Prva, dugoočekivana povorka ponosa u Bosni i Hercegovini najavljena je za septembar, a najavu LGBTI+ osoba i ljudskopravaških aktivistkinja i aktivista iz svih dijelova zemlje, okupljenih u organizacionom odboru povorke, pratio je govor mržnje na društvenim mrežama, kao i nemušti izljevi netrpeljivosti iz zastupničkih klupa. Prema svemu osim prema sebi i svojima netrpeljiva bosanskohercegovačka javnost ni ovog puta nije iznevjerila očekivanja, zbog čega su se u sjećanje vratile nemile scene nasilja koje je pratilo otvaranje Queer Sarajevo Festivala 2008. godine.

Ipak, prema riječima Emine Bošnjak, članice organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa i izvršne direktorice Sarajevskog otvorenog centra, organizacije najzaslužnije za važne korake u unapređenju položaja LGBTI+ osoba u BiH, ovog puta je daleko više podrške. „Ljudi koji tada, prije jedanaest godina, nisu bili spremni javno dati podršku, sad je pružaju puno otvorenije i aktivnije. Podrška ljudskim pravima i LGBTI+ osobama je danas legitiman stav kojeg se niko više ne stidi. Tu se vidi iskorak.“

Podrška je važna jer u društvu u kojem vladaju netrpeljivost, nasilje i mržnja valja se boriti za poštovanje i ljubav svakog dana, svim raspoloživim sredstvima, a povorka ponosa je već decenijama poznat vid političke borbe LGBTI+ osoba za veću vidljivost i prepoznavanje u društvu koje vodi i do boljih zakonskih rješenja za dostojanstveniji život. S Eminom Bošnjak razgovaramo o važnosti povorke ponosa za LGBTI+ osobe ali i cijelo društvo, te svakodnevnim životnim poteškoćama na koje nailaze lezbijke, gejevi i transrodne osobe u bh. stvarnosti.

Piše: Tamara Zablocki

Konačno, povorka je tu. Puno je nas koji se još od te 2008. godine pitamo zašto se u BiH dosad nije desila povorka ponosa, dok je, recimo, u Srbiji i Hrvatskoj, pa sad već i u Crnoj Gori i na Kosovu, bez obzira na početne probleme koji su trajali godinama, redovna godišnja manifestacija. Zašto se čekao baš ovaj trenutak?

Povorka ponosa nije nešto što treba da se nametne odozgo ili nešto na dnevnom redu što treba da se obavi jer je cijela regija to obavila. Ovo je prvi put, a po tome je bh. povorka ponosa jedinstvena i u regiji, da su se u zajedničkoj ideji okupili aktivisti i aktivistkinje – ne samo za LGBTI+ osobe već i oni koji se bore za poštivanje prava i sloboda drugih skupina – iz cijele BiH, te nas ima iz svih krajeva zemlje: iz Prijedora, Banje Luke, Tuzle, Sarajeva, Ugljevika i drugih gradova. To pokazuje da, koliko god se homofobi iz različitih etničkih grupa i dijelova zemlje mogu ujediniti u mržnji, mi se u tako podijeljenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko povezujemo u istoj ideji koja ima za cilj poboljšanje života LGBTI+ osoba. Zato ovo nije sarajevska već bh. povorka ponosa.

Danas je za povorku ponosa sasvim dobar trenutak, što nam se pokazalo nakon najave. Kad ne bi postojao nikakav problem u BiH u odnosu prema LGBTI+ osobama, kad bi postojalo razumijevanje, ne bi bilo ni otpora najavi. A bilo ga je. Za pravu inkluziju, za pravo prihvatanje, nema veznika „ali“. Ako neko želi da izađe na ulicu, ako to zakoni i slobode dozvoljavaju, onda ne znam zašto bi bilo koji uslov trebao da se postavlja LGBTI+ osobama koje žele samo da izađu na ulicu, da budu vidljive ili barem vidljivije svojim sugrađankama i sugrađanima. Zašto LGBTI+ osobe ne bi mogle koristiti to pravo kao i svi drugi, kao na primjer navijači koji se redovno okupljaju na ulicama, ali i, recimo, ljudi okupljeni na političkim mitinzima na kojima podržavaju svoju političku stranku, kao i svi drugi koji koriste javni prostor, okupljaju se na ulici da bi ukazali na određene probleme a da ne budu povrijeđeni, napadnuti i šikanirani? Javni prostor je za sve građane i građanke.

