Una Bejtović, savjetnica za odnose s javnošću: Na kraju će se pamtiti samo da li smo bili dobri ljudi

Una Bejtović je javnosti poznata po različitim angažmanima u javnom diskursu – od medija do kulturnih i društvenih inicijativa koje oblikuju savremeni prostor Bosne i Hercegovine. Una je savjetnica za odnose s javnošću i dugogodišnja PR menadžerica Festivala MESS, čiji rad najbolje svjedoči o dometima žene koja posvećeno i savjesno doprinosi transformaciji društva, boreći se za univerzalne ljudske vrijednosti i pravo na istinu. Ova žena će vas na prvi pogled zasigurno osvojiti specifičnom bojom glasa i dikcijom, koje su joj od malih nogu služile kao saveznici, a potom britkim umom i okretnošću u jeziku. Dok je slušam kako me podsjeća na istinske vrijednosti u poslu i životu, sretna sam što je upravo Una Bejtović lice i glas naslovnice novog izdanja Urban magazina. Jedna je Una – inspirativna, zabavna i vrijedna!

Imate toliko širok spektar djelovanja i angažmana. Kako se obično predstavite sagovornicima?

Rekla bih da sam, uz pomoć svojih riječi, zagovaračica dobrog. Osoba koja je, uprkos svim životnim izazovima, uspjela da sačuva dijete u sebi. Sa iskrenošću, entuzijazmom i ponekad naivnošću, posmatram svijet i vjerujem da se kroz struku kojom se bavim možemo bolje razumjeti. Vjerujem da kroz ono što radimo možemo biti bolji ljudi.

Kako je sve započelo? Šta je bila vodilja u Vašem profesionalnom sazrijevanju?

Ovo je vrlo široka tema i teško je reći kada su tačno započeli moji profesionalni angažmani, ali sve što je prethodilo bilo je usmjereno ka tome. Počelo je od najranijih dana, kroz prozivanje djece u vrtiću, dramsku sekciju na Televiziji Sarajevo, recitatorsku sekciju u školi, pa do takmičenja u tadašnjem Domu pionira “Boško Buha”. Jedan od ključnih trenutaka bila je pobjeda na republičkom takmičenju, kada sam recitovala pjesmu Desanke Maksimović ‘O, mladosti’. Rat je ubrzo uslijedio. Ja sam se povezala s tim ulogama, pa je bilo prirodno odlučiti kuda da nastavim dalje. Moj otac, koji je bio prisutan u svim sferama javnog govora, imao je veliki uticaj na mene. Od decembra 1993. godine počela sam raditi na radiju. Zatim, nastupala na koncertima sarajevske ratne estrade i moderirala događaje. Kasnije sam prešla na televiziju, gdje sam provela nekoliko godina. Nakon decenije života u televizijskom svijetu, odlučila sam se za promjenu – odabrala sam put koji je opet blizak javnom životu, ali na potpuno drugačiji način.

Vrijeme rasta i učenja

Kako je izgledao rad u ratnim uvjetima?

Mislim da nam je radio zaista spasio mentalno zdravlje tokom rata, slično kao i teatar, koji mi je uvijek bio blizak zbog mog oca i njegovih angažmana. Radeći na radiju, osjećala sam da činim nešto korisno. Ljudi su se javljali u program, ponekad smo se zabavljali, a često smo pokušavali biti kontrapunkt onome što se dešavalo oko nas. Naravno, bilo je to vrijeme ludila – dolazite na posao i ne znate hoćete li preživjeti da dođete do njega.

