U tinejdžersko doba bio najlošiji frajer u raji. Pokušavao nadomjestiti fizičke nedostatke pričom. Pretjerao i počeo raditi na radiju te nastavio da živi od priča, pakujući ih u različite medijske forme. Godine 2016. ostaje bez posla, bez mogućnosti prijave na biro rada, bez socijalnog, zdravstvenog i penzionog, ali ne prestaje da priča. Već više od dvadeset godina u braku s onom koja je “pala” na priču. Sad priča priče sinu i drugoj djeci i bavi se “poetskim medijskim subverzijama”, a našem magazinu maksuz odobrio objavu svojih priča! Hvala, Zoka! Uživajmo!

Piše: Zoka Ćatić

– Hana?

– Da.

– Kovačević?

– Da.

– Aplicirali ste za poziciju na kojoj radite već deset godina?

– Da.

– Zašto?

– Zato što ste u nekakvoj reorganizaciji i sistematizaciji raspisali javni konkurs i tražili od svih zaposlenika da apliciraju za svoja radna mjesta.

– Pa vidite, Hana. Naša organizacija mora ići u korak sa evropskim trendovima i pratiti kretanja na tržištu, tako da je periodično potrebno vršiti sistematizaciju i reorganizaciju, zarad bolje produktivnosti i neophodnih usklađivanja. Nadam se da to razumijete?

– Ne.

– Kako mislite ne?

– Jednostavno. U ovoj firmi sam dvadeset i tri godine. Na vašoj poziciji rukovodioca radila sam trinaest godina i u to vrijeme naša firma bila je jedan od rijetkih izvoznika, a pokrivali smo i veći dio tržišta naše zemlje. Djelimičnom privatizacijom i uvođenjem evropskih normi i standarda, broj radnika smanjen je za polovinu, više ne izvozimo, a pokrivamo vrlo mali dio domaćeg tržišta. Pritom su plate ostale u rangu onih od prije 13 godina.

– Hoćete reći da je za vrijeme vašeg rukovodstva situacija bila bolja?

– Nemam ja šta govoriti, podaci su egzaktni i govore sami za sebe.

– Problem vas, ali i većeg dijela našeg društva, je što ne shvatate da su se stvari promijenile. Vama sa zastarjelim shvatanjima i, usudio bih se reći, simpatizerima nekih prošlih, rigidnih sistema, nikako nije jasno da su ta vremena davno prošla i da se više nikada neće vratiti, da smo duboko zakoračili u sferu tržišne ekonomije.

– Kojeg društva?

– Kako mislite kojeg?

– Kako mislite društva?

– Hana, je l’ se vi to zavitlavate sa mnom?

– Ne. Samo postavljam pitanja.

– Da vas podsjetim, ovo je intervju za posao. Pred vama je četveročlana komisija kojom predsjedavam ja i mi smo ti koji postavljaju pitanja. Nadam se da razumijete to?

– Ne.

– Kako mislite ne?

– Ne razumijem zašto apliciram na posao koji radim već deset godina, izuzimajući čak i onih trinaest godina koje sam obavljala u menadžmentu, tada uspješne firme. Čemu testovi, ovi besmisleni intervjui i maltretiranje radnika?

– Upravo zato što ne razumijete integrativne procese, potrebu reorganizacije i unapređenja poslovanja u skladu sa povećanjem produktivnosti i veće efikasnosti našeg preduzeća.

– Hoće li to doprinijeti i da nam isplatite zaostale plate, uvežete radni staž do sada otpuštenim radnicima, kao i ovim koje imate namjeru otpustiti? Da li će to vratiti zdravstvenu uslugu koju smo nekada imali u okviru našeg firme, kao i menzu?

– Mislim da to nije tema ovog intervjua, a ako smijem da primijetim, postajete neprijatni.

– Zašto sam neprijatna ako postavljam logična pitanja? A da, zaboravila sam. Pojačano obezbjeđenje posljednjih godina i služi da spriječi ulazak bilo kakve logike u fabrički krug. Doduše, i da zaštiti rukovodioce od mogućih napada. Istina, u okviru međustranačkih prepucavanja i predizbornih aktivnosti.

– Hana, zamolio bih vas kao predsjedavajući komisije da se uozbiljite. Šta radi stranka i čemu služi obezbjeđenje ja najbolje znam.

