Piše: Šura Dumanić

Prava je šteta da se u Hrvatskoj nije našao nakladnik koji bi objavio ovaj prvijenac bosansko-američkog pisca Denisa Bašića, premda se pisac obraćao na više njih. U pitanju je rijedak tekst, koji se ne vrti oko „osobnih iskustava pisca“ i manje-više lokalnih, bolje reći balkanskih, tema, već koji ide posve drugačijim putem – istražujući život jednog europskog filozofa (nihilizma) otkrivajući nam tamnu stranu ljudske potrage za – slobodom! Autor izvrsno kombinira fikciju i filozofiju (stvarnu osobnu povijest filozofa – i sudbinu junaka svog romana), pri čemu osim spisateljskom talentu, svjedočimo njegovom izvrsnom poznavanju europskog filozofskog nasljeđa.

Možda krenuti ovako: pročitavši tekst knjige „Egoist Magnum“, možemo ga zamisliti slikovito – kao teatarsku scenu: soba, s jednim krevetom, natkaslićem, križem na zidu, satom, i prozorom iza koga teče život i sunce šara krajolik, na krevetu golo, tek plahtom prekriveno tijelo glavnog junaka – u nekoliko scena tu ulaze časne sestre, njegovi prijatelji iz mladosti, supruge, majka, otac, očuh, pisci, kao Heine na primjer, sve su to likovi ovog čudnog romana… Mizanscen turoban, radi se o čovjeku koji je nasmrt bolestan, njegov je posljednji dan, on odlazi – sama scena je mrtva, mrtvačka, jeziva… Ne, hvala, ne bih gledala takvu predstavu.

No, ostanemo li u domenu riječi, onoga što je autor ovog izvanrednog romana napisao, otvara se nepresušno bogatstvo misli i ideja, doživljaja – te bi se „Egoist Magnum“ mogao odrediti kao filozofski roman – a ako je problem u definiciji toga što je to filozofski roman, možemo reći – roman o tragediji jednog filozofa, o njegovoj filozofiji (egoizma) i životu, te vremenu u kojem je živio.

Glavni junak u komi, na samrti proživljava nanovo svoj život, ili odmotava film – snimak prijeđenog životnog puta – pretresa glavne događaje s njihovim akterima, sa svoie dvije supruge, s prijateljima, drugim filozofima…pri čemu pisac svoga junaka stavlja u poziciju da propita sve te odnose i stavove, da se pita za neke stvari koje je učinio, da nanovo osjeti i strah, i samoću, i slobodu – koju ovaj i dalje, uporno, sažima i brani u ideji i u riječi – egoizam.

Ako smo mislili da znamo što je egoizam, u onom smislu kako ga sam filozof definira, a oko kojeg se odvija cijeli ovaj roman, možemo to (znanje) provjeriti već u prvim rečenicama „Egoista“: „Kad bih samo prestao disati. Jednom zauvijek. Bio bi to kraj svemu, ne samo meni, jer sam ja sve.“, kaže glavni lik romana, i nastavlja: „S mojim sjećanjima na ljude, i oni sami bi iščezli, jer ljudi i nisu ništa drugo do moje puke mentalne slike koje blijede.“ Dakle, to je sukus toga krajnjeg egoizma, okrenutosti ka sebi, i isključivo – sebi. Tim prvim rečenicama autor nas uvodi u intrinsični svijet svoga junaka.

Šokantno je otkriće za čitaoca da ovaj polumrtvi čovjek u romanu – koga hrane na sondu, dakle niti jedan organ mu ne funkcionira, ne otvara ni oči, ne može govoriti, kada čuje pitanje jedan treptaj očnim kapcima u odgovoru znači da, a dva treptaja znače ne, ne možemo reći da svojim tijelom, organima i dijelovima vlada, već kod njega od svega funkcioniraju samo njegove dvije glave: velika – koja kompulsira, prepuna pitanja i rasprava, i imaginacije te ne znamo da li u njegovu sobu zaista dolaze i razgovaraju s njim njegovi prijatelji i časne sestre, ili ih on zamišlja, i izmišlja; i mala – koja masturbira, svjedočeći jedan snažni libido, veliku strast ovoga čovjeka i potvrđuje je u (stvarnom ili imaginarnom?) odnosu sa sestrom Beatrice. Dijalozi i radnje u romanu opisani su s takvom realnošću i smislom, nema niti jedne suvišne riječi, do kraja nas ostavljaju u nedoumici – je li sestra Beatrice Maxov izmišljeni lik, ili je stvarno postojala i činila s njim sve one stvari koje su opisane? Evo i male ilustracije rečenoga:

Da, progutao sam gutljaj života po prvi put nakon ko zna koliko dugo. Nastavila je kliziti svojim drhtavim prstima niz moj vrat sve dok nije ušla u malu kadu između mojih ključnih kostiju da se okupa. A onda su njeni goli prsti nastavili šetati preko mojih grudi koje su žudjele za njom, preko mog trbuha kojeg je nahranila, niz moju dlakavu stazu do jedinog dijela mog tijela kojeg moj mozak još nije bio požderao.