U to vrijeme nije bilo interneta, pametnih telefona, Google-a ni vještačke inteligencije koja bi nam pripremila emisije. Sjećam se da smo izvlačili stare magazine – ako je neko imao sreće da sačuva neku arhivu, jer je papir često korišten za loženje – kako bismo pripremali zanimljivosti i tematske emisije. Bio je to izuzetno kreativan period, jer smo se oslanjali na znanje koje smo stekli prije rata. A tada, tokom rata, mogućnosti za daljnje učenje bile su vrlo ograničene – nije bilo putovanja, obrazovni sistem je bio na aparatima, a znanje se moglo širiti jedino kroz knjige. Morao si biti snalažljiv i kreativan. Iz tog perioda vučem i jednu važnu crtu: nepodnošenje prevelike fokusiranosti na problem. Ako smo u ratnim uslovima stvarali program koji je bio kvalitetan i koji su ljudi slušali, ne mogu da prihvatim da u 2024. godini ne možemo riješiti stvari koje su pred nama. To su bili počeci moje karijere, za koju nisam znala da će se razviti u ovo što sam danas. U prvom razredu srednje škole, sanjala sam da ću postati balerina. Do rata, to je bila moja velika želja. Kasnije su se želje primijenile i preoblikovale. Taj period za mene je bio vrijeme rasta i učenja.

Koje biste projekte ili angažmane izdvojili iz bogate karijere?

Već 15 godina sam PR festivala MESS, koji je dio mog DNK – ne samo zato što je riječ o teatru, već zato što je riječ o specifičnoj vrsti teatra, s jedinstvenom filozofijom, misijom i vrijednostima. Pored toga, dugo sam radila na projektima vezanim za tranzicijsku pravdu i suočavanje s prošlošću. Posebno bih izdvojila angažman u Inicijativi mladih za ljudska prava, kada smo organizovali “Dane Sarajeva u Beogradu”, kao i rad sa Suadom Kapić na projeku „Mapiranje genocida u Srebrenici“, zatim izradu foto-knjige “Bosna 1992-1995”. Također, sarađivala sam s Udruženjem veterana odreda policije Bosna. Četrnaest godina radim za organizaciju TRIAL, koja se bavi zaštitom žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje i borbom za njihova prava – to mi je posebno blisko. Naravno, bilo je angažmana vezanih za lakše teme, kao što je euforično otvaranje restorana Mrvica i dolazak čuvenog kuhara Rudolpha van Veena u Sarajevo, što je bio jedan od najslađih događaja.

U profesionalnom smislu, jedan od trenutaka koji me obilježio bila je prva poslijeratna Skenderija i veliki koncert Dine Merlina 1996. godine. Tada sam imala nepunih 19 godina i bila sam zadužena za otvaranje koncerta. Kasnije, susret s 70.000 ljudi na Koševu na Merlinovom koncertu 2000. bio je trenutak koji ću pamtiti do kraja života. Tu je i epizoda mog boravka na CNN International desk-u u Atlanti, gdje sam, zahvaljujući prijatelju i poznatom novinaru Zoranu Stevanoviću, imala priliku da testiram svoje sposobnosti u visoko stresnim uvjetima. Četvrti dan mog boravka u Atlanti, umro je Slobodan Milošević, pa sam bila angažovana u praćenju breaking news-a. Kontaktirala sam zvaničnike iz BiH i regiona, pratila vijesti i prevodila. Dobila sam pohvale ozbiljnih profesionalaca i svi su tada mislili da ću ostati u Atlanti, ali ja sam željela da testiram vlastite granice. Vratila sam se u Sarajevo s osjećajem samopouzdanja i s jasno postavljenim zahtjevom prema sebi da se nikada ne žalim, već da uvijek budem na visini zadatka.

Šta je najljepše u poslu kojim se bavite?

Mislim da je najljepši aspekt mog posla mogućnost da kreiram priče, formuliram poruke i prepoznam najbolje u onome što moji klijenti rade, te da to na najbolji mogući način plasiram. Kada se ovaj posao obavlja na etički način, smatram da ima moć da promoviše univerzalne vrijednosti u javnom diskursu.

