Amir Pecar: Kaži mi, kako si?

Piše: Amir Pecar

Velike promjene u životu dođu naglo i nenajavljeno. Niko nas ne upozori na njih, pa čovjek nikada nije spreman. Još uvijek nisam vidio nekoga ko je planirao da zavoli nekoga. Nisam sreo osobu spremnu na smrt neke bliske osobe. Ništa vas ne može spremiti na činjenicu da ćete sutra postati roditelj. Niti ima uputstvo kako se nositi sa otkazom ili promjenom posla i većom odgovornošću. Jasno, možete pročitati stotine knjiga napisanih na ove teme. Možete slušati iskustva drugih ljudi ili potražiti savjet. Ipak, velika promjena dođe i rastavi vas na komade. Neumoljivo i precizno, kao da je stvorena u nekom japanskom naučnom institutu.

Tako je neki dan do mene došla jedna od onih vijesti koja vas samo pokosi. Ne znam da li mi je bio prijatelj, ali bio je jedan od onih ljudi koje poznaješ, jer su vam se nekada ukrstili životi kroz druženje sa vama bliskim ljudima. U svakom slučaju, znali smo se dugo godina. Nekada smo se sretali u gradu. Nekada na Želji. Igrali smo skupa lopte. Zanimljivo je da smo se prvi put sreli na jednoj ekskurziji, gdje se naša škola, onako tinejdžerski, potukla sa njihovom. Znam, čudan način za upoznati nekoga, ali, svako vrijeme je imalo svoje običaje. Mi smo bili poratna djeca, spremna na sve. Pa i braniti jedni druge. Taj moj poznanik je uvijek bio nasmijan. Nikada ga nisam sreo bez ogromnog osmijeha i punog duha i života. On je živio svoj život, uz svoju porodicu. Ja sam se držao svojih navika. Nismo se dugo sreli, čak ne mogu da se sjetim trenutka kada sam ga pretposljednji put vidio.

Posljednji put sam ga sreo dok su ga spuštali u mezar na jednom sarajevskom brdu. Neko mojih godina, vječno nasmijan, oduzeo si je život. Velika životna promjena je još jednom uradila svoj posao perfektno. Za sve njegove prijatelje, porodicu, njegove klince i poznanike. Onako, po japanski. Okrutno i brutalno. Mašina za promjenu životnog kursa.

Mnogim ljudima koje sam sreo na toj dženazi, a velika većina nas se poznavala, direktno ili indirektno, visio je upitnik iznad glava. Zašto? Kako? I niko nije imao odgovor. Teorije su se nizale u šaputanju te tihe gomile ljudi u nevjerici. Svi smo bili zbunjeni, onoliko koliko smo bili i tužni. A gdje je odgovor?

Odgovor je svuda oko nas. Živimo u užasno teškom vremenu kada je čovjek stalno pod pritiskom. Zanimljivo, čovječanstvo nikada nije bilo naprednije. Sve se razvija nevjerovatnim brzinama. Nikada bolje nismo bili konektovani. Nikada brže nismo putovali. Nikada kroz historiju čovječanstva nije bilo lakše doći do bilo koga i bilo gdje, u bilo koje vrijeme. Pa, opet, sablasno smo udaljeni. Svijet je postao jedno sebično mjesto, gdje duše pucaju pod pritiskom. Kako se nositi uopšte sa svim stvarima oko nas?

Čovjeku je danas jako teško imati slobodu, dok je okupiran svime što se dešava oko njega. Dovoljno je da prati novosti nekoliko dana i da mu se duša smrzne od neizvjesnosti. Planeta je još jednom na korak od svjetskog rata. Cijene rastu neslućenim brzinama. Tek nakon što smo se, bar privremeno, riješili pandemije Covida, tokom koje smo podivljali od izolacija, vakcinacija, certifikata, zabrana i testiranja, evo nas na pragu energetske krize i geopolitičkih previranja, koja ruše sve ono što nam je do juče bilo normalno.

