U tinejdžersko doba bio najlošiji frajer u raji. Pokušavao nadomjestiti fizičke nedostatke pričom. Pretjerao i počeo raditi na radiju te nastavio da živi od priča, pakujući ih u različite medijske forme. Godine 2016. ostaje bez posla, bez mogućnosti prijave na biro rada, bez socijalnog, zdravstvenog i penzionog, ali ne prestaje da priča. Već više od dvadeset godina u braku s onom koja je “pala” na priču. Sad priča priče sinu i drugoj djeci i bavi se “poetskim medijskim subverzijama”, a našem magazinu maksuz odobrio objavu svojih priča! Hvala, Zoka! Uživajmo!

Piše: Zoka Ćatić

„Hajde prvo da preciziramo da je vašoj šali kako ste dijabetičar u pokušaju istekao rok trajanja i da prihvatite činjenicu da imate šećernu bolest. Zatim, da ustanovimo da je terapija koju još uvijek uzimate prevaziđena prije dvije godine i da na kontrolu kasnite sedam. Ipak, izuzimajući vrijednosti šećera, svi ostali nalazi su vam i više nego dobri, posebno s obzirom na vaše godine, što pokazuje da ste se stabilizirali i vodite uredan život. S novom terapijom koju vam prepisujem, cilj mi je da u naredna tri mjeseca i šećer stavimo pod kontrolu.“

Složim se s doktorom, zadovoljan konačnim stanjem i činjenicom da nisam završio na inzulinu. Padne mi na pamet, ali ne izgovorim naglas, da sam, eto, kao Željo u većini utakmica posljednjih sezona – zadovoljan igrom, iako rezultat nije baš najpovoljniji. Mislim, 17 nečega je tromjesečna vrijednost šećera. 17 podijeljeno s 3, dođe mu to na normali. Eto nove šale, zbog koje će me Lelica nabiti nogom u guzicu.

Zadužio sam novu terapiju koja je, kako reče doktor, u potpunosti na esencijalnoj listi, što znači da neću morati plaćati lijekove. Naravno, to podrazumijeva odlazak u ambulantu porodične medicine kod matične doktorice, koja treba da je upiše u moj karton i elektronskim putem pusti terapiju.

Sutradan ujutro odlazim do ambulante. Relativno je rano, ali čekaonica je već ispunjena brojnim pacijentima, uglavnom starije životne dobi. Jedna medicinska sestra žonglira između prijema pacijenata, javljanja na telefon koji neprestano zvoni, donošenja kartona koje je upisala, njihovog dostavljanja doktorici, ovjeravanja i unosa doznaka u računar, i ko zna čega još od obaveza onih koji su već završili. Objašnjava da je na ispomoći iz druge ambulante i mijenja sestru koja je bolesna, pa moli za razumijevanje jer ne poznaje stalne pacijente i njihove potrebe. Na ivici stola šolja s tek napravljenim čajem jer iznad kesice koja pluta na površini još uvijek izbija para.

Na red dolazim nakon petnaestak minuta čekanja. Pitam sestru postoji li mogućnost da ostavim nalaz doktora, pa da mi doktorica naknadno unese terapiju u karton i pusti je elektronskim putem, kako bih mogao svratiti kasnije po nalaze.

„Ne može tako“, kaže odsječno, ali ipak ljubazno. „Morate biti prisutni, tako da ili sačekajte red ili dođite sutra – vaš tim je ove sedmice u prvoj smjeni.“

Ljubazno zahvalim i kažem da za pola sata imam zakazano kod zubara, pa ću navratiti kasnije.

Sat vremena kasnije, nakon što sam završio popravak zuba, pokušavam vizualizirati natpis na pultu ambulante porodične medicine s oznakom vremena pauze. Uvjeren sam da je pisalo 11:00–11:30. Lagano šetam uzbrdo, svjesno gubeći vrijeme kako bih stigao pred kraj pauze. Pred ambulantom je nekoliko ljudi, unutra gužva. Preko glava naguranih pred pultom ugledam natpis – pauza je zapravo od 11:30 do 12:00, što znači da počinje za deset minuta. Malo se dvoumim, ali na kraju ipak odlučim stati u red.

Medicinska sestra, sada već vidno umorna, ali još uvijek ljubazna, i dalje jednom rukom preuzima zdravstvene knjižice i očitava ih na računaru, dok se drugom javlja na telefon, moleći onoga ko zove da malo sačeka (a mogla bi se i ne javiti). Zatim se opet obraća pacijentima čije je knjižice očitala, pita šta im treba, zapisuje brojeve kartona, pa nakon otprilike pet pacijenata ustaje, odlazi u susjednu prostoriju i donosi kartone onih koje je prozvala. Ulazi kod doktorice, predaje joj kartone, a iznosi one koji su obrađeni, razvrstavajući ih na one koji se vraćaju u ladice i one kojima još nešto treba dopisati, „pustiti“ terapiju, zavesti ili šta već. Potom se vraća za pult i nastavlja. Šolja s čajem još uvijek stoji na istom mjestu, netaknuta – jedino je u međuvremenu kesica potonula na dno.