Zašto je povorka ponosa važna za LGBTI+ osobe?

Iz ličnog iskustva mogu reći da je povorka ponosa osnažujući trenutak, važan trenutak u borbi sa strahom. Bez povorke ponosa i bez reakcija koje su uslijedile na samu najavu, mi i dalje ne bismo znali gdje stojimo, ja kao lezbijka ne bih znala kako će reagovati taksista koji me možda vidio na televiziji, kako će reagovati naši roditelji, prijatelji, da li će nas zaštititi policija koja je tu da nas zaštiti. Mislim da će povorka doprinijeti smanjenju tog grča u kojem živimo. Tek bez skrivanja, u kojem većina LGBTI+ osoba u BiH živi, moći ćemo živjeti slobodnije i iskoristiti sve svoje potencijale, jer ako skrivate bilo koji dio svog identiteta, onda to nije dostojanstven, sretan i ispunjen život. A više ljubavi i sreće u BiH bi nam svima dobro došlo.

‘Imamo puno više zajedničkog nego što neko misli’

Kad sam se već prisjetila 2008. godine i Queer Sarajevo Festivala, treba reći da su u ovih desetak godina aktivisti i aktivistkinje učinili zaista mnogo na poboljšanju statusa LGBTI+ osoba u BiH. Iza vas su zagovaranja zakonskih regulativa, treninzi s policijom, medicinskim osobljem, pružanje pomoći LGBT osobama. U tom kontekstu, zašto je povorka važna i pored svih drugih napora?

Treninzi osvještavanja, kakvih je iza nas mnoštvo, nisu sistematičan način govorenja o problemima s kojima se bilo koja skupina, a pogotovo LGBTI+ osobe, susreće. Također, ako pogledamo šta se dešavalo u Srbiji i Hrvatskoj za LGBTI+ aktivizam, mislim da je povorka ponosa ključni trenutak. Treninzi jesu pomogli da dođemo do određenog nivoa poboljšanja, tu je i Zakon o zabrani diskriminacije, zakon definiše zločin iz mržnje, ali svi ti mehanizmi nisu riješili, recimo, problem nasilja u porodici nad LGBT osobama. Kod nas se još uvijek dešava da kad se mladi ljudi outuju u porodici, roditelji, pa čak i drugi rođaci, zatvaraju ih u kuće, tuku ih, oduzimaju im mobitele, ne dozvoljavaju im da komuniciraju. Izlazak na ulicu je važan da bismo govorili o toj vrsti problema, da bismo ukazali kako nije dovoljno da se u zakonu spominje seksualna orijentacija i rodni identitet, već da se mora država i cjelokupno društvo pomjerati u smjeru istinske zaštite. Zakoni nisu dovoljni da bi se dosegla stvarna, životna ravnopravnost za lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne osobe. Ovako kako stvari stoje sada, teško mi je povjerovati da bi neki policajac u BiH adekvatno reagovao na nasilje u porodici nad LGBTI+ osobom. Slično kao i sa rodno zasnovanim nasiljem, prije će na to gledati kao na porodičnu stvar koja treba ostati u okvirima privatne sfere i o kojoj ne treba pričati. A ukoliko svi problemi koje LGBTI+ osobe imaju ostanu u privatnoj sferi, sumnjam da će se ikad stvarno riješiti.

U drugim zemljama bivše Jugoslavije, koje smo već spomenule, proces od prve povorke ponosa pa do pete, desete, uvijek je izgledao slično. Vremenom se otpor konzervativnih društvenih krugova smanjivao, pa je za očekivati da će isto biti i u BiH. Osim toga, uvijek se nađe neka nova žrtva. Kako povorka ponosa doprinosi smanjenju rasprostranjenosti zločina iz mržnje i govora mržnje prema LGBTI+ osobama?

Uvijek se nađe nova žrtva, a najbolji trenutni primjer su svakako migranti. Tako je, recimo, LGBTI+ aktivizam u BiH u velikoj mjeri uticao na promjenu načina na koji mediji izvještavaju o LGBTI+ osobama, o njihovim pravima, životima, identitetima, ali je u posljednjih par godina vidljivo da obrasce koje su mediji 2008. godine koristili povodom Queer Sarajevo Festivala danas koriste izvještavajući o migrantima. Ti ljudi se svode na nekakvo strano tijelo koje ne treba biti tu, u našoj državi, govori se o tome kako su oni opasni, kako donose bolesti sa sobom, kako su kriminalci kojima nije mjesto u društvu.

