Tanja Miletić Oručević jedno je od najznačajnijih imena savremenog bosanskohercegovačkog teatra, a njeno neiscrpno teatarsko, prevodilačko i teorijsko iskustvo koje je, osim na našim prostorima, sticala i u Poljskoj, gdje je završila Pozorišnu akademiju, te u Češkoj, doktoriravši na Janačkovoj akademiji, omogućuje joj da u pozorištu s lakoćom otvara najvažnija pitanja savremenog društva. Nakon niza upravo takvih predstava koje su osvajale nagrade na pozorišnim smotrama i istovremeno se duboko urezivale u sjećanje publike, poput „Shopping & F***ing“, „Bio je lijep i sunčan dan“ i „Sveto S“, Miletić Oručević nas predstavom „Identitluk“, koja polazi od knjige eseja Amina Maaloufa, tjera da se zagledamo duboko u sebe i zapitamo šta je to što tvori naš identitet koji smo spremni gorljivo braniti. „Identitluk“ trenutno putuje po cijeloj Bosni i Hercegovini, u aprilu će učestvovati na 30. Marulićevim danima u Splitu, a Tanja za Urban magazin govori o tome za šta joj je poslužila Maaloufova knjiga, o temama kojima se bh. teatar ne bavi, a trebao bi, te šta možemo naučiti iz akcija radnica i radnika u kulturi Poljske u doba desničarskih politika.

Piše: Tamara Zablocki

Najprije, zašto je u 2020. godini vijest da je predstava „Identitluk“ koprodukcijski rezultat i da se igra na daskama dva mostarska pozorišta, Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta? Podsjeća me to na one medijske napise o sklapanju braka između Muje i Marije kakvi se ponekad mogu naći u bh. medijima. Kako nam se desila ova normalizacija iščuđavanja potpuno običnim, ljudskim stvarima poput saradnje, prijateljstva, solidarnosti?

Da, i ja sam sama postavljala to pitanje, čak i nekim novinarima koji su stalno potencirali taj element naše predstave. To je pogotovo besmisleno kad se zna da „Identitluk“ nije prva predstava koju u suradnji rade ove pozorišne kuće. Ja sam još prije sedam godina režirala predstavu „Chick Lit“, u kojoj su na sceni HNK igrali glumci iz svih mostarskih kuća. U međuvremenu je bilo još nekoliko koprodukcija između HNK-a i NP-a, to je najnormalnija stvar u umjetnosti, kulturi, surađujemo prije svega zato što je to u našem poslu prirodno i očigledno. Dalje, ima u mostarskoj pozorišnoj situaciji i dosta vrlo praktičnih razloga za koprodukcije: oba ansambla su mala i za komade s većom podjelom jednostavno je neophodno pojačanje. Također, obje mostarske pozorišne kuće (kao i dvije lutkarske) bijedno su financirane, preživljavaju sa otprilike četvrtinom sredstava kojima raspolažu druga pozorišta u BiH, ili sa desetinom nekih u Sarajevu, tako da se i racionalizacija troškova kroz zajednički projekt svakome isplati.

Što se tiče društveno-političkog podteksta tvog pitanja, čini mi se da je toliko potenciranje normalnog zajedničkog života u Mostaru od strane sarajevskih medija samo potvrda one zacementirane slike „grada slučaja“, košnice nacionalizama itd. Ne kažem da ništa od toga nije istina i da nacionalizma u Mostaru nema, ali često mi se čini da služimo kao jeftin alibi za komparaciju i idealizaciju sarajevske sredine – pogledajte kako su oni tamo grozni, divlji i necivilizirani, zgražamo se nad tim iz svoje multikulturne i demokratske idile. A znamo da ni ta idila nije nimalo idilična. Ali uvijek treba imati nekog crnca da bi se bolje istaklo svoje bjelačko rumenilo.

Na istom tragu, kako su pomirenje i izgradnja suživota postali fokus grantovima podržanih projekata u zemlji u kojoj ljudi i nemaju kud doli živjeti zajedno, čime se također bavite u predstavi?

