Fondacija Heinrich Böll iz Sarajeva objavila je knjigu Zamišljanje žene. O ideološkim i kulturnim konceptima ženskog roda u povijesti Bosne i Hercegovine, koju su uredile Sabina Veladžić i Aida Ličina-Ramić. Riječ je o zborniku radova saopćenih na naučnoj tribini Žena Bosne i Hercegovine. Koncept i/ili stvarnost na margini povijesnih, ideoloških, kulturnih sistema održanoj 28.10.2021. godine u Historijskom muzeju u Sarajevu. Urednice zbornika su u Uvodu detaljno objasnile teorijsko polazište većine radova i dinamiku pripreme naučne tribine i objavljivanja ovog zbornika, te ukratko predstavile ključne teze koje su sadržane u pojedinim radovima:
Zbornik donosi sedam naučnih radova, koji na različite načine nude nove poglede na položaj žene u bosanskohercegovačkom društvu kroz historiju. Radovi se na povijesnoj vremenskoj liniji kreću od srednjeg vijeka do skorije prošlosti i svaki od njih predstavlja važan doprinos za razumijevanje položaja žene kroz historiju na prostoru Bosne i Hercegovine. Autori/-ice, kroz različite tematske, ali i hronološke okvire, propituju ključnu tezu koja je postavljena naslovom ovog zbornika, a to je kako se preobražava zamišljena slika žene, odnosno njen definirani društveni položaj i uloga kroz različite ideološke i kulturne koncepte u povijesti Bosne i Hercegovine.
Rad pod naslovom ”Sudbine velom zaborava skrivene: žene bosanskog srednjovjekovlja u izvorima, historiografiji i populistici” autora Dženana Dautovića, bosanskohercegovačkog medievaliste, otvara Zbornik. Dautović razmatra posebno izazovnu i važnu temu o položaju žene bosanskog srednjovjekovlja iz tri različite perspektive. Najprije autor skreće pažnju na jedan od najvećih izazova s kojim se suočavaju istraživači/-ce srednjovjekovnog razdoblja naše povijesti –nedostatak izvora, što u slučaju istraživanja povijesti žena dodatno otežava situaciju jer one ni u postojećim izvorima nisu dovoljno vidljive. Druga se perspektiva tiče položaja žene u historiografiji, koja je uzročno-posljedično vezana uz prvu, odnosno nedostatak izvora, te proizlazi iz tumačenja sačuvanih izvora i zaključaka koji se donose iz njih. Pored historiografskih radova o pitanju i položaju žene u srednjovjekovnoj Bosni, Dautović u ovome radu ukazuje i na nešto drugačiju ”popularnu” produkciju, populistiku, kao treću perspektivu istraživanja, koja je postala dio svakodnevnice i vrlo često se (zlo)upotrebljava i u dnevnopolitičke svrhe, te ima i ozbiljne društvene reperkusije na oblikovanje historijske svijesti. Uz opći pregled historiografskog prikaza žene u evropskom srednjovjekovlju i žene u bosanskom srednjovjekovlju, kroz dva glavna poglavlja autor je u dvjema studijama slučaja, o kraljici Jeleni Gruboj i kraljici Katarini, na konkretnom primjeru pokazao proces proizvoljne ideološke i populističke nadgradnje ženskog lika podjednako proizvoljno izvučenog iz repozitorija prošle stvarnosti.