Kada se spustiš sa tog nivoa na ovaj naš lokalni ili regionalni, pritisak samo raste još više. Živiš u državi u kojoj se 30 godina nakon rata još uvijek vlada strahom. Neizvjesnost je prisutna na svakom koraku. Svaki dan ti se Facebook puni ljudima koje si do juče sretao u rodnom gradu, a sada su u inostranstvu i traže drugu šansu i malo normalnosti. Sabijen si u tor. Gledaš nepravdu. Nadaš se boljem, a svaka se stepenica ka naprijed izmiče i imaš stalni osjećaj da gaziš u prazno. Taj osjećaj se reda na temelj onoga što si proživio u ratu, samo se praveći da te nije oštetilo i da si normalan. Gledaš oko sebe ljude koji pričaju sami sa sobom. Ogromnu nervozu na licima. Kao da si među tempiranim bombama, a i sam osluškuješ ono tik-tak u sebi.

Nivo ispod su oni klasičniji problemi. Do posla je teško. I borba je svakoga dana. Novca ne može biti dovoljno, a moraš uvijek da daješ više. Iznad tebe uvijek neko pogrešan. Nakon posla si toliko umoran ili umorna, da možeš samo da se srušiš, ali nemaš kada ni to da uradiš, jer moraš da brineš za nekoga.

Šta je s klincima? Kad je škola? Ima li dobre ocjene, znaš li kad će ekskurzija? Koliko para, kako da se sve stigne? Knjige? Skupe. Da li će upasti u loše društvo, kako da ga ne pustiš na ulicu? Hoće sve da trenira, kako se organizovati, da se stigne, da se bude svuda? Može li upasti u tu srednju školu ili fakultet? Šta zna, a šta, u stvari, ne zna? Kako ga usmjeriti i sačuvati od svega okolo?

Kako sa finansijama? Mora se u kredit. Kako vraćati, kako stizati sve? Novi stan, kvadrat preskup. Novac gubi vrijednost i plata više nije ono što je bila. Biraš između novih zimskih guma i velikog servisa. Kako pronaći više plaćen posao, a da imamo bar malo slobodnog vremena?

Gdje su prijatelji? Kako stići sve sa njima? Kako održati bilo kakav odnos? Da li se zaboravljamo i prelazimo li preko ljutnji? Za šta se uopšte i kada ljutimo? Da li nemamo vremena za važno? Ili nam samo nije toliko važno. Da li se ljudi gube kroz život i zašto je to uvijek tako?

Kako stojimo s ljubavlju? Volimo li? Da li smo voljeni? Gdje je ta sreća i u čemu je pronaći? Kako to da je toliko ljubavi, a toliko usamljenih? Kako to da je na Instagramu sreća, a u životu pred razvod braka? Telefoni bruje. Viber, Messenger, WhatsApp, SMS, Tinder, TikTok, Snapchat, mail i ko zna šta sve još naš život gura u gomilu dnevne komunikacije u svim mogućim pravcima. Mozak je skoro cijelog dana na maksimumu obrtaja. Tišinu gotovo i ne pamtimo. Bojimo se kad je tiho.

Onda zdravlje, izgled. Svakog dana čitamo članke kako smijemo da jedemo ono što juče nije bilo zdravo. Dva dana kasnije je obrnuto. Red nutricionista, red ličnih trenera, zatim reklama za čarobna sredstva za mršanje. Svakog dana, neko je obolio i šalješ SMS.

I, znam. Sada većina misli, pa tako je svuda. Moguće. Međutim, u jednačinu treba ubaciti i to da nije svako biće jednako jako. Mentalno zdravlje je važno, a snaga koja je u nama je izuzetno relativna i često ograničena. Krhkost duša je tako očita, pluća su nam kao baloni u koje ne može da stane više kisika.

Zato je puno važnije od pitanja zašto se nešto desilo, postaviti nekome pitanje – kako si? Ne onako, kroz pozdrav, kako je to kod nas običaj. Nego istinski pitati, saslušati. Pokušati uliti malo nade i podrške. Svi bijemo neke svoje unutrašnje bitke. I svi smo uvijek na toj granici pobjede i poraza, i ta borba nikada ne prestaje. Ne znamo kakva je borba u nekome i sa čim se nosi. Teško je to znati, a još teže procijeniti da li to može izdržati, i gdje i kako će naći utočište. Možda malo vašeg vremena i pažnje popravi nekome šansu za pobjedu. Možda malo ispuše onaj balon od pluća, pa svjež zrak ponovo uđe. Možda je samo jedno slučajno, i naizgled malo, dobro djelo sasvim dovoljno. Možda.

Znate, znao sam jednog čovjeka. Bio je dobar i vječno nasmijan.