Problem u BiH je što, kako neka istraživanja pokazuju, tek svaka deseta osoba poznaje LGBTI+ osobu, a ako nešto ne poznajete onda je vrlo lako namaštati da su lezbijke i gejevi osobe koje se bave samo svojim seksualnim ponašanjem i seksualnim životom. Tako ih se dehumanizira, ne vidi ih se kao ljude, a u tome leži i najveća moć povorke ponosa: kad LGBTI+ osobe izađu na ulicu, moći ćete vidjeti da su to Bosanci i Hercegovci, da to nisu ljudi koji su došli s nekakvog Zapada, nekakva međunarodna zajednica, već ljudi koji žive u Zenici, Sarajevu, Banjoj Luci, Derventi, koji su odrastali u ratu, suočavaju se s ekonomskom situacijom kakva jeste za većinu građana i građanki u BiH, a povrh svega imaju još i problem da moraju sakrivati vrlo bitan dio života: kako se osjećaju, koga vole i s kim žele provesti život.

Mislim da je povorka važna kako bi ljudi vidjeli da je riječ o Bosancima i Hercegovcima koji možda, kao i svi ostali, vole ili ne vole ćevape, pitu i sevdalinke – da dijele puno više stvari sa svojim cisrodnim i heteroseksualnim sugrađanima i sugrađankama nego što oni to misle. Povorka ponosa je važna da bi ljudi vidjeli LGBTI+ osobe izvan plošnih slika koje im plasiraju mediji, jer o tome nisu mogli učiti ništa u školi, a ovaj vid protesta je važan i da bi se građanima pokazalo kako država stoji iza ljudskih prava, jer ako je u stanju da zaštiti jednu od najranjivijih grupa u društvu onda to može biti nada za sve druge koji imaju loš položaj u društvu.

Nasilje u porodici, nasilje u školi, nevidljivost u zakonima

Povorke ponosa u dijelu svijeta u kojem je poštivanje ljudskih prava na boljem nivou od onog u BiH odavno nisu politički protesti LGBTI+ aktivistkinja i aktivista već prilika da se proslavi društvena raznolikost, te na njima viđamo čitave, najrazličitije porodice i sve generacije. Koliko je važna ta podrška koja dolazi od onih koji nisu dio LGBTI+ populacije?

Podrška je bitna jer se ljudska prava ne tiču samo LGBTI+ osoba, već svih, i mama, i tata, i braće, i sestara, tiču se čitavog društva u kojem mi svi želimo da živimo, a svi ga i oblikujemo. Treba se zapitati da li želite da živite u društvu u kojem se LGBTI+ osobe neće moći osjećati ugodno ili želite doprinijeti stvaranju tolerantnijeg okruženja. Čini mi se da Bosna i Hercegovina postaje sve zatvorenije društvo u kojem se sužavaju prostori slobode, a povorka može pomoći u tome da postanemo otvorenije društvo, da damo mogućnost onima koji se ne osjećaju slobodno da se osjete slobodnima. To nije pitanje LGBTI+ osoba, već i svih drugih manjina, skupina koje nisu privilegovane. Na kraju, to je pitanje same slobode izražavanja.

Osim spomenute dehumanizacije LGBTI+ osoba koje se svodi na njihovu seksualnost – kao da je iko od nas isključivo predstavnik samo svoje seksualnosti lišen svakog drugog identiteta i interesa – prevladavajući dojam je da ljudima nije jasno koji su to stvarni, životni problemi LGBTI+ osoba svih generacija u BiH. Pa, koji su to najveći problemi LGBTI+ osoba u našem društvu?

