Piše: TodoR, Pozorište mladih Sarajevo
Nisam mogao vjerovati kada mi je rekao. Gledao sam ga u čudu, pomalo sumnjajući u ono što čujem. „Istina je, koliko god ti nevjerovatno zvučalo“, nastavio je Ježurka Ježić svoju priču . „Sedamdeset i dvije godine su prošle da bi na sceni Pozorišta mladih Sarajevo bila postavljena predstava Ježeva kućica.“
Sreli smo se nekada u ranoj jeseni kada oker procvjeta, u ono doba godine kada se inače razgovara sa ježevima. Prošetali smo i, riječ po riječ, kaže: „Zamisli, nikada nisam gostovao u Pozorištu mladih. Bilo je tu raje Magaraca, Majora Bauka i ostalih, ali Moja kućica i ja, nikad”. “Pa, kako? Nemoguće! Izvini, Ježurka, poštujem te, ali iskreno, teško mi je u to povjerovati. Koliko je staro Pozorište mladih?” “Sedamdeset i dvije godine. Mi smo generacija”, odgovara Jež. “Jesi li ih pitao zašto?” “Nećeš vjerovati, ni oni sami to nisu znali.”
Nije mi ostalo ništa drugo nego pokušati riješiti zagonetku zašto Ćopićeva „Ježeva kućica“ nije zaigrala na daskama koje život znače u jedinom profesionalnom pozorištu za djecu u Sarajevu. Došao sam čak i do glumaca i umjetnika u penziji. Na pitanje da li se sjećaju „Ježeve kućice“, dobijam odgovor: „Kako da ne!“. A na pitanje ko je režirao, igrao, kada je to bilo, odgovor glasi: „Pa, sigurno, bilo je to… hm, kad je moglo biti?“. Zatim bi nastajala neugodna tišina. Misteriju kolektivne zablude u trajanju od 72 godine bilo je nemoguće razriješiti, ne samo nemoguće, nego i nepotrebno.
„Ježurka! Ježurka, slušaj šta sam otkrio!“, vikao sam dok je čistio put ispred kuće.
„Dobro, dobro, polako! Hajde, jedno po jedno.“
Prije dvije godine, radeći na monografiji 70 godina Pozorišta mladih Sarajevo, ekipa pozorišta je primijetila da na njihovom repertoaru jedna predstava nedostaje. I to upravo „Ježeva kućica“ Branka Ćopića. Nakon blagog šoka koji ih je zadesio kod takvog otkrića, odlučili su pripremiti teren za produkciju istoimene predstave. Adaptacija i režija na odgovornost je predana Dubravki Zrnčić Kulenović, koja je, kao urednica monografije, i otkrila nedostatak u repertoaru. I, malo po malo, ovog decembra smo konačno dobili predstavu po jednoj od najznačajnijih dječijih priča, toliko puta predstavljenu, prevedenu na razne jezike. Gledanu u raznim žanrovima, stilovima i medijima. Priča svima dobro poznata: slavni lovac Ježurka Jež dobija poziv na ručak od Lisice. Kada se poželi vratiti kući, Lisica posumnja da Jež nešto krije, prati ježa ne bi li otkrila šta je to, te joj se pridružuju Vuk, Svinja, Medo…
Ono što krasi ovu predstavu jeste hrabrost autorskog tima da je oplemeni novim motivima. Predstava počinje u čarobnoj šumi kada šest vilenjaka kroz igru dočekaju rađanje novog dana. U toku jutarnjeg izvještaja shvate da je mnogo životnja napustilo šumu zbog potrage za boljim životom, ali i zbog odnosa koji ljudi imaju prema šumi.
Vilenjak: „Kada bi samo oni znali da…“
Vilenjak 2: „U šumi ovoj imade čuda neviđen broj. Na kraju svijeta, kod zadnjeg druma, diže se stara, prastara šuma…“
I tada na scenu stupa Ježurka Ježić i njegova priča.
Predstava je lutkarska, u kombinaciji sa glumcima/vilenjacima/animatorima i naratorima priče. Zanimljivo je da je vrsta lutke koju vidimo u predstavi lutka otvorenog vođenja, popularnijeg naziva ‘Stolna lutka’. U teoriji i istorji lutkarstva, ova vrsta lutke svoju popularnost dobija šezdesetih godina dvadesetog vijeka, iako tragove takvog odnosa prema lutki imamo još u antici, kada su na timeli (Dionizijevom žrtveniku u orkestru) glumci sa malim lutkama izvodili skečeve. Karakteristično za ‘Stolnu lutku’ je to što glumac ispred sebe drži lutku i animira je, te je na taj način uvijek prisutan na sceni. Ovakav tip lutke može da podsjeća i na Bunraku, lutku iz japanskog lutkarskog pozorišta, iako su japanska i evropska tradicija lutkarstva različite i imaju drugačija značenja. Povezanost se ogleda u tome što je za takvo umijeće animacije u lutkarstvu potrebno više glumaca kako bi animirali jednu lutku. Takav slučaj je i u našoj „Ježevoj kućici“. Vilenjaci bude velikog lovca, sveprisutni su u njegovim dnevnim aktivnostima. Oni tako nisu samo animatori, već imaju dvostruku ulogu u naraciji i vođenju priče, praveći jedan neprimjetni prelaz iz igre/glume u glumu/animaciju lutke.
Izražajna sredstva na sceni se šire preko tijela na lutku, sa lutke na igru pod maskom, te glumac i lutka nisu u sukobu jedno sa drugim. Lutke koje je za ovu predstavu kreirala Mirjana Čistopoljski, uz sjajno vođenje glumaca Sanina Milavića, Alme Merunke, Ajle Cabrere, Anite Kajase, Mirze Dervišića i Damira Kusture, igraju same, ne bore se za svoj prostor sa glumcima.
Kako Sergej Obrascov, jedan od najvećih lutkara 20.vijeka, kaže, lutkarstvo je ljudima potrebno. Ono što može lutka izraziti, ne može živi glumac! “A i djeca vole lutke i lakše se identifikuju s njima, nego s vama“, dodaje Ježurka.
Kompleksna predstava, obogaćena kostimima Adise Vatreš i magijskom muzikom Nedima Zlatara, dodaje već spomenuti prelaz do katarze. Kao što u čarobnoj šumi nije sve sjajno, pa vilenjaci ne mogu svaki ćošak zaštititi, pokret glumaca Pozorišta mladih Sarajevo je morao biti bolji. Koreografija Samre Mlinarević je tačna i precizna, a magijski ritual buđenja vilenjaka je morao biti uvjerljiviji i tečniji. Ipak, put od 72 godine se sigurno isplatio. Ježurka je našao svoj novi dom u kojem će zasigurno dugo ostati.
