Razgovarala: Elma Hodžić
Željko Škarić Pancho nosi titulu najboljeg tonskog snimatelja u regiji. Počeo je djelovati na sarajevskoj muzičkoj sceni 80-ih godina. Već od početka, Škarićeva karijera je vezana uz značajne bendove, muzičke festivale i programe. Snimanje i obrada tona za Željka Škarića predstavlja čistu alhemiju, meditaciju i radost. U ovom razgovoru otkrivamo kako zapravo izgleda radni proces obrade zvuka, na kojim projektima je sa zadovoljstvom radio i koji su izazovi savremene muzičke scene u Bosni i Hercegovini.
Foto: Dženat Dreković
Nosite titulu najboljeg tonskog snimatelja u regiji. Možete li nam, pogotovo za mlađe čitatelje Urban magazina, reći kako je započela Vaša karijera?
Još dok sam bio jako mlad, sa 13-14 godina, sam svirao i želio to snimiti. Imao sam kasetofon, ali to je bilo nedovoljno, pa sam posudio još jedan. Na prvom kasetofonu sam snimio osnovicu, na drugom drugo bitno, npr. bas liniju, i tako dok sam imao inspiraciju… Još nisam znao šta znači aranžman. Zatim, osamdesetih sam prvi put ušao u studija i osjetio njihovu čar. Devedesetih sam se zaposlio u BHRT i prva misija mi je bila snimiti sve te grupe koje su tada egzistirale. I, eto, to je početak.
Foto: Privatna arhiva
Svaki dan je svoj
Radili ste na brojnim, važnim muzičkim projektima. Možete li nam reći nešto više o nekim velikim susretima, ljudima s kojima ste radili? Na šta ste posebno ponosni?
Učestvovao sam pri snimanju mnogih poznatih i slavnih osoba. Teško je razdvojiti Papu od neke velike filharmonije. Imao sam sreću da sam bio dio tima pri svim tim velikim događajima: od posjete Pape Ivana Pavla II, Clintona, ceremonije otvorenja Starog mosta, pa nadalje. Izdvojio bih koncert Jose Carerasa u Zetri. S njegovom ekipom sam proveo tri dana, i to je napravilo najveći upgrade u mojoj psihi.
Kako izgleda zapravo Vaš posao? Koji su Vaši radni zadaci i izazovi?
Moji radni zadaci zavise od dana do dana. I to je sreća da nemam, npr. ponedjeljkom ovo, utorkom ono… Svaki dan je svoj. Ekipa, muzičari, muzički producent i mi, snimatelji, dogovorimo šta nam je plan i šta je cilj.
Foto: Privatna arhiva
Snimanje zvuka je zajednički čin
Kakav je proces oblikovanja zvuka, od prvog koraka do kraja? Imate li neki poseban metod?
Snimanje i obrada tona, proces poznatiji kao miks, se odvija postepeno. Snimanje i obrada zvuka mora biti zajednički čin. Ali, ono osnovno je: instrument, kabl, mikrofon, kabl, konzola (mnogi kažu mikseta, ali ja volim reći konzola)… Jako kompleksan posao. Nemam neku posebnu šifru. Svaki zadatak je novi početak.
Ne mogu a da se ne osvrnemo na situaciju u Vašoj matičnoj kući, BHRT-u. Mjesecima prijeti opasnost gašenja javnog servisa. Možete li nam reći kako izgleda rad na BHRT-u, šta bi značilo gašenje programa?
Što se tiče situacije u medijskom prostoru, a pogotovo između BHRT-a i FTV-a, neželjeno se to pravi… Sve države članice EU imaju javne RTV servise, to je stub jedne države. Ali, Bosna i Hercegovina je država s posebnim potrebama i teško je sve uskladiti.
Foto: Privatna arhiva
Čin snimanja: meditacija, alhemija, radost
Na čemu trenutno radite?
Trenutno obrađujem snimke koncerata klasične muzike, a imam, usput, još neka snimanja. Sam čin snimanja za mene je alhemija. To je meditacija. I to su mi najradosniji momenti.
Kako bi se, prema Vašem mišljenju, mogla obogatiti kreativna industrija u našoj zemlji? Gdje Vi vidite budućnost?
Što se tiče show businessa, on je zapao u opasnu zamku. Danas je grupama (lično, sva moja pažnja je usmjerena na novu rock scenu) mnogo teže nego nama osamdesetih. Internet je učinio obrnuto od onoga što je zamišljeno. I to je razlog zašto na festivalima sviraju starci. Mladima se jako teško probiti.
Napravio bih osvrt na scenu. Imamo jako dobre mlade rock grupe, ali im se teško probiti u eter. Mi, srećom, u Sarajevu imamo i AG Club i Jazzbinu koji daju prostora mladim grupama. Da se vratim na pitanje, prvenstveno muzičari moraju biti više posvećeni svojoj misiji.