Umjetnost dovodi do katarze

Kada govorimo o univerzalnim vrijednostima, onda trebamo ponovo otvoriti priču u ovom intervjuu o festivalu MESS. Još jedno izdanje festivala je završeno…

Kao što je MESS prošle godine otvorio prostor za razgovor o ukrajinskim umjetnicima, ove godine je bilo prirodno da se posvetimo temi Palestinaca i damo im priliku da se njihov glas čuje. Kada osjetite da ste dio nečega što je veće od vas samih, kada osjetite da ostavljate nešto vrijedno iza sebe i da ste na pravoj strani historije, to je osjećaj koji donosi rad na MESS-u. U tom kontekstu možete biti potpuno sigurni da radite nešto značajno. Festival zahtijeva ogromnu koncentraciju energije – zbog ograničenih resursa, MESS se oslanja na ljudski faktor, motivaciju i moralni kompas ljudi koji rade na njemu. MESS je bio prije nas i biće tu i poslije nas, a na nama je da damo sve od sebe kako bi festival bio u svom najboljem izdanju. Biti dio MESS-a je privilegija. To znači biti u središtu energije humanosti i aktivizma. Umjetnost možda ne može direktno mijenjati svijet, ali sigurno može propitivati stvarnost, izazvati nas da se zamislimo, pa čak i dovesti do katarze. Kada radim za MESS, osjećam da su svi moji ljudski, profesionalni i intelektualni kapaciteti potpuno angažirani.

Kakva je moć umjetnosti i kulture u bosanskohercegovačkom društvu?

Ako govorimo o institucionalnoj kulturi, ona zavisi od toga u kojoj mjeri oni koji donose odluke vjeruju u kulturu. Ja duboko vjerujem da umjetnost oplemenjuje. Sjećam se kako su se tokom opsade ljudi mom ocu zahvaljivali na onome što je radio kao kulturni radnik. To im je značilo da su, i u najtežim vremenima, bili dio civilizacijskog toka, kulture, a samim tim im je pomoglo da sačuvaju svoje mentalno zdravlje. Umjetnost ima moć da nas poveže sa sobom, da nas natjera da razgovaramo sa sobom, da preispitujemo vlastite vrijednosti i osjećanja. Umjetnost je uzvišena grana života i život bez nje bio bi samo instinktivno preživljavanje. A preživljavanje ne može biti suština života, niti njegov pravi smisao.

Vratićemo se u savremenost, konkretno na organizaciju događaja. Godine profesionalnog iskustva su iza Vas. Kako pravite događaje?

Mogu reći da me teatar puno oblikovao jer smatram da je svaki korporativni event zapravo mala predstava. Nažalost, kod nas nema puno kreativnih klijenata koji žele da organiziraju događaje koji će se pamtiti. Često se organizuju događaji na način da se samo osigura prostor, tehnika, posluže gosti i podijele pokloni. Moj pristup je da od svega toga napravim kreativnu cjelinu, koja izaziva ushićenje i nudi/ostavlja emociju s kojom će ljudi otići s događaja. Naravno, zahtjevi klijenata su važni, ali za mene je ključno organizirati događaje koji imaju suštinu i šalju pravu poruku. Eventi su za mene kreativni izazov i svaki od njih treba da bude prilika za inovativnost.

Da li se mijenjao način komunikacije i organizacije evenata?

Primjećujemo promjene u načinu na koji se postavljaju eventi. Ljudi su shvatili da je multimedija ključna za organizaciju događaja i da ona može učiniti iskustvo dinamičnijim. Ipak, i dalje postoje trendovi koje treba mijenjati. Na primjer, mnogi ljudi i dalje vjeruju da duge priče na događajima zadrže pažnju publike, ali često to nije slučaj – misle da ih neko sluša, a u stvarnosti publika nije angažovana. Još uvijek imamo mnogo toga što trebamo promijeniti kako bismo postigli zaista kreativne i inovativne rezultate. Samo kroz emociju možemo napraviti događaje koji neće biti samo još jedan običan skup, već iskustvo koje ljudi pamte.

Postoji mnogo kvalitetnih žena

Šta Vas očekuje u bliskoj budućnosti – na čemu trenutno radite?

