem na evropskoj sceni, u evropskom filmu, u koprodukcijama koje traže da pravite kompromise. Pričamo o aplikacijama, ne o sadržaju i formi djela. Zapad nam svake godine tako nenametljivo pošalje korpus tema koji morate da usvojite ako želite da se primaknete i pogledate u biser. Malo je talentovanih autora. Uvijek ih je bilo malo. Svaki ispliva prije ili kasnije, u ovom ili onom vremenu. Naučio sam da prvo pročitam nečiju biografiju. Kroz nju možete da saznate sve o toj osobi. Bio sam prisutan u nekim projektima koji su spadali u kategoriju ljudskih prava. Nikad nisam upoznao toliko licemjera i idiota. Nigdje ne vidim konkretnu pomoć. Aplikacije su sve uništile.

Isto pitanje može se odnositi na pisanje. Pretpostavljam da je unutrašnja potreba i strast za pisanjem iznad ukupnog okvira unutar kojeg se ono odvija, a da, i onda kada izostane stručna valorizacija, ostaje sud vremena kao jedini relevantan.

Nikad ne kalkulišem. Pozorište i film, kolektivne umjetnosti su drugačije. U njima postoji nešto što se zove zanat, nešto što se zove dramaturgija, scenografija, kostimografija, muzika, montaža… U prozi nemate nikakva ograničenja. Ronite dokle želite. Uvijek naiđem na neke rijetke vrste.