Piše: TodoR, Pozorište mladih Sarajevo

Priznajem, bio sam u pozorištu. Dobrovoljno, naravno na nagovor bolje, da ne kažem, polovine. Kaže počinje Antologija, moramo da idemo. Ne, to nije nauka o mravima, druga je to vrsta ‘logije’. Znaš već, zbirka svakog štiva odabranog prema posebnim mjerilima i svrhama, bar tako rječnik kaže. Uglavnom, na sceni Pozorišta mladih Sarajevo, predstavom “CABAres CABArei”, počela je Zijahova antologija. Sedam autorskih projekata Zijaha A. Sokolovića, za sedam sarajevskih mostova. Pozorište mladih Sarajevo i Zijah A. Sokolović odlučili su predstaviti publici autorski rad jednog od naših najvećih teatarskih autora.

Dobrovoljno sam slušao razloge zašto trebamo ići gledati junaka našeg djetinjstva, savremenog filozofa, svjetskog glumca, itd. Rezervacija, karata, auto, parking, svakodnevni protokol izlaska iz toplog doma, za dobrovoljni odlazak u Teatar. Kako je krenula predstava, nije mi bilo dobro. Čekaj malo, to sam ja?! Kako je moguće da Zijah zna kroz šta prolazim? Ne zna niko, ne znam ni ja sam kako da definišem, to. Kako da ga nazovem: stanjem, fazom, biologijom? Predstava je zapravo o sredovječnom muškarcu koji prolazi ili ulazi u tzv. krizu srednjih godina, preispituje svoj život razgovarajući sa mravima, a sve u odnosu na razvoj društva i civilizacije. “A, u stvari, čovjek je nezadovoljan sobom. Mravi, blago vama! Vi niste čovjek! Čovjek danas nije ništa pametniji od svojih praotaca. Djeca se i dalje rađaju nepismena i neobaviještena. Od idealnog čovjeka daleko smo danas, kao i prije svih revolucija” (Cabares Cabarei; Zijah A. Sokolović). Da ti ne prepričavam, jer i da hoću, ne mogu. Dođi, pa i ti gledaj kako ti se smiju.

Uragan misli poistovijećenja sa likom na sceni. Bezobzirno se okrećem po sali, jer sve što govori on – to sam ja?! To su moja pitanja! Zapravo, dovoljno slična dilemama koje, možda, svi imamo. Samo, ne bih se kladio za svoju bolju polovinu, ona tačno zna šta…, da izviniš. Moja kriza! Sala puna do zadnjeg mjesta, i svi se smiju. Hoće i dodatne stolice da naguraju. Ova moja će nadglasati sve, takmiči se sa ovom iz zadnjeg reda, valjda joj ukrala svesku, domaći rad u drugom osnovne, pa sad hoće da se osveti. Ti, tamo! Šta se ti iz drugog reda smiješ, još i aplauz opalio, kao eeeno, onaj tamo iza, u sredini, o njemu je ovo vaše. Pored nas sjede neki studenti, valjda da mi se smiju po svim generacijama. Izvinjavam se autoru, junaku našeg djetinjstva, moram tražiti odštetu za krađu prava na krizu! Pravda zadovoljena! Neće me valjda kriza srednjih godina izvući iz ove finansijske? Na šta si spao? Stara poznata izreka, klin se klinom izbija – ima li neka druga, manje homoseksualna, izreka da djeluje na mene, slobodno preporučite neku, ako imate. Kriza srednjih godina, ekonomska kriza, kriza benzina, istorijska kriza… Laktom me gura, kaže, opusti se… Neću da se opustim, šta da se opustim. Nije to moje, nisam to ja! To je pozorište, budalo! Desilo se pozorište! Obrati pažnju na ponašanje – šapće mi na uho. Todore, crni Todore, hajde što si drugima ispao budala, ali zašto sebi?