– Max…

Htjela je nešto reći, ali nije mogla. Vilice su joj bile zaključane, kao i moje. Kad nas strast preplavi, mi se izgubimo, riječi izgubimo, jer smo mi naše riječi.

– Max. Da li me hoćeš?

Seksualnost, hedonizam, sloboda, a uz to posvemašnja ograničenost čovjeka normama građanskog društva duboka su potka ovoga romana i tragičnosti njegova junaka.

Da, u pitanju je stvarni lik – njemački, skoro zaboravljeni filozof Max Stirner, autor knjige „Jedini i njegovo vlasništvo ( Der Einzige und sein Eigentum) i vatreni zagovaratelj egoizma kao filozofskog pravca i životnog orijentira i stava, te u neku ruku (nepoznati, tj prešućeni, ili još ponajprije- zaboravljeni) začetnik europskog filozofskog pravca egzistencijalizma (na čijem je čelu poznati filozof Sartre). Da napiše romansiranu priču o njemu, autor ovog romana se dobrano morao potruditi da izuči sve dostupne izvore, da uhvati „vraga za rogove“ i prikaže nam jednog europskog čovjeka u takozvanom „građanskom društvu“, punom organičenja, lažnog morala, uskih pogleda na svijet, obitelj, a pogotovo na seksualnost. Ne mogavši ostvariti svoj život i sebe onakvim kakav jeste po svojoj prirodi, intenciji i intuiciji, Max Stirner se okreće filozofiji egoizma, paradoksalno – tragajući za slobodom i ispunjenjem svoga bića. O sebi i svom životu filozof i junak knjige kaže (u ovoj knjizi):

„Trebao sam postati veliki filozof… Ta vizija je davala smisao mom životu. Pokušavao sam revolucionirati misao svog slavnog učitelja, Georga Wilhelma Friedricha Hegela, do same anihilacije cijele filozofije kao beskorisnog idealizma. Međutim, sve što sam uspio postići u cijelom svom životu bilo je da sam objavio samo jedno značajno djelo…Sva moja mudrost se skupila pod tim jednim naslovom kojeg sam proročanski i ironično sročio kao Jedini i njegovo vlasništvo. Ta jedina velika publikacija nije mi donijela ništa do gađenja i ogorčenja mojih čitatelja i većine mojih kolega, kao i titulu „Egoiste Magnuma”. Proglasili su me ocem filozofije svjesnog egoizma, individualističkog anarhizma i nihilizma, jer – ja se nisam ni na šta oslanjao—ni na državu, ni na zakone, ni na moral, ni na običaje, ni na Boga, ni na Čovjeka, ni na Duha, ni na Mamona. Pokušao sam da samog sebe učinim svojim vlastitim zakonodavcem i gospodarem, da se potpuno oslobodim u svoju vlastitu korist. Nisam pisao za čovječanstvo.“

Ovdje se pojavljuje autoritet i učitelj Maxov – Hegel sam, kojeg spominje glavni lik, a Hegel je o slobodi rekao, otprilike ovako: sloboda je vrlina; sloboda je vrlina kada je u mjeri, u balansu, sve izvan toga – premalo slobode ili previše slobode – jeste porok (ovakav stav je kod Hegela doduše – aksiom: i druge vrline kada nisu „u mjeri“, postaju porok).

Gledajući iz rakursa ove definicije, postaje nam jasnije kako su ljudi Njemačke, Italije i Europe učinili kardinalne greške, upravo u potrazi za slobodom – dosegnuvši tako do fašizma, ubilačkog staljinizma, terora, a da im je polazište bio slogan – sloboda!… A oslobodilački pokreti koji su im se suprotstavili posegnuli su također – za nasiljem i terorom.

