Piše: Tamara Zablocki

To se zaista dogodilo. Probudili smo se jednog jutra, a na čelu vojne sile bez premca i druge najveće ekonomije svijeta Sjedinjenih Američkih Država sjedio je mizogini rasista koji je već prve dane u predsjedničkoj fotelji iskoristio da potpiše zabranu ulaska muslimana na američko tlo, te da na snagu vrati zakon kojim se zabranjuje finansiranje međunarodnih humanitarnih organizacija ako organizuju prekide trudnoće ili uopšte daju informacije o pobačajima. To, ukratko, znači da će mnoge organizacije koje djeluju u nerazvijenim dijelovima svijeta – ako žele zadržati američki novac na svojim računima – biti primorane odbiti pomoć ženama koje nemaju drugog načina da dođu do sigurnog pobačaja. Zakon popularan među republikanskim predsjednicima još od Ronalda Reagana ne čudi mnogo u zemlji u kojoj je ovo pitanje toliko kontroverzno da je dovelo do toga da vjerski fanatici, koji po cijele dane brinu o embrionima ali ne i o živim ljudima, uspiju lišiti života nekolicinu ginekologa, o čemu progovara dokumentarni film koji se teško zaboravlja Lake of Fire.

Trumpov skorašnji potpis podsjetnik je da osvojena prava nikad ne treba uzimati zdravo za gotovo. Da bismo se u to uvjerili, ne moramo prelijetati okeane. Dok se ženama u Poljskoj, Irskoj i Malti tek valja obračunati s rigidnim zakonima o pobačaju, žene iz naše regije višedecenijski slobodan pristup abortusu i daleko manju prateću stigmu mogu zahvaliti naprednom zakonu iz SFR Jugoslavije koji datira iz pedesetih godina, a koji se sve učestalije nalazi na udaru retradicionalizacije u Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj. U Hrvatskoj već dugo traju pritisci na Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji još od 1978. reguliše pravo na sprečavanje neželjene trudnoće i njen prekid, kao i kasnije dodato pravo na medicinski potpomognuto začeće. O ustavnosti zakona će, stoga, uskoro odlučivati Ustavni sud.

I bez revizije, pravo žene da odlučuje o vlastitom tijelu i životu u Hrvatskoj je dovoljno ugroženo. Podaci Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2014. godine govore da više od polovine ljekara u Hrvatskoj koji imaju dozvolu za obavljanje pobačaja tu uslugu odbija pružati, na osnovu zakona o prizivu savjesti. U Splitu, drugom najvećem gradu u državi, samo jedan od 25 ginekologa u javnoj bolnici radi pobačaje, govore podaci Balkanske istraživačke mreže. Čak ćete i u apoteci vrlo lako naići na apotekara ili apotekarku s prizivom savjesti koji vam neće htjeti izdati kontracepcijska sredstva. Klečanje vjernika pred bolnicama i verbalna zlostavljanja pacijentica česta su pojava, a novca se, posredstvom Katoličke crkve, uvijek nađe i za nemaštovite reklamne kampanje protiv ženskih prava. Privatna vjerska uvjerenja nadjačavaju pravo na javnu zdravstvenu zaštitu, što, doduše, obično ne sprečava iste ljekare da pobačaje obavljaju u privatnim ordinacijama, pred čijim vratima savjest ostavljaju. Pritisak na žene, ali i na ljekare je ogroman.

U tom kontekstu, o mogućim posljedicama odlučivanja Ustavnog suda o važećem zakonu i stanju prava žena u regionu razgovaramo s Tajanom Broz, politologinjom, feministkinjom i jednom od urednica portala Libela, iza kojeg stoji feministički Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje.

Koje su moguće implikacije ocjene ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece? Šta očekujete da bi Ustavni sud mogao odlučiti, kako bi izgledale eventualne izmjene zakona i koje bi bile njihove posljedice?

Ustavni sud ima otprilike tri stvari koje može učiniti. Prva je da ustanovi kako je zakon sukladan Ustavu te ga ostavi na snazi, zatim može da ustanovi kako je zakon neustavan i ukine ga ili da kaže da je zakon zastario te da Hrvatski sabor mora donijeti novi, a pri tome može dati i određene smjernice za taj novi zakon, ali i ne mora. Smatram da će se desiti upravo ovo treće, odnosno ono što zasigurno ne očekujem jeste da Ustavni sud kaže da abortus treba biti u potpunosti nelegalan, što bi zaista bila katastrofa po žene u Hrvatskoj, ali i jako loš signal za regiju. Što bi se događalo nakon jedne takve odluke Ustavnog suda da traži novi zakon je nagađanje. Ono što očekujem u tom slučaju su daljnje gnusne kampanje kakva je “Želim živjeti” od onih koji žele u potpunosti dokinuti pravo žene da slobodno odlučuje o svojem životu i tjelesnoj autonomiji, a ono čemu se nadam je snažan društveni angažman svih onih koji žele zaštititi ta ista prava. Nažalost, očekujem da će neki novi zakon sadržavati određene odredbe koje idu u smjeru otežavanja pristupa pobačaju kao što su obavezna savjetovanja, obavezni ultrazvuci, vrijeme počeka i slične prokušane metode. Na nama je da tome pružimo snažni otpor jer o pobačaju treba žena slobodno bez pritiska i manipulacije odlučivati sama.