Dobro, da vidimo! Antologija. Za početak, ono što treba da znamo o kabareu, jeste da je to teatarska forma stara više od stotinu godina, nastala u Parizu krajem 19. vijeka, kao forma zabavnog pozorišta. Nije pravilo, ali često se kabaretske predstave izvode u neteatarskim prostorima, lokalima, kafanama, podrumima – u zavisnosti od potrebe društva. Uvijek su teme aktuelna društvena dešavanja ‘ujutro u novinama, naveče u pjesmi’; satira i kritika politike/ekonomije/odnosa u određenom vremenskom periodu. Kabare je forma kratkih skečeva, priča, satiričnih komentara o društvu, svakako nama ne toliko poznata teatarska forma.

Ali! Za predstavu čija je premijera bila, po svemu već davne, 1993. godine, Cabares Cabarei, bez sumnje, održava vezu sa publikom po aktuelnosti, sadržaju i formi. Res Rei, Cabares Cabarei!

Kroz dileme jednog čovjeka, gledamo satiru o društvu. Otvorenost u glumi i konstantna razigranost na sceni, prikazujući subjektivno – ono sa čime lik dolazi u sukob ili, tačnije, njegove dileme u drugoj polovini života; i objektivno – globalni odnos društva kroz istoriju filozofije, pokušavajući naći približan odgovor ili, makar, kvalitetnije pitanje, Sokolović nudi više od samog teatarskog iskustva. Iskorištava najbitnije od žanra: humor i otvorenost, kao i mogućnost direktnog obraćanja publici (razbijanje četvrtog zida/rampe), koja će u jednom momentu biti sudionik predstave, a opet, u drugom momentu, biti vraćena u gluho doba noći, kada lik sluša slavinu koja kapa i razgovara sa mravima u tami svoje kuhinje.

Aaa, to je poveznica, tako je mene našao!? Mravi me izdali. To je kabare! Moj život je njemu satira, kriza? Ne, ne, samo se ti, ženo, smij, boga pitaj kad ćeš opet. Tačno i kaže lik, na šta je čovjek spao, sa ženom da se druži, dobrovoljno. Opet, sa kime? Prijatelji, familija, komšije… Šta se desilo s nama, s društvom? Pametne sprave su nam krive za otuđenost od kolektiva. Profesori su krivi za lošu mladost, komšije su krive za parking i račune za vodu, kolege s posla. Politika nam je kriva za… Politiku mi ne spominji, da ne počinjem!

Fascinantno je koliko je autoritet humora jak. Humor kao sredstvo autoriteta, u ovom slučaju, nema samo zabavni karakter. Filozofska kriza života u formi kabarea, sa humorom kao autoritetom, oslobađa. Makar dok traje predstava. Biću lakši kada izađem iz teatra, opet bogatiji za druga pitanja. Je l’ to ti šapućeš nešto? Šuti, ženo, gledaj predstavu!

Humor kao revolucija u brisanju sujevjerja! Humor kao autoritet gdje nema teme o kojoj se ne smije pričati, razgovarati i raspravljati. Da ne psujem…, smijati se. Zabavi, pa vladaj, Zike! Nema problema, vidjećemo kasnije za prava, dogovorimo se. Revolucija ne mora da jede svoju djecu. Vuk, buba lenja, ide u zaborav! Sve je moguće od večeras!!! Ima da popravim slavinu u kuhinji!

I tako, upališe se svjetla na kraju predstave.

“Svaka čast! Briljantno, zaista. Sami ste na sceni, sa tolikom kondicijom, držite nam pažnju.”

“Hvala, hvala!”

Oboje gledaju u mene. Trebam nešto da kažem?

“Iskreno, svaka čast! Nikada nisam, u tako kratkom vremenskom roku, toliko puta pogledao u svoju suprugu.”

Protokol, parking, auto, upali, kreni kući. Onaj nasmijani ludak iz drugog reda, u autu iza nas, svira. Misli, zvukom će me progurati kroz crveno. E, sad vala sačekaj! Dobrodošao u stvarnost! Kriza? Ne, dobro sam!

“Nego, Antologija, to još traje, je li tako?”

“Da, da, svaki mjesec, sve do aprila.”

“Mhm… kad je naredna predstava?”