Piše: TodoR, Pozorište mladih Sarajevo
Bilo je to prije dovoljno dugo vremena da se možeš zabrojati, pa čak i koju godinu promašiti. Da ti ne slažem, decenija gore-dole. U onom životnom dobu kada je istraživanje svijeta oko sebe uvijek potaknuto naivnim maštanjem, pa roditelje uvjeravaš u ozbiljnost onoga što radiš.
Ne mogu se tačno sjetiti kako se zvala predstava, znam da nas je vaspitačica strogo redala po sali pozorišta i, iz njoj poznatog razloga, često upozoravala da kad se ugase svjetla nema priče. Pitao sam druga kako bismo uopšte pričali u mraku kad ne vidimo riječi? Slijedilo je: „Ššššš, sjedi i budi miran“.
Sala pozorišta izgledala je ogromno, dovoljno ozbiljno i zvanično. Mnogo sijalica na plafonu nas je sve oduševilo, sigurno smo starije oko sebe podsjećali na mušice koje se lijepe na svjetlo. Nabrana žuta zavjesa, kao iz nekog dvorca, skrivala je nedokučivu magiju. Za spuštanje sjedišta je trebala snaga sa obje ruke i naprezanje nožnih mišića za fino sjedenje uz veliki naslon. Sjeli smo i pojavila se misterija: kako je moguće da je sala nageta nizbrdo, a mi sjedimo ravno i nećemo skliznuti!? Prvi put gledam pozorišnu predstavu, nisam ništa očekivao, osim ozbiljnosti, jer će biti mrak, a nije vrijeme za spavanje. Svjetla su se ugasila, počeli smo vrištati, bespotrebno. Šššš je prekinula muzika. Usmjereno svjetlo se pojačavalo paralelno sa otvaranjem zavjese otkrivajući nešto. Nešto što je sigurno bila livada.
Ne mogu se sjetiti kako se zvala predstava. Lutkarska. Ukratko, to je priča o malom Noju koji se izlegao iz jajeta i pokušavao otkriti šta je zapravo? Druge životinje mu dolaze i on traži sličnosti. Nije pas, nije pile, nije ni zmija… Zapravo, ovo sve pričam kako bih objasnio prvi doživljaj čuđenja. Nije nam bio neobičan crtani film, pričanje priče, slušanje uspavanki, ali da lutke govore, da žive i imitiraju pokrete, zar je takvo nešto moguće?!
Naivnost i čuđenje prema animaciji lutaka ukrala nam je nešto više od pola sata pažnje. Sjećam se kako smijeh duže traje kad se zajedno smijemo; da nam ne smeta što vidimo da je ‘pravi čovjek’ u razgovoru sa lutkama. Da li su to uopšte bile lutke, ni danas ne znam. Vrlo vjerovatno su bile prave životinje dobro istrenirane da govore sa čovjekom. Sada, kad razmislim, kako drugačije i može biti kad smo u pozorištu. Tako smo to jedni drugima objašnjavali. U tih, malo više od pola sata, nije se dovodila u pitanje iskrenost i istinitost postojanja zbunjenog Noja u ono što on jeste ili nije, ni u to da zaista ima problem koji bismo svi mi imali kada bismo se našli u toj situaciji. Samo malo, bila je i pjesmica: „Noj Noju, moraš naći sortu svoju. Moraš naći pravu mamu, koja voli svaku tvoju manu…“
Razlog prisjećanja prve posjete jeste nedavno održana premijera predstave „Zašto ih nije briga ili Ko je pokvario zamrzivač“ u produkciji Pozorišta mladih Sarajevo i KA Production iz Crne Gore, a u režiji Petra Pejakovića. Drama autorice D.M. Larson „Why they dont care what would happend with earth“ poslužila je kao motiv reditelju da ispriča priču o pet polarnih životinja koje, zbog otapanja njihovog doma, kreću na jug u potrazi za boljim životom. Međutim, na jugu ih čeka čovjek, zoološki vrt, kao i prateće katastrofe.
Kada se raširila zavjesa, na sceni vidimo, po dijagonali ispruženo, veliko bijelo platno koje nas podsjeća na pravo pravcato mjesto za sankanje. Ubrzo zatim, na tom mjestu za sankanje, pojavljuju se otvori, i glave likova životinja polako izlaze jedna po jedna. Upoznajemo Lisicu (Hana Zrno), Pingivna (Lidija Kordić), Foku (Belma Lizde Kurt), Irvasa (Sanin Milavić) i Medu (Mirza Dervišić).
Odmah nakon upoznavanja glavica primjećujemo da su dovoljno neobični, što po kostimu, što po radnji. Obasjalo ih je sunce, svi stavljaju sunčane naočale. Foka se sunča, Irvas pije koktel sok, Lisica ima ručni ventilator, a gladni Medo plazi svoj trometarski jezik. Nakon upoznavanja likova kreće iskrena magija teatra. Po izlasku iz svojih jazbina, životinje se prvi put susreću sa njima neobičnim predmetima. Plastična kesa im postaje balon; cvijet hrana; jastuk… Svako u svom liku pokušava da otkrije šta taj predmet može da znači i predstavlja. Naivno nesvjesni opasnosti upuštaju se u igru. Da ti pravo kažem, iznenađuje da je sva igra na sceni neverbalna; likovi nemaju teksta, već svako kroz sebi značajne pokrete stvara začuđujuću atmosferu prvog susreta. Cirkuskim elementima igre stvara se ona komika koja nam pomaže vratiti se u naivnost igre. Vrsta otuđenja kada prvi put nešto upoznamo, koliko god stvarno i opasno bilo. Igrajući tako, glumci stvaraju univerzalan jezik, svima pristupačan i razumljiv. Razlog za ovom vrstom predstavljanja teme ekologije, i kako se kao ljudi loše odnosimo prema prirodi, nije umanjio značaj, nije nam smiješna katastrofa, već smo uronili u iskrenu igru i postali bliski likovima. Kako drugačije pristupiti nekome/nečemu prvi put, nego naivno, kroz igru; u predstavi svaka životinja pristupa kroz svoj lik, ali ih zajednička empatija i naivnost vodi u avanturu. Prvi susret, ako ga postavimo kroz igru, stvori identifikaciju sa maštovitom percepcijom svijeta kakvu imaju djeca. Iskrena interakcija sa publikom u toku predstave to dobro ilustruje.
Uvjerljiva glumačka igra i humor nas je otvorio i onda na sceni kreće… da ne otkrivam dalje. Uglavnom, bude tu i velika santa koja priča, Medo kako tjera lovca, životinje koje prave automobil od smeća, druga i peta katastrofa. Autorska ekipa se potrudila da nam predstavi nešto novo na pozorišnom repertoaru za djecu. Kostimi Olivere Gajić, na granici minimalizma, dovoljno inspirativni da probude empatiju, a scenografija Narde Nikšić prati funkcionalnost radnje i ukupnog koncepta predstave.
Začuđujuća je sposobnost glumca šta sve može svojim tijelom i glasom napraviti na sceni stvarajući novi jezik. „Zašto ih nije briga ili Ko je pokvario zamrzivač“ nudi univerzalnost bez predrasuda, opominje da ‘Zašto’ nije pitanje, nego konstatacija.