Najmanji su problem oni koji daju grantove za pomirenje i izgradnju suživota. Ja u većini slučajeva ne sumnjam u njihove dobre namjere, mada često imam puno primjedbi na njihove metode. Niko više ne vjeruje da će stohiljaditi seminar i pedesethiljadita radionica bitno promijeniti stanje na terenu. Ali evo, u ovom slučaju je BHRI odlučio financirati jednu pozorišnu predstavu i njenu turneju po cijeloj BiH, mi koji se bavimo teatrom vjerujemo u to da predstava može donijeti ljudima neki pomak u promišljanju pomirenja, i ovoga puta su donatori povjerovali u isto. Ulaganje u našu osiromašenu kulturu je svakako mnogo smislenije od štampanja brošura.

Prokletstvo opredjeljenja i identifikacije nam je dobro poznato

Reduciranje čovjeka na nacionalni i vjerski identitet je zapravo njegova dehumanizacija, što je temelj svih zločina u historiji. Amin Maalouf svojom knjigom eseja „U ime identiteta“ ustaje upravo protiv takve redukcije čovjeka na pripadnost jednoj vjeri i naciji, jednom jeziku. Koje ste Maaloufove teze povezali s današnjom Bosnom i Hercegovinom, zašto ovaj tekst, nastao prije više od dvije decenije u udaljenom kulturološkom okviru od našega, tako dobro korespondira s nama danas?

Nama je Maaloufova knjiga samo polazište za vlastito promišljanje i vlastitu kreaciju. U bosanskohercegovačkoj svakodnevici tražili smo odgovore na njegova pitanja i ilustracije njegovih teza. Maalouf se u suštini pita jednu stvar koja je za nas danas jednako aktuelna kao i prije dvadeset godina, a to je – kako je moguće da suvremeni čovjek svjesno pristaje na redukciju svog identiteta na nacionalno i vjersko obilježje? On jednostavno i razložno definira identitet kao neponovljivi skup osobina svakog pojedinca, pa kaže kako ni dva brata blizanca nisu sasvim jednaki ljudi. Međutim, u društvenom životu često sve odlike pojedinačnog identiteta padaju u vodu pred onim podmuklim odgovorom na pitanje – a ko si ti ustvari, u dubini duše? Maalouf govori i o svom iskustvu pripadnika dviju kultura – libanonske i francuske, o svom kršćanskom, maronitskom backgroundu i kroz arapski jezik pripadnosti civilizaciji islama. I u svoj toj višeslojnosti svog kulturnog identiteta često je dobijao pitanje – ali kome se ti zapravo priklanjaš? To prokletstvo opredjeljenja, odabira i identifikacije s nacionalnim i vjerskim dobro nam je poznato u BiH. Posebno su u klopci ljudi iz višenacionalnih porodica, kojih i dalje nije tako malo, mada se čini sve da postanu javno nevidljivi. Tu je neki bijeg identifikacija s bosanskim identitetom, ali Maalouf bi i tu opciju vidio kao jednaku redukciju identiteta pojedinca.

Koji su sve problemi banalizacije identiteta u današnjoj Bosni i Hercegovini, zemlji čiji je Ustav već diskriminatoran i garantuje veća prava pripadnicima etničkih skupina?

Mi smo tu banalizaciju i redukciju identiteta u svojoj predstavi pronašli prije svega u jednom mehanizmu koji od ljudi čini neku vrstu lutaka, robota, koji u datoj situaciji izgovaraju fraze koje nisu sami promislili, nego su to hiljadu puta izgovorene i prožvakane fraze „našeg“ naroda i „naše“ nacije. To nam se čini jako važno: dovedeni u situaciju da „brane“ svoj nacionalni i vjerski identitet, kao u ovom slučaju na jednom seminaru s učešćem ljudi iz raznih skupina, oni ne misle svojom glavom, jer se o tome i u takvim bitkama ne može ni razmišljati. Postaju glasnogovornici tuđih nacionalno romantičarskih i nacionalističkih ideja, historijskih falsifikata, stereotipa i predrasuda, i na kraju najobičnijih općih mjesta nacionalističkih uvreda. Ne bih sad prelazila na teren politizacije i nacionalizacije svakodnevnog života, svima nam je to već poznato, nacionalizam je postao probitačan jer je mnogim ljudima način da dođu do radnog mjesta i pozicije u društvu, a vladajuće stranke nacionalizam tretiraju veoma pragmatično, kao sredstvo za plašenje i kontroliranje glasača. Sve smo to već hiljadu puta svi govorili i pisali. Ono što smo mi istraživali u predstavi je stanje u kome nacionalizam i vjerska pripadnost oslobađaju ljude od mišljenja i kako takvi nemisleći organizmi funkcionišu u društvenoj grupi. Sve su već rekli neki autoriteti, od vjerskih knjiga do predsjednika država i stranaka, dovoljno je samo ponavljati glasno i angažovano i ljudi su uvjereni da imaju stav. Zanimljivo je također da su svi likovi u našoj predstavi konformisti, svi su se „snašli“ u današnjem društvu, imaju svoje pozicije, materijalno su situirani i tim više neće biti neko ko će dovoditi sistem u pitanje i ujedati ruku koja ih hrani. Kasnije u toku predstave im ipak dajem mogućnost da dožive određenu katarzu, i to kroz apsolutnu katastrofu, što je možda jedini način za potpuni restart ljudskog bića. Bez obzira na sve, ostavljamo gledaoca s nekom, možda i naivnom vjerom da u dubini tih navijenih nacionalističkih lutaka ipak čuče ljudska bića.

