Piše: Zuhdija Karić
U iznimno širokoj sferi konceptualne umjetnosti, javlja se takozvana umjetnost izdržljivosti ili performansi izdržljivosti. Ovaj vid konceptualne umjetnosti se pojavljuje kao dubok i često ekstreman izraz, okarakterisan performansima koji testiraju fizičke i psihološke granice umjetnika/ca. Često tema kontroverze, potrebno je osvrnuti se na performanse i njihovu autentičnost i značaj u umjetničkom prostoru. Ovaj tekst se isključivo bavi performansima izdržljivostI, te se svaka upotreba pojma ‘performans’ odnosi na taj vid performansa.
Carolee Schneemann, “Up to and Including Her Limits”
Performansi izdržljivosti vuku korijene još od revolucionarnih umjetničkih pokreta ranog XX stoljeća poput dadaizma i nadrealizma, čiji je cilj bio oslobađanje od tradicionalnih konvencija i normi u umjetnosti kroz radikalne pristupe. Ovi performansi se počinju konkretizirati u 60-im i 70-im godinama XX stoljeća, pojavljujući se kao podkategorija performans umjetnosti, te su njihov rast i realizacija ponukani kontrakulturnim pokretima tog perioda. U početnim fazama se pojavljuju pioniri poput Marine Abramović, Chrisa Burdena i Tehchinga Hsieha. Ovi performansi se oslanjaju na sposobnost i kapacitet umjetnika/ce da istraje kroz duge periode nelagode, bola ili monotonije, s tim gurajući kako umjetnike/ce, tako i publiku u stanje pojačane svijesti. Ovaj oblik umjetnosti provocira društvene norme i percepcije ljudskog tijela i vremena, prisiljavajući publiku da preispituje sopstvene granice. Značaj ovih performansa je očigledan kada se promisli o primarnoj svrsi umjetnosti, što je suočavanje sa i istraživanje tema kao što su vrijeme, patnja, ranjivost i granice ljudske egzistencije, ili najprostije rečeno, predstavljanje ljudskog iskustva življenja koje je istovremeno prelijepo i bolno. U performansima izdržljivosti, umjetnici/ce ne samo da kroz izdržavanje ekstremnih uvjeta vizualiziraju svoje unutrašnje sukobe i fizičke granice i čine ih vidljivim, već s tim kreiraju i zajednički prostor empatije i refleksije. Publika postaje subjekt performansa i biva pozvana da se dublje angažuje s umjetničkim djelom i idejom tog djela. Čak i bez direktnog djelovanja tokom performansa, involviranje publike i njihova uloga je neizbježna.
Marina Abramović, “Rhythm 0”
Nekad tako ekstremni da su više subjekti polemike i kritičkog napada nego istinitog umjetničkog interpretativnog diskursa, performansi svojevrsno epitomiziraju neshvaćenost u umjetničkom prostoru. Brojni kritičari ne vide ništa iza sâmog ekstremnog čina, argumentirajući da ovi performansi prelaze granice društveno prihvatljivog, etičkog i sigurnog, ne posmatrajući performans kao metaforu i pokušaj komuniciranja određene poruke ili istine, već samo kao puki fizički napor. Ekstremnost je doista karakteristična za ove performanse, ali ona služi samo kao izuzetno sredstvo za podsticaj dubljeg promišljanja i razumijevanja. Marina Abramović često naglašava da je cilj njezinih performansa istraživanje granica između umjetnika i publike. Najekstremniji primjer jednog ovakvog performansa je “Rhythm 0” Marine Abramović iz 1974. godine, u kojem je pasivno dozvolila publici da joj rade šta god žele koristeći 72 predmeta, što je dovelo do mnogih nasilnih i agresivnih činova. Ovaj performans služi kao osvrt na to kako ljudi reaguju kada im se pruži potpuna sloboda bez posljedica, razotkrivajući mračnu stranu ljudske prirode, ali također i osvjetljavajući ljudsku empatiju; naime, tokom performansa, jedna grupacija publike je stala u odbranu pasivne Marine Abramović, nakon što je neko iz publike pokušao da iskoristi pištolj koji se nalazio među predmetima dozvoljenim za korištenje. Još jedan notoran primjer je “Shoot” Chrisa Burdena iz 1971. godine, u kojem je asistent upucao umjetnika; ovaj komad je bio oštar komentar o nasilju i medijima, kritikujući društvenu neosjetljivost na nasilje, često medijski posredovano.
Chris Burden, “Shoot”
Tehching Hsieh je poznat po svojim “One Year” performansima koji su trajali po jednu godinu. U prvom, umjetnik je proveo godinu dana u kavezu u svom studiju, dok je u jednom proveo cijelu godinu dana napolju bez ulaska u bilo kakav enterijer. S ukupno pet ovakvih performansa, posebno se ističe “Time Clock Piece”, koji je uključivao umjetnikovo udaranje u sat svaki sat godinu dana. Hsiehova pedantna dokumentacija ovog iscrpljujućeg procesa je ilustrativno naglašavala monotonu prirodu rada i prolaznosti vremena. Komad je preispitivao koncept izdržljivosti ljudskog duha protiv rigidnih struktura. Umanjujući svoje djelovanje na niz mehaničkih i repetitivnih radnji, Hsieh je tako isticao dehumanizirajuće elemente postindustrijskih i kapitalističkih društava, što je često činio i u svojim drugim komadima.
Tehching Hsieh, “One Year”
Beskrajni su primjeri ikoničnih i kultnih performansa. Vito Acconci je u svom “Seedbed” performansu 1972. godine ležao skriven ispod rampe u umjetničkoj galeriji, masturbirajući dok je govorio preko mikrofona, spajajući privatan čin s javnim prostorom, provodeći provokativno istraživanje voajerizma. Carolee Schneemann je u performansu “Up to and Including Her Limits” koristila sopstveno nago tijelo da crta po zidovima i podu galerije. Njen komad je služio kao komentar o umjetniku/ci kao centralnom mediju, ali je bio i radikalna feministička izjava, prisvajajući žensko tijelo kao mjesto umjetničkog stvaranja, umjesto objekta pasivne potrošnje. Vrijedi spomenuti i još jedan komad Marine Abramović iz 2010. godine, “The Artist Is Present”, u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. U ovom performansu, Marina Abramović je sjedila tiho preko puta pojedinačnih posjetitelja ukupno 736 sati i 30 minuta tokom gotovo tri mjeseca, rezultirajući u raznovrsnim susretima, pa čak i iznimno emotivnim i ranjivim trenucima, pretvarajući čin sjedenja i gledanja u snažnu meditaciju o ljudskim odnosima i suštini bivstvovanja.
Vito Acconci, “Seedbed”
Ovi performansi i danas nastavljaju utjecati na savremenu performans umjetnost. Brojni umjetnici/ce još uvijek crpe inspiraciju iz pionirskih performans radova prethodnog stoljeća. Umjetnost izdržljivosti ne ostaje samo pokret koji je pokušao prevazići umjetničke norme u moru drugih sličnih pokreta, već stoji kao svjedočanstvo o značaju umjetnosti i snazi ljudske kreativnosti i duha. Umjetnici/ce u ovim performansima stvaraju komade koji su jednako o procesu koliko i o konačnom komadu. Ako umjetnost treba pružiti uvid u ljudsko stanje, ne treba tražiti dalje od umjetnosti izdržljivosti.