Položaj žene i njeno prisustvo u javnom i društvenom prostoru Bosne i Hercegovine u periodu osmanske uprave, odnosno između 16. i 18. stoljeća, predstavila je autorica Elma Korić u radu ”Žena u javnoj sferi Bosanskog ejaleta”. Oslanjajući se na izvore iz tog perioda koje su, kako naglašava autorica u uvodu ovoga rada, ”isključivo sastavljali muškarci”, a prvenstveno na primarne osmanske izvore – zapise u sudskim registrima (sidžili) i popisne katastarske knjige (tapu tahri defteri) – donosi nam slikovite prikaze iz svakodnevnog života žene tog razdoblja. Struktura i sadržaj izvora predstavljaju izvjesna ograničenja za sagledavanje položaja žene u osmanskom razdoblju, no uprkos tome Korić u određenoj mjeri kroz svoje zaključke navodi na razmišljanje o potrebi preispitivanja stereotipne slike žene tog vremena, donoseći niz zanimljivih i živopisnih primjera i slučajeva naročito iz oblasti nasljednoga prava, koji pokazuju da su u pojedinim slučajevima žene bile svjesne svojih prava i nisu se ustručavale poduzeti i konkretne korake da ih osiguraju.
Rad pod naslovom ”Nacionalizam kao put ženskoj emancipaciji. Vidljivost i uloga žene u Bosni i Hercegovini u austrougarskom periodu prema Bosanskoj vili” autorice Sonje Dujmović otvorio je pitanje emancipacije srpske žene u Bosni i Hercegovini na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u svjetlu narastajućeg srpskog nacionalnog pokreta tog vremena. Štampa, kao jedan od najvažnijih alata za promoviranje nacionalnih ideja, poslužila je autorici kao izvor za istraživanje emancipatorskih praksi tog vremena. Časopis Bosanska vila, ”list za zabavu, pouku i književnost”, postao je tako platforma preko koje su žene dobile priliku da postanu ”vidljive” u javnom prostoru i u okviru nacionalno-kulturne paradigme u izgradnji. One su odlučno iskoristile tu šansu i zauzele javni medijski prostor na način koji je zatekao njegove muške kreatore. Ipak, ta emancipacija imala je granice i njihovo sagledavanje, napominje autorica, važno je radi spoznaje metoda perpetuiranja njenog ograničenog dometa i utjecaja.
O ulozi i značaju ženskih organizacija u procesu emancipacije žena u socijalizmu možemo čitati u radu „Nova ženska organizacija – Savez ženskih društava Bosne i Hercegovine (1953–1961)“ autorice Aide Ličina-Ramić. Emancipacija žena tog vremena u pravnom smislu ogledala se u donošenju ustavnih i zakonskih odredbi koje su garantovale pravnu jednakost žena i muškaraca, međutim, u praksi zastarjeli, tradicionalni i patrijarhalni način razmišljanja i dalje su određivali ulogu žene u društvu. Stoga je posebna ženska organizacija bila neophodna faza u rješavanju ženskog pitanja u socijalističkom društvu, zaključuje autorica. Ličina-Ramić piše o značaju Saveza ženskih društava, o osnivanju, organizaciji i djelatnosti ove ženske organizacije, s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.
“Od ustupaka muške uljudnosti do književnopovijesne obliteracije ženskinja bošnjačke književnosti prema rizomatskim stukturama književne (pri)povijesti ‘odozdo'“, rad autorice Ajle Demiragić, prilog je ginokritičkim istraživanjima i kritici tradicionalnog načina organizacije književne povijesti. Autorica je analizom književnopovijesne studije povjesničara i kritičara književnosti Muhsina Rizvića – o Bosansko-muslimanskoj književnosti u doba preporoda 1887–1918, koja ima značaj nacionalnog književnog kanona, ukazala na zanemarivanje ženskog književnog stvaralaštva s konca 19. i početka 20. stoljeća u ovome djelu. Ovaj rad, osim što predstavlja doprinos kritici razvoja androcentričnog književnopovijesnog prikaza moderne bošnjačke književnosti, ujedno predstavlja i prilog proučavanju marginaliziranih bošnjačkih književnica s početka 20. stoljeća.
Kako je lik žene predstavljen koncem 1980-ih i početkom 1990-ih godina na stranicama vjersko-nacionalne štampe u Bosni i Hercegovini, prikazuje autorica Sabina Veladžić u radu pod naslovom „Diskurzivna prezentacija žene u bošnjačkim štampanim medijima 1989–1992.“.