– Naravno, kada ste do prije pet godina bili portir, nakon čega ste preko stranke uspjeli preko noći postati direktor čiji je zapravo zadatak da sredstva koja dobijate od Vlade kao manjinskog vlasnika proslijeđujete u stranku.

– Ja sam šokiran. Izvinjavam se članovima komisije. Ovo je nečuveno. Jeste li svjesni, gospođo Kovačević, da ugrožavate vaše radno mjesto time što govorite?

– Pa recite vi meni, predsjedavajući, koji dio od onoga što sam rekla nije tačan i zbog čega bi moja pozicija bila ugrožena kada je to opštepoznata činjenica, ne samo u našoj firmi već i u javnosti, a o tome skoro na dnevnom nivou govore mediji?

– Ne govore svi mediji o tome.

– Naravno, oni koje drži vaša politička opcija o tome ne izvještavaju. I njih je većina, svakako.

– Da li vam to nešto govori?

– Da. Da ste poklopili većinu medija i da upravo zahvaljujući tome i uspijevate tako dugo biti na vlasti, pa samim tim i pokupovati – čuj mene, pokrasti i rasprodati sve što je iole vrijedilo u ovoj zemlji.

– Mislio sam na većinu. Ponovo se vraćamo na staru priču koju očigledno preferirate i za kojom žalite. Vrijeme jednopartijskog sistema. Ovo je, gospođo, demokratija. U pravom smislu riječi. I željeli vi to ili ne, moraćete se navići na vladavinu većine koja se dobija isključivo na demokratskim, slobodnim izborima, što je, priznaćete, volja i vladavina naroda.

– Mogu priznati eventualno ovu vladavinu većine u svakom smislu, sve ostalo je smiješno. Višepartijski sistem nije donio demokratiju, već samo više, navodno političkih opcija koje, za razliku od prošlog sistema koji pokušavate da zauzmete, određuju administrativni teritorij kako biste vladali resursima i iz cijelog tog procesa uzimali pare iz budžeta i bogatili se. U prošlom sistemu su se fabrike otvarale. Godišnji odmori su bili obavezni, i to u odmaralištima koja je gotovo svako preduzeće imalo uz obavezan regres kako se ne bi na odmor trošile pare od plata. Da ne pominjem zimnice, besplatno obrazovanje i zdravstvo. Ali kao što rekoste, bio je to rigidan sistem, odmor na moru bio je pod moranje.

– Sad ste već i sarkastični i ne vidim kamo ovo dalje vodi.

– Tu se potpuno slažemo. I ja se pitam gdje ovo sve vodi. Šta će se desiti kad i ovo malo što je ostalo rasprodate? Na osnovu čega mislite da punite penzioni, socijalni i zdravstveni fond koji svakako ne funkcioniše i na koji, koliko god imali godina staža, nemamo pravo? Od čega mislite sebi isplaćivati plate kad uništite sve moguće resurse? Da ne ulazimo sada u to da ste nakon privrednih subjekata sada krenuli i sa uništavanjem šuma, rijeka i jezera.

– Ovo sad prelazi sve moguće granice pristojnosti i izlazi van okvira onoga zbog čega smo ovdje. Izvinjavam se članovima komisije i predlažem, u vašem interesu, gospođo Kovačević, da se vratimo intervjuu za posao na koji ste aplicirali.

– Kako god želite.

– Dakle, gospođo Kovačević… samo trenutak, da pogledam šta je sljedeće. A da. Ukoliko, kojim slučajem, prođete testove radne osposobljenosti za posao koji obavljate i zadovoljite ovaj intervju, pa samim tim i dobijete poziciju za koju aplicirate, planirate li djecu u skoroj budućnosti?

– Mislim da je vaše pitanje isuviše lično i ulazi u zonu privatnosti.

– Imate neki problem s tim?

– Pa iskreno, ne uklapa se baš u te demokratske norme na koje se pozivate, ali prvenstveno to govorim u vašem interesu.

– Hoćete li konačno prestati skretati s teme i odgovoriti jednom konkretno na postavljeno pitanje?

– Vrlo rado.

– Da li u skorijoj budućnosti planirate djecu?

– Ne. Imam djevojčicu od 3 godine, koja je kao i ja žrtva porodičnog nasilja, zbog čega sam se razvela od vas prije dvije godine za koje još niste platili niti jedan mjesec alimentacije.