Najstrašnija stvar je još uvijek strah od nasilja. U našem društvu još uvijek vlada takva atmosfera da ako javno kažete da ste lezbijka, gej ili transrodna osoba to sa sobom nosi rizik da će vas neko na ulici napasti. U porodici, ako kažete roditeljima, u opasnosti ste da vas se oni odreknu i da ostanete bez njihove podrške, a porodica je, u svim društvima, pa tako i u našem, mjesto gdje biste ponajprije trebali imati sigurnost, podršku i ljubav. Znamo da se ljudima dešava da ih roditelji istjeraju iz kuće ili zatvore u kuću ne dopuštajući im kontakt s bilo kim, da ih uslovljavaju, biraju im društvo i školu u koju će da idu, pa je bilo slučajeva da su roditelji zabranjivali dječacima da upisuju, recimo, frizersku školu. To može zvučati kao sitnica, ali može nekom uticati na život i uzrokovati ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje. Nasilje se također dešava u školi, još jednom mjestu na kojem bi mladi ljudi trebali imati podršku i podstrek svom ličnom razvoju.

Kad traže pomoć LGBTI+ aktivistkinja i aktivista u BiH, ljudi se najčešće javljaju za pravnu pomoć, ali i s pitanjima kako da se outuju roditeljima i kako da se nose s depresijom i anksioznošću. Životni problem LGBTI+ osoba je i taj što, recimo, sa svojim partnerom ili partnericom vrlo teško nalaze stanove, jer ih stanodavci mogu odbiti samo na osnovu toga što ne žele u stanu imati dvije lezbijke ili dva geja. Nasljeđivanje je za istospolne partnere, koji ni na koji način nisu prepoznati u zakonu, također problem, kao i pravo na socijalno i penziono osiguranje, a i svakodnevni simbolični problemi poput onog da svojoj dugogodišnjoj partnerici ili partneru ne možete obezbijediti sahranu po njihovoj želji jer nemate nikakva prava ispred njihove biološke porodice, ili da vas, ako završite na intenzivnoj njezi, partnerica ili partner ne mogu posjetiti, dok to istovremeno može biološka porodica koja vas možda uopšte ne prihvata. Ukoliko su još i djeca u igri, stvari se dodatno komplikuju jer zakon ne priznaje da dijete može imati dvije majke ili dva oca, a za transrodne osobe također postoji cijeli niz posebnih problema, od toga da nisu riješeni načini na koje se druga oznaka spola može upisati u dokumente.

To sve nekome može zvučati kao sitnica, a mnogo puta ljudi također kažu ‘pa dobro, ni moji roditelji nisu htjeli prihvatiti kad sam ja htjela da se udam za pripadnika druge vjere ili druge etničke skupine’, ali LGBTI+ osobe uz sve to prati veći nivo sramote i straha od nasilja. LGBTI+ osobe uvijek gledaju iza ramena, čekajući kad će ih neko mrko pogledati i odlučiti da ih napadne. To nonšalantno nasilje je i dalje prihvatljivo u javnom diskursu, kao i da se za LGBTI+ osobe govori da su bolesne, a „zahvaljujući“ tome njima prijeti stvarna opasnost.

Naznaka mogućeg poboljšanja tog stanja desila se u oktobru prošle godine kada je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine usvojila inicijativu za usvajanje zakona o istospolnim zajednicama. Kako je uopšte došlo do toga i dokle je stigla inicijativa do sada?

Za inicijativu su zaslužni parovi iz Bosne i Hercegovine koji su sklopili istospolna partnerstva u državama u kojima je to moguće, a njihove veze u našim matičnim uredima nisu mogle biti priznate jer nema zakonske osnove za to. Čak su im službenici i službenice u matičnim uredima govorili da bi im rado izašli ususret, ali da nemaju zakonsku podlogu za to. Ta informacija je potom došla do Ministarstva unutrašnjih poslova FBiH, koje je odlučilo da reaguje, što nam je bila iznenađujuća i dobra vijest jer smo svi već navikli da se u državi dešavaju loše stvari na koje institucije ne reaguju, ali su ovog puta reagovali na stvarnu potrebu ljudi. To je i srž našeg aktivizma, da se promjene dešavaju odozdo, da odgovaramo na stvarne potrebe ljudi. Međutim, donošenje zakona nije jednostavan proces i osim najave da će biti formirana interresorna radna grupa koja bi trebala istražiti sve pravne propise i načine na koje bi se oni morali mijenjati kako bi se priznale istospolne zajednice, nije se desilo ništa. Mi smo kontaktirali Federalno ministarstvo pravde, koje je bilo zaduženo da formira radnu grupu, međutim ništa se još nije pokrenulo. Od najave je prošlo više od pola godine, premda je ministarstvo samo sebi dalo rok od petnaest dana za formiranje grupe.