Stojim u ćošku iza pulta i promatram različite ljude, njihove reakcije i pokušaje. Ima onih ljubaznih, punih razumijevanja, onih ljutih koji svu svoju frustraciju projektuju na medicinsku sestru, onih koji pokušavaju objasniti, kao i onih čiji prijeteći izlivi bijesa vise u zraku. Sestra stoički podnosi sve, iako je primjetno da je na ivici živaca i da bi najradije ovog trena ustala i izašla iz ambulante, tražeći prekvalifikaciju za bilo koji drugi posao.

Kroz vrata, koja se povremeno otvaraju kad nekog prozove, vidim mladu doktoricu koju ranije nisam viđao. U razgovoru među pacijentima saznam da su dvije doktorice na bolovanju, a da su druge dvije na zamjeni.

Pogledam na sat i vidim da je vrijeme za pauzu davno prošlo, a one dvije još uvijek rade. Sat vremena je do isteka radnog vremena njihove smjene. Svim novopridošlim pacijentima sestra objašnjava da doktorica vjerovatno neće stići pregledati ni nas koji smo do tada zakazani i da ih može naručiti za sutra. Moli nas da preko reda pustimo staru nanu, koja jedva hoda i koja je onkološki pacijent. I taman kad se konačno ukazalo mjesto da sjednem, eventualno izvadim knjigu i čitam, što obično radim na mjestima gdje se čeka, krene navala.

Desetine novih pacijenata. Većina ih je došla u drugu smjenu jer pripadaju tom timu i toj drugoj doktorici koja je na zamjeni.

Pola sata prije isteka prve i početka druge smjene, pojavljuje se medicinska sestra druge smjene, koja s osmijehom na licu prilazi svojoj kolegici i kaže joj: „Ove sedmice ludilo ne prestaje“. Spusti svoje stvari na pult, prihvati se naslaganih kartona i krene da ih razvrstava. Zatim pokupi one završene, odnese ih sa svojim stvarima u susjednu prostoriju i u trenu se pojavi presvučena u radnu odjeću. Krene od osobe do osobe, gotovo sve oslovljavajući imenom, zapitkujući šta kome treba, rješavajući stvari u hodu i oslobađajući čekanja one starije koji su došli po naloge za nove terapije. „Ništa ne brinite, sve znam i sve ću završiti, samo vi polako kući i pazite, klizavo je.“ Onda nježno dodirne rame kolegice i da joj rukom znak da će ona preuzeti. Sjedne za pult i zaraznim osmijehom obrati se osobi koja je na redu. Medicinska sestra iz prve smjene sjedne iza nje i konačno dohvati šolju s čajem. Drži je u ruci, ali ne prinosi ustima. Pogledom je zakucana u jednu tačku.

Na red dolazim nekih desetak minuta prije isteka radnog vremena prve smjene. Mlada doktorica gleda moje nalaze. Vrti glavom, a ja objašnjavam da sam se, eto, sjetio konačno da odem na kontrolu. Blagim glasom govori da to više ne bih trebao da radim s tolikim vremenskim razmakom. Kaže da je nova terapija odlična i da bi, ako budem disciplinovan, sve trebalo biti dobro. Vidi mi u ruci smotan EKG. Traži da pogleda. Razmota. „Odlično“, kaže. „Samo kad stignete, iskopirajte ovaj nalaz doktora pa donesite da priložim u vaš karton, da imamo arhivu“. Pitam je da li se umorila, jer nisu uspjele ni pauzu iskoristiti. Kaže da je sve u redu i da niko nije došao što mu je dosadno kod kuće.

„Pustila sam vam terapiju, pa možete odmah do apoteke da uzmete i od večeras krenete s novom terapijom. I neka vam je sa srećom.“ Isprati me osmijehom.

Svratim do apoteke, pokupim lijekove i konačno se dovučem kući. Razmišljam kako sam umoran da bih išta radio. Onda se sebi nagovorim svega, razmišljajući o njima dvjema koje su „pregažene stampedom pacijenata“ dok sam ja stajao ili sjedio u čekaonici i ležao na zubarskoj stolici.

Na TV-u vijest: „Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo iz budžeta će se godišnje izdvajati blizu tri miliona KM za savjetničke usluge na koje sada imaju pravo svi kantonalni ministri i premijer te općinski načelnici i gradonačelnik Sarajeva. Izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi, harmonizira se zakon s federalnim propisima i propisima u drugim kantonima u dijelu koji se odnosi na imenovana lica – savjetnike.“

Pa da vas besplatno posavjetujem…

Kada biste u 79 ambulanti porodične medicine zaposlili po dvije osobe kao medicinske sestre/liječnike (nadam se da sam dobro izbrojao i da je spisak tačan jer su podaci sa stranice od 05.10.2020. godine), mi građani bismo dobili duplo bolju i efikasniju zdravstvenu uslugu. Time bi se broj nezaposlenih smanjio za 316, što je, po mojoj logici, neuporedivo važnije od 46 savjetnika koje ćete eventualno zaposliti novom odlukom i usklađivanjem zakona s federalnim propisima.

Vjerujem da kao vršioci nužnosti dijelite moje mišljenje da bi efektivnost ovih ključnih 316 bila daleko veća od ovih nepotrebnih 46, a kladim se da izdvajanja ne bi prelazila ta tri miliona.

Ali, uzmite to s rezervom jer nisam stručnjak, kao što možete vidjeti u mojoj prethodnoj kolumni, što jasno pokazuje da nisam dobar s brojevima. Ipak, možete prepoznati i neke dobre ideje iz tog pisanja, bez osjećaja obaveze.