Preobrazba se pak događa u romanu našeg autora. Dok filozof Max Stirner ostaje dosljedan svojem egoizmu – nihilizmu, kao onaj koji je još prije Ničea uzviknuo „Nema Boga“, u romanu Max doživljava preobrazbu. Premda i tu uporno brani svoje „egoističke“ stavove i ego-pristup (preteču egzistencijalizma na filozofskoj ravni, a neki će reći i preteču anarhizma, ali i fašizma na političkoj), glavni junak ne primjećuje kako se on duhovno preobražava i začudno- počinje iz tog novog rakursa drugačije razumijevati i sebe, i ljude koji su ga pratili kroz život, društvo, i život sam. Krucijalna je tu scena njegove kliničke smrti, nakon koje se on smrti više ne boji!

Kroz cijeli roman se provlači jedna dualnost – s jedne strane junak romana – filozof sam, odbija svaki autoritet i vodstvo: „Ja sam moju stvar na Ništa postavio“ kaže u knjizi Jedini i njegovo vlasništvo Max Stirner, dok u ovom romanu interiorizira i misli u kategorijama kršćanske teologije. Premda se stalno poziva ne nepostojanje autoriteta i bilo kakvog uporišta za sebe, svoju misao i život, u fikciji koju Bašić maestralno gradi, glavni lik – Max (filozof u liku umirućeg), prihvaća u cjelini religiozni habitus zajednice u kojoj je stasao, a na samrti eksponira kompletnu kršćansku misao, skupa sa anđelima, duhovima, onostranim.

Kako se kroz ovo sve prožima i uokviruje ga (i homo)seksualno iskustvo glavnog lika, vještina je i posebna senzibilnost u izričaju autora ovog romana, koju je teško opisati – treba se u nju osvjedočiti čitanjem samoga teksta.

Smrt/život

Pripovjedačkoj vještini pisca romana Egoist Magnum pripada zasluga što, prikazujući umiranje svog junaka, na diskretan način približava ideju i prisutnost smrti nama čitateljima, čini je poznatijom, prihvatljivijom, relativizirajući ili otklanjajući straha i onostrano. U tom prožimanju romanesknog i filozofskog, i realnosti, leži velika vrijednost subliminalne identifikacije čitatelja s ovim tekstom. Subliminalne kažemo zato što to nije, ne samo neizravna (izravna nikako) identifikacija s glavnim junakom romana (tko bi se uostalom htio poistovjetiti s umirućim), nego je ona ideativna, približava nam ideju – čovjeka (i pitanja o čovjeku), ideju života (i što je život), ideju smrti. Svi smo u tome, i to je sve u nama, na putu života/smrti kojim se krećemo.

Ostaje tu još jedan zagonetan, lucidan i snažan trenutak: prepletaj života i smrti. Jer kada Max najzad umire pisac ga u zadnjoj slici vidi kao malog dječaka koji pod rukom nosi sat. Međutim, taj sat stalno pokazuje isto vrijeme, te se dječak sjeti da i u novom okružju sat treba naviti. Time nam se još jednom potvrđuje smrt kao sastavni dio života, i život kao sastavnica smrti.

Smisao/poruka

Nigdje u knjizi pisac ne zagovara, niti opravdava ili napada bilo koje stavove. On je pristupio jedinoj poštenoj metodi u ovako kompliciranim slučajevima – ispričati priču, uz to joj dodati slike iz svojih spoznaja, istraživanja i produbljivanja teme. Ako su još i literarno bogate, tim bolje. No, pisac naravno ne zna kako će njegovo djelo završiti, kako će ono biti čitano i tumačeno. Stoga središnja tema knjige – sloboda (izbora) načina života nalazi rezonancu u slobodi čitatelja da sam tumači roman – u onoj mjeri gdje on nema stroga omeđenja radnje ili naracije, a pogotovo ako shvati glavno iskliznuće koje je junaka priče, filozofa i profesora Maxa Stirnera, u romanu Magnuma (Maxa) dovelo u ovu strašnu prostoriju koju opisuje autor romana.

Naime, izvorno polazište Maxova lutanja, ujedno potrage skoro svih folozofskih, literarnih i umjetničkih pravaca njegova doba – doba koje je izrodilo i komunizam, i fašizam, i anarhizam, egzistencijalizam… u filozofiji, ali i dalo vrhunske mislioce, te niz pravaca u umjetnosti) – jeste potraga za slobodom. Bezuspješna, kao što pokazuje i ovaj izuzetno cizeliran roman, koji doslovno održava tenziju između života (na kraju potrošenog u sebičnosti, nihilizmu, iliti ništavilu) i smrti (kojom odiše ne samo atmosfera romana nego se naslućuje kao l‘esprit du temps).

Tekst je izvorno objavljen u E-časopisu za kritiku STAV.