Da li bi zakon iz doba Jugoslavije, prema Vašem mišljenju, trebao dobiti neka poboljšanja u skladu sa savremenim medicinskim praksama?

Dvije su temeljne stvari koje bi novi zakon trebao riješiti. Dostupnost pobačaja u svim dijelovima Hrvatske znači u svim bolnicama pod jednakim uvjetima, a to se odnosi i na dovoljan broj liječnika koji ga vrše, i na standardizirani protokol, i na cijenu usluge. Ne možemo više imati situaciju da u nekim dijelovima Hrvatske postoji jedan nivo usluge, a u drugim dijelovima drugi, kao što nije prihvatljivo ni da postoje bolnice u kojima usluga uopće nije dostupna. Drugo je pitanje medikamentoznog pobačaja, čija dostupnost ovisi o bolnicama i koji može značajno olakšati cijeli postupak, a podaci iz KBC Rijeka pokazuju da se najveći broj žena odlučuje na njega kada ima mogućnost izbora. Znači, zakonom treba regulirati da sve bolnice moraju pružiti i tu mogućnost, a ne da neke to odbijaju.

Snažno podijeljeno društvo

Ocjenjivanje ustavnosti zakona o pobačaju nije usamljena prijetnja reproduktivnim slobodama u Hrvatskoj. Tu su i molitve za “nerođenu djecu” pred bolnicama, priziv savjesti ljekara, zbog kojeg je pobačaj nedostupan u brojnim bolnicama u Hrvatskoj, lobiranja desničarskih grupa bliskih crkvi, reklamne kampanje… Koliko su reproduktivna prava već sada ugrožena u Hrvatskoj i šta to govori o tendencijama cjelokupnog hrvatskog društva? 

Ovisno koju razinu gledamo. Formalno, zakoni nisu tako loši, ali kao i obično, provedba je problematična i dodatno ovo što i sami navodite – pritisak desničarskih, neokonzervativnih klerikalnih grupa, koje svojim akcijama vrijeđaju, nazivaju žene ubojicama, vrše pritiske i generalno stvaraju atmosferu straha, tjeskobe i srama kako kod žena tako i kod medicinskih radnika i radnica. Medicinski potpomognuta oplodnja trenutno jeste u nešto boljoj situaciji, ali grupe koje su provodile kampanje kao što su “I ja sam bio embrij” i dalje su žive i aktivne i pitanje je trenutka kad će se opet vratiti na ovu temu. U pravilu, svaka tema vezana uz reproduktivno zdravlje izazove velike debate koje uvijek idu protiv žena – od pilule za dan poslije, cijepljenja protiv HPV-a, zdravstvenog odgoja i obrazovanja u školama pa sve do prava pri porodu. Te grupe potpomognute Katoličkom crkvom isključivo žele vidjeti žene kao inkubatore nacije i ništa drugo. Svaka mogućnost da žene same odlučuju o bilo kojem aspektu svog života njima je neprihvatljiva. Teško mi je zapravo procijeniti koliko ti stavovi zaista imaju podršku u javnosti. Promatrajući sve to skupa, rekla bih da smo snažno podijeljeni kao društvo, a prije svega želim vjerovati da je ipak mala mrvica prevage na ovu našu stranu, koja zagovara pravo izbora.

Molitve pred bolnicama vidjeli smo i na tlu Hercegovine, u FBiH vjerske grupe i njima bliske političke stranke sabotiraju Zakon o potpomognutoj oplodnji, trudnoća je u cijeloj zemlji razlog za otkaz. Radnička prava se kontinuirano ukidaju, jednako kao i u Srbiji i Hrvatskoj, uz istovremeno lamentiranje nad niskim natalitetom. Kako ocjenjujete generalno stanje prava žena u regionu?

Stanje je loše u cijeloj regiji, ali i cijeloj istočnoj Europi. Cijelo naslijeđe feminističke borbe je pod upitnikom. Želim se tješiti da je to zadnji dah trulog konzervativizma koji pokušava vratiti stvari na početak prošlog stoljeća, no, ako se naša generacija tome ne odupre, oni će u tome uspjeti. Potrebne su nam zajedničke strategije borbe i solidarnost u toj borbi. Svatko od nas može učiniti nešto, ali to će ostati nešto ako ne djelujemo zajedno, ako se ne povežemo i ne solidariziramo. Definitivno je stiglo vrijeme za žensku klasnu akciju.