„Identitluk“ je, pored mnogih Vaših ranijih predstava, poput „Bio je lijep i sunčan dan“, ili „Sveto S“, najsvježiji dokaz da se najradije bavite našim „ovdje“ i „sada“, društvenim pojavama i prekretnicama koje su nam i skrojile život koji danas živimo, ako se on može nazvati životom, te da uvijek nastupate s pozicije umjetnosti angažovane protiv rata, nacionalizma i fašizma. Za koje teme smatrate da se pozorište u današnjoj BiH treba baviti i zašto su važne poruke koje pozorišna produkcija šalje?

Ima mnoštvo tema kojima se teatar treba baviti. Život ide tako brzo, stalno se pred čovječanstvo stavljaju neki novi problemi, a u našoj sredini pojavljuju neke nove pojave. Malo govorimo u pozorištu npr. o odnosu društva prema ženama i muškaraca prema ženama. Kod nas je danas sredina totalno retradicionalizirana i uloga žene se doživljava mnogo patrijarhalnije nego što je to bilo prije više desetina godina. Nasilje nad ženama je jedna od strana te medalje. Dio tog tradicionalnog, patrijarhalnog svjetonazora je i homofobija, i o tome ne pravimo predstave, a trebali bismo. Teško je nabrajati teme, ali praktično sve što izaziva neki javni gnjev i uznemirenje, svaki događaj i pojava zaslužili bi svoju pozorišnu predstavu. U odbranu pozorišta – reditelji često čekaju dramski tekst s određenom temom, a njih nema, ili ih je premalo. Svi skupa morali bismo biti brži, agilniji, hvatati probleme u letu i brzo nalaziti načina da ih realiziramo, jer današnji svijet je jako brz, informacije dolaze i prolaze munjevitom brzinom. Mehanizmi pozorišne produkcije su kod nas još prespori i preglomazni za to. Ne mislim da pozorišna predstava šalje neke eksplicitne poruke, nekad se desi da gledaoci to tako pročitaju, ali ja se barem ne trudim prenijeti im definiranu poruku. Mnogo je važnije da pozorište stavlja gledaoca u emocionalnu situaciju u kojoj prorade i njegovo racionalno i njegovo emocionalno biće. Ako i ne donese neku poruku, neki zaključak, mora preživjeti trenutke empatije s likovima na sceni, i to je već bogato iskustvo i potencijalna promjena u mišljenju. Ne volim gledati plakatske predstave i nadam se da takve ne pravim, jer mislim da je pozorište mnogo više od skandiranja i utuvljivanja u glavu određenih ispravnih parola i stavova.

Na poljskoj kulturnoj sceni postoji snažan otpor zlu i lošoj politici

Domaći ste i u Poljskoj, koja ima bogatu teatarsku tradiciju, pa me u tom smislu zanima mogu li se uporediti odnos politike i umjetnosti u dvjema zemljama, Bosni i Hercegovini i Poljskoj. Kakav status ima teatar u današnjoj Poljskoj, koja već godinama, jednako kao i naša zemlja, kuburi s desničarskim politikama? Na koji način poljski teatar odgovara na rasističke, homofobne i mizogine politike vladajućih, a koliko se kod nas teatar bavi sveprisutnim ugrožavanjem osnovnih ljudskih prava? Općenito, po čemu se sve razlikuje status kulture u Poljskoj i u Bosni i Hercegovini?

