Piše: Zuhdija Karić
Foto: Majda Turkić
U dobu kada se svaki oblik našeg djelovanja u javnom prostoru pretvara u svojevrsnu pozornicu, teatar sâm po sebi biva relevantniji i vrijedniji nego ikad. Bilo da se radi o maloj, intimnoj predstavi ili velikoj spektakl produkciji, teatar po svim svojim specifičnostima predstavlja umjetnost i prostor lišen bilo kakvih tabua i strahova. Ako je umjetnost najbolji instrument za što bliže prikazivanje kompleksnosti ljudskog postojanja i bivstvovanja, teatar kao simbioza skoro svih umjetničkih formi je zasigurno vrhunac nivoa postignutosti ovog cilja. Ovo proizlazi iz činjenice da je teatar najintimnija i u neku ruku najljudskija umjetnost zbog prirode odnosa između ansambla na sceni i publike. Posmatranje čina igranja predstave, kao i sâm odlazak u pozorište, pružaju osjećaje i elemente rituala i intimne povezanosti sa sâmim činom koje npr. gledanje filma nema do te mjere. Teatar je živa i dinamična umjetnost koja nema fiksirano stvaralaštvo; svaka predstava je drugačija, pa i u slučajevima singularne predstave: ponovna izvođenja predstava ne mogu nikako biti kao prethodna, te u nekim slučajevima, kroz reprizna izvođenja, dolazi do radikalnih izmjena u glumačkim rješenjima, trenutaka improvizacije, adaptiranja određenoj publici itd.
Teatar također predstavlja i neizbježno političan prostor. Teatar je oduvijek bio jezgro društvenog revolta u mnogo većem intenzitetu nego ostale umjetničke forme. Može se diskutovati o tome da je teatar veće mjesto subverzije koje ne biva cenzurisano jer se smatra da teatar nema nikakav utjecaj, ali činjenica je da je u svijetu teatra uvijek postojao pritisak cenzure i gašenja pobunjeničkih glasova. Bez obzira, teatar je uvijek bio kritički nastrojen, od predstava Bertolta Brechta i Petera Weissa do Tonyja Kushnera i Arthura Millera. Teatar uvijek nastoji prevazići vlastite granice, te dolazi do pojavljivanja brojnih žanrovskih varijacija i pokreta u teatru, od kojih se posebno ističe britanski in-yer-face teatar 1990ih, kada su dramski pisci i spisateljice poput Sarah Kane koristili elemente šoka i grotesknog u teatru u svrhe društveno osviještenog i angažovanog komentara.
Savremeno kinematografsko tržište, posebice kroz zadnju deceniju, izražava veliku potražnju za remake produkcijama projekata koji su ostavili značajan trag u strujanjima pop kulture, ostvarivši i znatan profit. Moderne remake produkcije su okarakterisane reinterpretacijama radnji i likova sa težnjom ka inkluzivnosti, prevazilaženju heteronormativnosti i pružanju platforme za marginalizirane glasove. S ovim, konstantno se vode brojne polemike i diskusije u kojima najčešće nadjačaju glasovi koji nisu skloni inkluzivnijim produkcijama. Međutim, situacija u teatru je evidentno drugačija.
Ne samo da je teatar otvoren za izmjene u postavkama kanoniziranih komada; štaviše, radikalna i savremena tumačenja ne predstavljaju nikakav tabu za teatar. Kao što se ljepota teatra može vidjeti u već spomenutim izmjenama pri svakom igranju, na isti način pozorišne kuće pružaju svježinu klasičnim komadima kroz inovativne izmjene i dramaturške zahvate. Brojni vrijedni primjeri postoje, te vrijedi navesti bar nekoliko njih, poput Šekspirove „Dvanaeste noći“ koju je Zagrebačko kazalište mladih prošle godine transformisalo u savremenu priču o rodnim identitetima tematski fokusiranu na seksualnost i društvene uloge, a Kraljevsko narodno pozorište u Londonu 2016. postavilo sa rodno fluidnim pristupom radnji. Lucas Hnath je 2017. godine napisao nastavak Ibsenovoj legendarnoj problem predstavi „Lutkina kuća“, posmatrajući i nastavljajući ovaj klasik kroz feministički tematski okvir. Pozorišni prostor bivše Jugoslavije je ispunjen primjerima produkcija punih revolta i avangarde: od produkcije predstave „Kao i sve slobodne djevojke“ za beogradski Atelje 212 (koje je od svojih prvih inscenacija s pravom zaslužilo status kao jedna od najsubverzivnijih pozorišnih kuća na našim prostorima), pored brojnih drugih redateljskih poduhvata Selme Spahić, i politički subverzivne interpretacije Kiša „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ u režiji Zlatka Pakovića za Bosansko narodno pozorište Zenica do notornih projekata Olivera Frljića i predstave Kamernog teatra 55 „Kad bi naglas govorili“ u režiji Srđana Vuletića po tekstu Adnana Lugonića. Pozorišne kuće bivše Jugoslavije se ne ustručavaju ni od postavljanja najšokantnijih komada na scenu poput onih iz već spomenute in-yer-face epohe. Najistaknutija u ovom polju je Tanja Miletić Oručević, koja je za Festival MESS režirala „Pročišćeni“ po tekstu Sarah Kane i „Shopping and fucking“ po tekstu Marka Ravenhilla, tekst po kojem je i Iva Milošević režirala predstavu u historijskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Pored svih ovih primjera, još jedna činjenica koja oslikava raznoliku i inkluzivnu prirodu teatra je postojanje pozorišnih kuća poput Rhinocerosa u San Franciscu i Talawa Pozorišne Kompanije u Londonu. O inkluzivnosti pozorišnog prostora govori i činjenica da se upravo tokom pisanja ovog teksta u Sarajevskom ratnom teatru otvara četvrto izdanje Kvirhana festivala. Očigledno je da je lista primjera poput ove beskrajna i uspješno argumentira u korist demokratičnog i inkluzivnog karaktera teatra.
Nažalost, iako najotvorenija od svih umjetničkih formi, teatar već dugo biva percipiran kao sve osim otvorenog i pristupačnog. Već dugo, primarna predrasuda o pozorištu je, pored drugih obscenih stereotipa, da je pozorište elitna i snobovska umjetnička forma, što ne bi moglo biti više daleko od istine. Kroz sve što možemo vidjeti o teatru, nije teško zaključiti da je teatar demokratičan prostor koji pripada svima. „Pravi“ teatar se ne ogleda samo u etabliranim institucijama, već i u amaterskim pozorištima i ad hoc produkcijama. Predrasude da teatar pripada segmentiranim slojevima društva zasjenjuje njegovu suštinsku prirodu koja poziva sve da sudjeluju u njegovom stvaranju i doživljavanju. Bez obzira na brojne probleme sa kojima se pozorišna scena suočava, teatar nastavlja živjeti.
Već sam rekao da je teatar najprikladniji prostor za obuhvatanje ljudskog postojanja i bivstvovanja u umjetnosti. Ovo proizlazi iz činjenice da teatar nije samo ogledalo društva u kojem djeluje, već i istinsko ogledalo ljudske duše – savršen u svom nesavršenstvu.