Sada smo u fazi stabilizacije. Iako sam uvijek bila posvećena treninzima, obično ih zapostavim u periodima aktivnih i dinamičnih mjeseci kao što je bio slučaj u prethodnim mjesecima. Sada se radujem što ćemo nastaviti postojeće saradnje i posvetiti se daljem razvoju.

Spomenuli ste trening javnog nastupa…

Primijetila sam da je strah žena od javnog nastupa zapravo kulturološke prirode. Žene se boje „filtera“ i podvrgnute su većem ispitivanju svojih kompetencija u odnosu na muškarce. Zbog toga su mnoge žene počele da se povlače i da se ne ističu, jer im je tako jednostavnije. To je kulturološki problem, ukorijenjen u odgoju žene da bude domaćica. U našem društvu postoji mnogo kvalitetnih, obrazovanih žena koje mogu ponuditi programe sa smislom, koji u centar svega stavljaju čovjeka i ljudsko dostojanstvo. Taj prostor ne može zauzeti niko osim nas – moramo to biti mi. Ja imam tu transgeneracijsku feminističku liniju, naslijeđenu od žena iz moje porodice. Neizmjerno sam zahvalna što sam imala takve roditelje jer sam od njih naučila da insistiram na osjećaju slobode i odgovornosti za vlastiti život, koliko god da nam je dat. Moje mjerilo je ono što radim, a ne ono što drugi misle. Čini mi se da žene često ne uživaju tu podršku, zbog čega im je teško da se izbore za vlastite ideje. Uvijek ću biti tu da osnažim žene i podržim ih da, kada imaju ideju, onda tu ideju i ostvare.

A privatno vrijeme? U čemu pronalazite utočište?

Pošto je profesionalni život toliko dinamičan, ja se ne libim da vikend provedem pod dekicom uz Netflix, ali, naravno, imam porodicu i dvije mačke, pa to nije uvijek moguće. Volim provoditi vrijeme i sa svojim prijateljicama, a često i putujem. Duhovnost mi pomaže da pronađem balans u ovom brzom načinu života, koji nas konzumira na energetskoj i mentalnoj razini. U vremenu koje je pred nama, neću imati puno vremena za odmor, jer ću biti posvećena pisanju doktorske disertacije. To je novi izazov i intelektualni angažman koji mi nedostaje i kojem se radujem.

Šta biste poručili mladim ljudima koji su tek na početku profesionalnog usavršavanja?

Rekla bih mladima da se posvete učenju, da razvijaju svoju elementarnu pismenost i šire znanje. Na početku ne mogu očekivati plodove, ali trebaju pokazati poštovanje prema kolegama s iskustvom od kojih mogu učiti. Trebaju putovati, vidjeti kako život izgleda u drugim sredinama i širiti svoje horizonte. Ne treba da traže odmah novac, jer on dolazi kao posljedica. Znati da doprinosite društvu kroz ono što volite je nemjerljiv osjećaj, a vremenom, to će se sigurno isplatiti.

Uvijek spominjem da su cipele mog oca bile prevelike da ih popunim, jer sam svjesna koliko je nemoguće usporediti se s onim što je on ostavio iza sebe. Nije sve mjerljivo lajkovima i novcem. Moj otac je 60 godina posvetio Pozorištu mladih, i teatru generalno. Nakon njegovog odlaska, u magazinu Gracija je izašao naslov: “Odlazak dobrog i časnog čovjeka”. Godinu dana nakon toga, malu scenu su nazvali po njegovom imenu, što bi njemu bilo potpuno neobično, jer je bio samozatajan i skroman.

Poanta je da treba raditi svoj posao kao da će se nešto po nama zvati, bez obzira na to što to često neće biti slučaj. To je priča o profesionalnom angažmanu i o tome što smo dužni da radimo. Platu ne zarađujemo samo za obavljanje posla, već zato što radimo najbolje što umijemo, od devet do pet. To je naslijeđe koje je moj otac ostavio – takav naslov u novinama se ne može kupiti. A na kraju će se zaista pamtiti samo jedno: da li smo bili dobri ljudi.