Da, u Poljskoj je trenutno, nažalost, vrlo loš politički momenat, vlast partije Pravo i Pravda (PiS) djeluje destruktivno na demokraciju u raznim segmentima, od neovisnosti pravosuđa do same kulture. PiS-ovski ministar kulture Glinski postavljao se u nekim situacijama kao cenzor pokušavajući zabraniti neke pozorišne predstave. Također, trenutno je veliki problem što na čelo značajnih institucija kulture postavlja nestručne a podobne kadrove. Međutim, za razliku od Bosne i Hercegovine, u Poljskoj ovim djelovanjima u kulturi postoji ogroman otpor, protiv svih negativnih ministarskih odluka javno se oglašavaju i pišu pisma najveće ličnosti poljske kulture, pa je zbog pritiska javnosti ministar morao i odustati od nekih svojih odluka. Jedna od najvećih žrtava politike je Teatr Polski u Wroclawu, koji je godinama bio među vodećima u toj zemlji i prisutan na evropskoj sceni, ali je zbog loših političkih odluka i postavljanja nesposobnih direktora potpuno propao. Ali zanimljivo je da se sjajni ansambl tog pozorišta nije predao, nakon što su pokušavali protestovati i pružati otpor lošoj politici i svi dobili otkaz, sami su osnovali Teatr Polski u Podzemlju, te u alternativnim prostorima s minimalnim troškovima nastavili praviti zanimljive predstave. To je, dakle, osnovna razlika između kulturne scene u Poljskoj i BiH – tamo postoji snažan otpor zlu i lošoj politici. Što se tiče redovnih repertoara poljskih pozorišta, oni su izuzetno bogati, moderni, istraživački. Predstave su politički kritičke, preispituju stanje društva u svakom segmentu. Nedavno je, recimo, jedan mladi reditelj postavio „Mein Kampf“, tražeći u Führerovim formulacijama one koje podsjećaju na vrijeme u kome živimo. Homofobija je odavno obrađena tema u poljskom pozorištu, jako je zanimljiva u tom smislu bila prije nekoliko godina predstava Monike Strzepke i Pawla Demirskog, upravo u spomenutom Teatru Polskom u Wroclawu – „Dugina tribina“, o grupi homoseksualnih navijača poljske reprezentacije, koji osnivaju svoj navijački klub. Mediji žive od skandala i oni se povremeno dešavaju, ali iza njih je stotine kvalitetnih i zanimljivih predstava koje se svake večeri igraju u stotinama teatara u Poljskoj.

Priča o desničarskim politikama, kao i identitarnim politikama nije specifičnost Bosne i Hercegovine i Poljske, već se sa sličnim problemima suočava dobar dio naše planete. Kakva je, prema Vašem viđenju, slika svijeta u kojem živimo i kako je mijenjati nabolje?

Sve politike, desne, lijeve, identitarne, ljudskopravaške i sve ostale danas padaju u vodu pred klimatskim i ekološkim opasnostima koje prijete ovoj planeti. To je slika koju ja prvenstveno vidim i zaista mislim da će sutra biti potpuno nebitno ko pobjeđuje na izborima, kad je opstanak planete doveden u pitanje. Sat otkucava svima jednako. Ljudi imaju veću mogućnost da dopru do informacija nego ikad u istoriji čovječanstva, a koriste je veoma malo. Većina vremena i kapaciteta ljudskosti danas se troši na najveće gluposti, u to sam uvjerena. Nokti i obrve su mnogo važniji od svih svjetskih kriza, a nogomet neuporedivi prioritet u odnosu na činjenicu da se glečeri tope a biljne i životinjske vrste izumiru. Jedino što mi donekle daje nadu je to da mnogo vrlo mladih ljudi i djece na svijetu mnogo jasnije vidi ovu situaciju nego mi odrasli. Čini mi se da su oni spremni da se bore i vjerujem da će današnja djeca i mladi popraviti ovaj svijet. Mislim da su svjesni da lako mogu biti posljednji ljudi koji će uopće imati takvu šansu.