Preporod, Muslimanski glas, Islamska misao i Ogledalo predstavljaju izvornu bazu autorici koja analizira kako je, u navedenom vremenskom okviru, bošnjačka društveno-politička elita kroz osmišljenu idejno-političku platformu oblikovala bošnjačko nacionalno društvo, a s tim u vezi razvijala i diskurzivni konstrukt nove bošnjačke žene. Lik nove bošnjačke žene, ističe Veladžić, anticipira se u duhu poželjnih kategorija – odgajateljice, žene – majke, žene – muslimanke, a istovremeno se suprotstavlja liku posrnule žene, ”nemoralne” Bošnjakine, koja je prihvatila sekularne vrijednosti i prakse socijalističkog idejno-političkog sistema vrijednosti. Konstruiranje ovakve slike žene kroz štampu išlo je u prilog repatrijarhalizirajućim procesima u društvu, ali i izgradnji narativa putem kojeg se bošnjački kolektiv u to vrijeme idejno homogenizirao, zaključuje autorica.
Kako se (ne) zamišlja žena na stranicama savremenih udžbenika historije u Bosni i Hercegovini – tema je rada pod naslovom „Žene na marginama savremenih udžbenika historije Bosne i Hercegovine“ autorice Melise Forić Plasto. Ovaj, ujedno i posljednji rad analizira na koji je način danas predstavljena žena u ”službenoj verziji historije”. Udžbenici kao nastavno sredstvo, koji nastaju na osnovu planova i programa što ih kreira i njima rukovodi vladajuća idejno-politička elita, izvorna su podloga za ovo istraživanje. U Bosni i Hercegovini udžbenici su odraz trenutne podijeljenosti društva, pa stoga autorica analizom udžbenika na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku za osnovnu školu dolazi do, u najmanju ruku, poražavajućih podataka. Sadržaji o ženama u nekim od udžbenika su na razini incidenta. Izdvaja se jedan broj udžbenika, ali oni, bez sumnje, za ovako važno pitanje ne mogu biti izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Naposljetku, iako su ideološki i kulturni koncepti putem kojih se žena zamišlja (kao Srpkinja, Bošnjakinja, radnica, buržujka, majka) u biti kolektivne kategorizacije, tj. diskurzivni stigmatski ili afirmativni opisi lika žene koja u sebi sažima cijelu jednu žensku zajednicu, ovaj zbornik polazi od premise da je ženski dio ljudskog društva na izrazito kompleksan način izdiferenciran i podijeljen – generacijski, ideološki, nacionalno, etnički, klasno, rasno, etički i moralno. Repatrijarhalizacijski trend koji posljednjih decenija nezaustavljivo jača ne samo na lokalnoj i regionalnoj nego na globalnoj sceni i koji je osnažen neoliberalizmom, rastom nacionalizma, jačanjem političke desnice i društveno-političkog utjecaja vjerskih institucija, neoimperijalizma, rasizma iziskuje neprestano istraživačko sagledavanje na koji se način savremeni i povijesni, možemo slobodno reći, regresivni društveno-politički procesi prelamaju preko života ženskog homo sacera.
Iskrenosti radi, prema mladim generacijama kojima je najvećim dijelom upućen ovaj sadržaj, kao demonstracija našeg makar i nemoćnog pokušaja da se u ovom sumornom vremenu pisanom riječju izborimo za humaniju i pravedniju društvenu stvarnost, te potaknemo proces njihovog samostvaranja, treba napomenuti da su uporedo s nastajanjem ovog zbornika tekle životne prakse njegovih autorica duboko determinirane patrijarhalnom matricom kojoj se u teoriji nastojimo oduprijeti. Sve smo u stanju dubokog nemira zbog vlastite hipokrizije, a ipak primjerno, igrale svoje društvene uloge brižnih majki, supruga, kućanica, koje su znanstvene radove pisale u periodu između spremljenih objeda, napisanih zadaća, izliječenih prehlada… I naša desubjektivizacija čini se kao mučni proces dugog trajanja.
Izvor: Historiografija.ba
